Isus je neko vrijeme uglavnom propovijedao po Galileji, jer u Judeji ljudi nisu tako dobro prihvaćali njegovu poruku. Štoviše, u Jeruzalemu su Židovi “tražili priliku da ga ubiju” jer je na subotnji dan izliječio čovjeka (Ivan 5:18; 7:1).

U jesen 32. godine Isus je ponovno namjeravao ići u Jeruzalem. Bližio se Blagdan sjenica, koji je trajao sedam dana, a završavao je osmoga dana svečanim skupom. Označavao je kraj poljoprivrednih poslova u godini, a narod se tom prigodom veselio i izražavao zahvalnost Bogu.

Isusu su njegova polubraća Jakov, Šimun, Josip i Juda rekla: “Idi odavde i pođi u Judeju.” Jeruzalem je bio vjersko središte svih Židova. U vrijeme tri godišnja blagdana grad je bio prepun ljudi. Isusova braća objasnila su zašto žele da pođe onamo: “Tko želi biti poznat, ništa ne čini u tajnosti. Ako takvo što činiš, pokaži se svijetu!” (Ivan 7:3, 4).

Njegova braća “nisu vjerovala u njega”, odnosno nisu ga smatrala Mesijom. Ali htjeli su da svoje čudesne moći pokaže ljudima koji dođu na proslavu blagdana. Međutim, Isus je znao da mu prijeti opasnost, pa im je zato kazao: “Svijet nema razloga mrziti vas, ali mrzi mene, jer ja svjedočim o njemu da su djela njegova zla. Vi pođite na blagdan, a ja još ne idem na ovaj blagdan, jer moje vrijeme još nije došlo” (Ivan 7:5-8).

Nekoliko dana nakon što su Isusova braća otišla u Jeruzalem zajedno s većinom ostalih što su išli na proslavu blagdana, on i njegovi učenici potajno su krenuli onamo, držeći se podalje od očiju javnosti. Odlučili su ići direktnim putem kroz Samariju, za razliku od većine drugih koji su putovali uz Jordan. Kako im je trebalo prenoćište, Isus je poslao glasnike da im u nekom samarićanskom mjestu pronađu smještaj. Međutim, stanovnici jednog mjesta nisu ih htjeli ugostiti kad su čuli da idu u Jeruzalem na židovski blagdan. Jakova i Ivana to je toliko razbjesnilo da su upitali: “Gospodine, hoćeš li da kažemo neka vatra siđe s neba i uništi ih?” (Luka 9:54). No Isus ih je prekorio što su predložili takvo što. Potom su krenuli dalje.

Putem se jedan pismoznanac obratio Isusu i rekao mu: “Učitelju, ići ću za tobom kamo god pođeš.” “Lisice imaju jazbine i ptice nebeske imaju počivališta”, odvratio mu je Isus, “a Sin čovječji nema gdje nasloniti glavu” (Matej 8:19, 20). Time mu je dao do znanja da neće imati lagodan život ako postane njegov sljedbenik. A taj je pismoznanac, po svemu sudeći,  bio previše ponosan da bi prihvatio takav način života. I svatko od nas trebao bi se upitati: “Jesam li spreman na odricanja da bih bio Isusov sljedbenik?”

Nekom drugom čovjeku Isus je rekao: “Pođi za mnom!” Ali on je odgovorio: “Dopusti mi da najprije odem i pokopam oca svojega!” Očito poznavajući obiteljske okolnosti tog čovjeka, Isus mu je kazao: “Neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i objavljuj kraljevstvo Božje!” (Luka 9:59, 60). Otac tog čovjeka očito još nije bio umro, jer on inače vjerojatno ne bi bio ondje i razgovarao s Isusom. Po svoj prilici, taj čovjek nije bio spreman sve u svom životu podrediti Božjem Kraljevstvu.

Dok su dalje putovali prema Jeruzalemu, još se jedan čovjek obratio Isusu i rekao mu: “Poći ću za tobom, Gospodine, ali mi najprije dopusti da se oprostim s ukućanima svojim!” Isus mu je odvratio: “Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire na ono što je otraga, nije prikladan za kraljevstvo Božje” (Luka 9:61, 62).

Oni koji žele biti pravi Isusovi učenici moraju se usredotočiti na Kraljevstvo i svoju službu Bogu. Orač koji ne gleda ravno pred sebe vjerojatno će izorati neravnu brazdu. Ako često zaustavlja plug da bi se osvrnuo i vidio što se zbiva iza njega, trpjet će njegov posao na polju. Slično tome onaj tko se osvrće na ono što je ostavio u Sotoninom svijetu lako bi mogao skrenuti s pravog puta koji vodi u vječni život.