Otišavši iz Jerihona, Isus je krenuo prema Betaniji. Da bi stigao onamo, morao je prijeći naporan uspon dug oko 20 kilometara. Naime, Jerihon je bio smješten na oko 250 metara ispod razine mora, a Betanija oko 600 metara iznad razine mora. To malo selo bilo je oko tri kilometra udaljeno od Jeruzalema, a nalazilo se na istočnom obronku Maslinske gore. Ondje su živjeli Lazar i njegove sestre.

Mnogi Židovi koji su u Jeruzalem došli na Pashu stigli su ranije da se “obredno očiste” u slučaju da su dotaknuli leš ili strvinu ili se na neki drugi način onečistili (Ivan 11:55; 4. Mojsijeva 9:6-10). Neki od njih okupljali su se u hramu i nagađali hoće li Isus doći na Pashu (Ivan 11:56).

Među narodom je dolazilo do žučnih rasprava o Isusu. Neki vjerski vođe željeli su ga pogubiti. Ustvari, čak su izdali zapovijed da svatko tko sazna gdje se Isus nalazi mora to dojaviti njima “kako bi ga uhvatili” (Ivan 11:57). Ti su vođe već pokušali ubiti Isusa nakon što je uskrsnuo Lazara (Ivan 11:49-53). Stoga su se neki zacijelo pitali hoće li se on uopće pojaviti u javnosti.

Isus je stigao u Betaniju “šest dana prije Pashe”, odnosno u petak, 7. nisana (Ivan 12:1). Znamo da nije mogao doputovati iz Jerihona u subotu, 8. nisana (koja je započinjala zalaskom Sunca u petak, a završavala zalaskom Sunca u subotu) zato što je židovski zakon zabranjivao putovanje na dan počinka. Isus je vjerojatno kao i prije otišao u Lazarov dom.

U subotu je njega i njegove suputnike, uključujući i Lazara, čovjek iz Betanije po imenu Šimun pozvao na večeru. Šimuna se u evanđeljima naziva gubavcem, možda zato što je nekad bolovao od gube pa ga je Isus izliječio. Marta je, kao i uvijek, marljivo posluživala goste, a Marija je Isusu posvetila posebnu pažnju. No ovaj je put učinila nešto što je izazvalo negodovanje među učenicima.

Otvorila je alabastrenu bočicu koja je sadržavala “libru skupocjenog mirisnog ulja, pravog narda” (Ivan 12:3). To je ulje bilo vrlo skupo. Njegova je vrijednost iznosila 300 denara — skoro koliko i godišnja plaća najamnog radnika! Kad je Marija izlila ulje na Isusovu glavu i noge te mu kosom obrisala noge, ugodan miris ispunio je cijelu kuću.

Učenici su se tada razljutili i upitali: “Čemu to rasipanje mirisnog ulja?” (Marko 14:4). A Juda Iskariot prigovorio je: “Zašto se ovo mirisno ulje nije prodalo za tristo denara i to dalo siromasima?” (Ivan 12:5). No on se zapravo  nije brinuo za siromahe, nego je to rekao zato što je krao iz kutije u kojoj su učenici držali novac.

Međutim, Isus je stao u Marijinu obranu: “Što ste se okomili na ženu?” rekao im je. “Učinila je dobro djelo na meni. Jer siromahe uvijek imate uza se, ali mene nećete uvijek imati. Kad je ona izlila ovo mirisno ulje na tijelo moje, pripremila me za ukop. Zaista, kažem vam, gdje se god bude propovijedala ova dobra vijest, po cijelom svijetu, govorit će se i to što je učinila ova žena, u spomen na nju” (Matej 26:10-13).

Kako se Isus u Betaniji nalazio već nešto više od jednog dana, vijest o njegovom dolasku proširila se unaokolo. Mnogi Židovi došli su u Šimunovu kuću vidjeti Isusa, ali i Lazara, “kojega je on podigao iz mrtvih” (Ivan 12:9). Zato su se svećenički glavari dogovorili da ubiju ne samo Isusa nego i Lazara. Smatrali su da su mnogi povjerovali u Isusa upravo zato što je Lazar ustao iz mrtvih. Ti vjerski vođe doista su bili zli!