U podne, “u šesti sat”, nedugo nakon što je Isus bio pribijen na stup, spustila se neobična tama i “potrajala je sve do devetog sata”, odnosno do tri sata poslijepodne (Marko 15:33). Budući da je u vrijeme Pashe Mjesec uvijek pun, ta se sablasna pojava ne može pripisati pomrčini Sunca jer do nje dolazi samo za mlađaka. Osim toga, pomrčina Sunca traje svega nekoliko minuta. Stoga nema sumnje da je tu višesatnu tamu prouzročio Bog!

Možemo samo zamisliti kako je to djelovalo na one koji su se rugali Isusu. Dok je tama još trajala, Isusovom stupu prišle su četiri žene. To su bile njegova majka, Saloma, Marija Magdalena i Marija, majka apostola Jakova Manjeg.

Apostol Ivan bio je s ožalošćenom Isusovom majkom pokraj stupa. Dok je promatrala kako njezin voljeni sin, kojeg je s puno ljubavi podizala, trpi strašne muke, osjećala se kao da je netko probada mačem (Luka 2:35; Ivan 19:25). S druge strane, Isus je unatoč strašnoj boli koju je trpio razmišljao o njenoj dobrobiti. Posljednjim snagama kimnuo je glavom prema Ivanu te je majci rekao: “Ženo, evo ti sina!” Zatim je, kimnuvši prema Mariji, Ivanu rekao: “Evo ti majke!” (Ivan 19:26, 27).

Tako je Isus brigu o svojoj majci, koja je tada očito bila udovica, povjerio apostolu koji mu je bio naročito mio. Znao je da njegova polubraća, drugi Marijini sinovi, još nisu povjerovala u njega. Stoga se na taj način pobrinuo ne samo za materijalne nego i za duhovne potrebe svoje majke i tako nam svima pružio izvrstan primjer.

Otprilike u vrijeme kad se tama razišla Isus je rekao: “Žedan sam”, čime je ispunio proročanstvo iz Pisma (Ivan 19:28; Psalam 22:15). Tada je ujedno osjetio da mu je Otac, takoreći, uskratio svoju zaštitu kako bi njegova vjernost mogla biti do kraja iskušana. Zato je, vjerojatno govoreći galilejskim dijalektom aramejskog jezika, na sav glas povikao: “Eli, Eli, lama sabahtani?” što znači: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” Neki koji su stajali u blizini krivo su ga razumjeli pa su rekli: “Gle, zove Iliju.” Jedan od njih odmah je dotrčao te na trsku nataknuo spužvu natopljenu uskislim vinom i dao Isusu da pije. No drugi su govorili: “Pustite ga! Da vidimo hoće li doći Ilija da ga skine” (Marko 15:34-36).

Isus je zatim povikao: “Dovršeno je!” (Ivan 19:30). Da, dovršio je sve za što ga je Otac zadužio poslavši ga na Zemlju. Na koncu je kazao: “Oče, u tvoje ruke povjeravam duh svoj!” (Luka 23:46). Time je htio reći da Bogu povjerava svoju životnu silu, siguran da će ga on vratiti u život. S potpunim pouzdanjem u njega, pognuo je glavu i izdahnuo.

U tom trenutku zbio se snažan potres uslijed kojeg su se stijene raspuknule. Bio je toliko jak da su se čak grobovi izvan Jeruzalema otvorili te su iz njih ispali leševi. Prolaznici koji su to vidjeli ušli su u “sveti grad” i ispričali što se dogodilo (Matej 27:51-53).

 Osim toga, u trenutku kad je Isus umro duga i teška zavjesa koja je Svetinju u Božjem hramu odvajala od Svetinje nad svetinjama razderala se napola, od vrha do dna. Tim zapanjujućim čudom Bog je pokazao koliki gnjev osjeća prema ubojicama svog Sina. Ono je ujedno ukazivalo i na to da je Isusovom smrću otvoren put u simboličnu Svetinju nad svetinjama, odnosno u samo nebo (Hebrejima 9:2, 3; 10:19, 20).

Posve je razumljivo što su se uslijed svih tih događaja ljudi jako uplašili. Stotnik koji je nadzirao pogubljenje uzviknuo je: “Ovaj je čovjek zaista bio Sin Božji!” (Marko 15:39). On je možda bio prisutan na Isusovom suđenju kad su Židovi Pilatu rekli kako Isus za sebe tvrdi da je božanskog porijekla. A sada je bio uvjeren da je to istina — da je Isus pravednik i da je doista Sin Božji.

Svi ti čudesni događaji i na druge su ostavili snažan dojam, pa su počeli odlaziti odande “udarajući se u prsa” od tuge i srama (Luka 23:48). Mnoge Isusove učenice koje su ga povremeno pratile na njegovim putovanjima stajale su podalje i promatrale što se događa, duboko dirnute svim tim dramatičnim zbivanjima.