Nakon što je osudio koristoljubive farizeje i njihove običaje, Isus je sa svojim učenicima otišao iz Galileje. Krenuli su u područje feničkih gradova Tira i Sidona, koje se nalazilo daleko na sjeverozapadu.

Stigavši u Feniciju, pronašli su kuću u kojoj su mogli boraviti. Premda Isus nije htio da itko sazna da je ondje, čak ni u tom ne-židovskom kraju nije prošao neopaženo. Pronašla ga je jedna mještanka grčkog porijekla i stala ga preklinjati: “Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je opsjednuta i strašno pati” (Matej 15:22; Marko 7:26).

Nakon nekog vremena učenici su mu kazali: “Reci joj da ode, jer stalno viče za nama!” Isus im je objasnio zašto se ne obazire na nju: “Nisam poslan nikome osim izgubljenim ovcama doma Izraelova.” Ali žena nije odustajala. Prišla je Isusu, pala ničice pred njega i zamolila ga: “Gospodine, pomozi mi!” (Matej 15:23-25).

Isus je očito želio vidjeti kolika je njezina vjera pa je, aludirajući na negativan stav koji su Židovi imali prema drugim narodima, rekao: “Nije u redu uzeti kruh djeci i baciti ga psićima” (Matej 15:26). Time što je upotrijebio umanjenicu i ne-Židove nazvao “psićima”, Isus je pokazao da mu je stalo do njih. To je nesumnjivo bilo vidljivo i po njegovom tonu glasa i izrazu lica.

Žena se nije uvrijedila, već se nadovezala na Isusov slikovit primjer, ponizno rekavši: “Da, Gospodine, ali psići ipak jedu od mrvica koje padaju sa stola njihovih gospodara.” Vidjevši da ima prijemljivo srce, Isus je rekao: “O ženo, velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš!” (Matej 15:27, 28). I želja joj se doista ostvarila, premda djevojčica nije bila ondje s njom. Kad se žena vratila kući, našla je kćer kako leži na krevetu posve zdrava — “demon je bio izašao”! (Marko 7:30).

Iz feničkog područja Isus i učenici zaputili su se prema gornjem toku Jordana. Rijeku su vjerojatno prešli negdje sjeverno od Galilejskog mora i otišli u područje Dekapolisa. Ondje su se popeli na neku goru, no pronašlo ih je mnoštvo ljudi. Sa sobom su doveli hrome, sakate, slijepe i nijeme. Položili su ih pred Isusove noge, a on ih je izliječio. Oduševljeni onim što su vidjeli, ljudi su stali slaviti izraelskog Boga.

Jednom gluhom čovjeku koji nije mogao govoriti Isus je posvetio posebnu pažnju. Gluhe osobe često se osjećaju nelagodno među mnoštvom ljudi. Možda je Isus primijetio da je taj čovjek jako napet, pa ga je zato odveo iz mnoštva. Kad su bili sami, Isus mu je znakovima dao do znanja što će učiniti. Stavio mu je prste u uši, a zatim je “pljunuo i dotaknuo mu jezik”. Potom je pogledao u nebo i izgovorio semitski izraz koji znači: “Otvori se!” Tada se čovjeku povratio sluh i mogao je normalno govoriti. Isus nije želio da se o tome posvuda naveliko priča, jer mu je bilo stalo do toga da drugi povjeruju u njega na temelju onoga što sami vide i čuju (Marko 7:32-36).

One koji su ga promatrali duboko se dojmila njegova moć da liječi ljude i “silno su se divili”. Govorili su: “Sve dobro čini. Gluhima daje da čuju i nijemima da govore” (Marko 7:37).