Nakon što je neko vrijeme poučavao i liječio ljude u Judeji i Jeruzalemu, Isus je otišao preko Jordana u Pereju kako bi ondje propovijedao od grada do grada. No nije se dugo zadržao, već se ubrzo vratio u Jeruzalem.

Dok je još bio u Pereji, jedan ga je čovjek upitao: “Gospodine, je li malo onih koji će biti spašeni?” Tom je čovjeku možda bilo poznato da su vjerski vođe raspravljali o tome hoće li mnogi biti spašeni ili tek nekolicina. No Isus mu nije htio govoriti o brojkama, već se radije usredotočio na ono što ljudi moraju činiti da bi bili spašeni. Rekao je: “Snažno se naprežite da uđete na uska vrata.” Potom je naveo i zašto je važno uložiti tako silan napor, rekavši: “Mnogi će, kažem vam, tražiti da uđu, ali neće moći” (Luka 13:23, 24).

Kako bi pojasnio zašto je potreban izuzetno velik trud, Isus je ispričao sljedeću usporedbu: “Kad domaćin jednom ustane i zaključa vrata, vi ćete ostati vani i kucati na vrata, govoreći: ‘Gospodine, otvori nam!’ (...) A on će vam reći: ‘Ne poznajem vas! Odlazite od mene, svi koji činite nepravdu!’” (Luka 13:25-27).

Tom je usporedbom zorno prikazana situacija u kojoj se nađe osoba koja zakasni i naiđe na zaključana vrata — vjerojatno zato što je došla onda kada je to njoj odgovaralo. Trebala je doći ranije, čak i ako joj to nije bilo lako učiniti. Upravo se to dogodilo onima koji su dobili mogućnost da ih poučava sam Isus. Mogli su svoj život posvetiti služenju Jehovi, no propustili su to učiniti. Oni kojima je Isus bio poslan da propovijeda većinom nisu iskoristili jedinstvenu priliku koju im je Bog pružio kako bi ih spasio. Zato je Isus rekao da će “plakati i škrgutati zubima” kad budu odbačeni. S druge strane, “ljudi s istoka i zapada, sa sjevera i juga”, dakle ljudi iz svih naroda, sjest će “za stol u kraljevstvu Božjem” (Luka 13:28, 29).

Potom je objasnio: “Ima posljednjih [ne-Židova i potlačenih Židova] koji će biti prvi i ima prvih [povlaštenih Židova koji su se ponosili time što su Abrahamovi potomci] koji će biti posljednji” (Luka 13:30). To što će takvi nezahvalni ljudi biti posljednji zapravo znači da se neće ni naći u Božjem Kraljevstvu.

Tada su k Isusu došli farizeji i rekli mu: “Izađi i idi odavde, jer te Herod [Antipa] hoće ubiti!” Može biti da je sam kralj Herod proširio tu glasinu kako bi naveo Isusa da pobjegne iz tog kraja. Možda se bojao da na neki način ne bude umiješan u smrt još jednog Božjeg proroka nakon što je dao pogubiti Ivana Krstitelja. Ali Isus je farizejima odvratio: “Idite i kažite toj lisici: ‘Evo, istjerujem demone i liječim danas i sutra, a treći ću dan završiti što imam’” (Luka  13:31, 32). Lisice su poznate kao lukave životinje, stoga je moguće da je Isus na to aludirao kad je Heroda nazvao lisicom. No Isus nije dopustio da Herod ili bilo tko drugi manipulira njime ili utječe na njegove planove. On je čvrsto odlučio dovršiti zadatak koji mu je Otac dao, i to u skladu s njegovim vremenskim rasporedom, a ne na temelju onoga što mu kaže neki čovjek.

Isus je potom krenuo u Jeruzalem zato što, kako je sam objasnio, “ne priliči da prorok bude pogubljen izvan Jeruzalema” (Luka 13:33). Nijedno biblijsko proročanstvo ne ukazuje na to da je Mesija morao umrijeti u tom gradu. Zašto je onda Isus to rekao? Zato što je Jeruzalem bio židovska prijestolnica. Ondje je bilo sjedište Sudbenog vijeća, židovskog vrhovnog suda koji se sastojao od 71 člana, gdje se sudilo onima koje bi se optužilo da su lažni proroci. Pored toga, ondje su se i prinosile životinjske žrtve. Stoga je Isus smatrao da ne bi bilo prikladno da bude pogubljen igdje drugdje.

“Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one koji su poslani k tebi!” žalosno je rekao Isus. “Koliko sam puta htio skupiti djecu tvoju kao što kvočka skuplja piliće svoje pod krila, a vi niste htjeli! Evo, vaš se dom napušta i ostavlja vama” (Luka 13:34, 35). Narod je odbacio Božjeg Sina i morao je za to snositi posljedice.

Prije nego što je došao u Jeruzalem, jedan ga je farizejski glavar pozvao u svoju kuću na objed. Budući da je bila subota, ljudi su pomno promatrali što će učiniti. Naime, ondje je bio neki čovjek koji je imao “vodenu bolest” — vjerojatno mu se voda nakupljala u rukama i nogama. Obraćajući se farizejima i zakonoznancima, Isus ih je upitao: “Je li dopušteno liječiti u subotu ili nije?” (Luka 14:3).

Svi su šutjeli. Tada je Isus izliječio čovjeka i otpustio ga. Zatim je upitao: “Ako kome od vas sin ili bik upadne u bunar, neće li ga odmah izvući i na dan subotnji?” (Luka 14:5). Ni ovaj put nitko nije ništa odgovorio na tako logičan zaključak.