Isus je pripremao apostole za svoj skori odlazak jer je osjećao duboku ljubav prema njima. Na kraju razgovora podigao je oči prema nebu i uputio molitvu svom Ocu: “Proslavi sina svojega, da sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad svim ljudima dade vječni život svima koje si mu dao” (Ivan 17:1, 2).

Isus je na početku svoje molitve dao slavu Bogu, znajući da je to važnije od svega. A onda je spomenuo nešto vrlo utješno — nadu u vječni život. Budući da je dobio vlast “nad svim ljudima”, on može čitavom čovječanstvu podariti blagodati omogućene njegovom otkupnom žrtvom. No neće svi dobiti tu nagradu. Zašto neće? Zato što oni koji žele osjetiti blagodati otkupnine moraju postupati u skladu sa sljedećim Isusovim riječima: “Da bi dobili vječni život, trebaju dobro upoznati tebe, jedinog pravog Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista” (Ivan 17:3).

Moramo dobro upoznati Oca i Sina te razviti prisan, prijateljski odnos s njima. Moramo usvojiti njihov način razmišljanja. Usto, u svom ophođenju s drugima trebamo se truditi pokazivati divne osobine kakve oni imaju. I moramo razumjeti da je slaviti Boga važnije od toga hoćemo li mi postići vječni život. Isus je u molitvi rekao:

“Ja sam proslavio tebe na zemlji, dovršivši djelo koje si mi dao da izvršim. A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe slavom koju sam imao kod tebe prije nego je svijet postao” (Ivan 17:4, 5). Da, Isus je molio Jehovu da mu ponovno podari nebesku slavu kad ga uskrsne.

No imao je na umu i sve što je postigao tijekom svoje zemaljske službe. Rekao je: “Objavio sam tvoje ime ljudima koje si mi dao iz svijeta. Bili su tvoji, a ti si ih dao meni i držali su tvoju riječ” (Ivan 17:6). Isus tijekom svoje službe nije samo izgovarao Božje ime, Jehova, te ga na taj način objavljivao. Pomogao je svojim apostolima da upoznaju osobu koja nosi to ime, odnosno učio ih je o Božjim divnim osobinama i o tome kako se on ophodi s ljudima.

Apostoli su upoznali Jehovu, saznali koju ulogu ima njegov Sin te naučili mnoge vrijedne istine od Isusa. On je ponizno rekao: “Riječi koje si dao meni ja sam dao njima i oni su ih primili i doista su spoznali da sam izašao kao tvoj zastupnik te su povjerovali da si me ti poslao” (Ivan 17:8).

Zatim je istaknuo razliku između svojih sljedbenika i svih drugih ljudi. Rekao je: “Ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao, jer su tvoji (...). Sveti Oče, čuvaj ih zbog svojeg imena koje si mi dao, da budu jedno, kao što smo i mi. (...) Sačuvao sam ih i nijedan od njih nije propao osim sina propasti.” Time je mislio na Judu Iskariota, koji je u tom trenutku sprovodio u djelo svoj izdajnički plan (Ivan 17:9-12).

“Svijet ih je zamrzio”, rekao je Isus u nastavku molitve. “Ne molim te da ih uzmeš iz svijeta, nego da ih sačuvaš od Zloga. Oni nisu dio svijeta, kao što ni ja nisam dio svijeta” (Ivan 17:14-16). Premda su apostoli i drugi učenici živjeli u svijetu — ljudskom društvu pod Sotoninom vlašću — morali su biti odijeljeni od njega i njegove zloće. Na koji način?

Morali su ostati sveti, odvojeni za službu Bogu, čvrsto se držeći istina sadržanih u hebrejskim spisima te onoga čemu ih je sam Isus poučio. On se molio: “Posveti ih istinom! Tvoja  je riječ istina” (Ivan 17:17). I knjige koje su neki apostoli pod Božjim nadahnućem kasnije napisali postale su dio “istine”, koja ima snagu pomoći ljudima da budu sveti u Jehovinim očima.

Isus je u molitvi dalje rekao: “Ne molim samo za njih nego i za one koji povjeruju u mene po njihovoj riječi.” Da, Isus se nije molio samo za učenike koji su tada bili prisutni nego i za sve one koji će s vremenom “po njihovoj riječi” prihvatiti istinu. A za što je Isus molio svog Oca u vezi s njima? “Da svi budu jedno, kao što si ti, Oče, u zajedništvu sa mnom i ja u zajedništvu s tobom, da i oni budu u zajedništvu s nama” (Ivan 17:20, 21). Isus i njegov Otac nisu doslovno ista osoba, već su “jedno” u tom smislu što su u svemu jedinstveni i složni. Isus se molio da i njegovi sljedbenici budu na isti način ujedinjeni.

Kratko prije svoje molitve Isus je Petru i ostalim apostolima rekao da im ide pripremiti mjesto, misleći na nebo (Ivan 14:2, 3). Sada je to ponovno spomenuo u molitvi: “Oče, želim da i oni koje si mi dao budu sa mnom, tamo gdje sam ja, kako bi gledali moju slavu koju si mi dao, jer si me ljubio prije postanka svijeta” (Ivan 17:24). Time je potvrdio da je jako davno — puno prije nego što su Adam i Eva dobili potomke — Bog ljubio svog jedinorođenog Sina, koji je postao Isus Krist.

Na kraju svoje molitve Isus je ponovno istaknuo ime svog Oca te njegovu ljubav prema apostolima i drugima koji su tek trebali prihvatiti istinu: “Obznanio sam im tvoje ime i obznanjivat ću ga, da ljubav kojom si me ljubio bude u njima i ja u zajedništvu s njima” (Ivan 17:26).