Isus je i nakon blagdana ostao u Jeruzalemu. Kad su jedne subote on i učenici prolazili gradom, ugledali su nekog prosjaka koji je bio slijep od rođenja. Učenici su Isusa upitali: “Učitelju, tko je sagriješio, ovaj čovjek ili njegovi roditelji, te se rodio slijep?” (Ivan 9:2).

Učenici su, dakako, znali da ljudi nemaju nevidljivu dušu koja je postojala prije njihovog rođenja, no možda su se pitali može li dijete griješiti još dok je u majčinoj utrobi. Isus im je odgovorio: “Niti je sagriješio ovaj čovjek niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju Božja djela” (Ivan 9:3). Taj čovjek nije bio slijep zbog nekog grijeha koji je on sam počinio, a niti zbog grijeha svojih roditelja. Adamov grijeh doveo je do toga da se svi ljudi rađaju nesavršeni, podložni bolestima i tjelesnim nedostacima kao što je sljepoća. Stanje tog čovjeka pružilo je Isusu priliku da pokaže Božju moć, kao što je to već i ranije činio dok je liječio razne bolesti.

Isus je istaknuo koliko je važno i hitno činiti takva djela, rekavši: “Dok je još dan, moramo raditi djela onoga koji me poslao. Dolazi noć, kad nitko ne može raditi. Dok sam u svijetu, ja sam svjetlo svijeta” (Ivan 9:4, 5). Znao je da će uskoro umrijeti i zaći u tamu groba u kojem više ništa neće moći činiti. No sve do tog trenutka bio je svjetlo svijeta.

Potom je izliječio slijepca. Kako je to učinio? Pljunuo je na tlo i od sline napravio blato. Zatim ga je stavio prosjaku na oči i kazao mu: “Idi, operi se u jezercu Siloamu!” (Ivan 9:7). Kad je to učinio, odmah je progledao! Mora da je bio presretan što prvi put u životu može vidjeti!

Njegovi susjedi i drugi koji su ga poznavali bili su u čudu. “Nije li to onaj koji je sjedio i prosio?” pitali su se. Jedni su govorili: “To je taj”, no drugi nisu u to povjerovali, pa su tvrdili: “Nije, nego mu je sličan.” A prosjak je govorio: “Ja sam taj” (Ivan 9:8, 9).

Tada su ga upitali: “Kako su ti se otvorile oči?” On je odgovorio: “Čovjek koji se zove Isus napravio je blato, namazao mi oči i rekao: ‘Idi na Siloam i operi se!’ I tako sam otišao, oprao se i progledao.” Nato su ga upitali: “Gdje je on?” “Ne znam”, odgovorio im je (Ivan 9:10-12).

Tada su ga odveli farizejima, koji su također htjeli znati kako je progledao. “Stavio mi je blato na oči i ja sam se oprao i sad vidim”, objasnio im je. Radovati se prosjakovoj sreći bila bi prirodna reakcija u takvoj situaciji. No farizeji nisu tako reagirali, već su neki od njih počeli  optuživati Isusa: “Taj čovjek nije od Boga, jer ne drži subotu.” Drugi su pak govorili: “Kako može čovjek koji je grešnik činiti takva čuda?” (Ivan 9:15, 16). Tako je među njima došlo do podjele.

Videći da se ne mogu složiti oko toga, ponovno su se obratili prosjaku koji je progledao i upitali ga: “Što ti kažeš o tom čovjeku, koji ti je otvorio oči?” On nije nimalo sumnjao u Isusa, pa je odgovorio: “Prorok je” (Ivan 9:17).

No farizeji u to nisu željeli povjerovati. Možda su mislili da Isus i taj čovjek imaju neki tajni dogovor kako bi obmanuli ljude. Stoga su odlučili riješiti nedoumicu tako da pozovu prosjakove roditelje i pitaju ih je li on doista bio slijep.