Idi na sadržaj

Idi na kazalo

101. PRIČA

Pavla vode u Rim

Pavla vode u Rim

Na kraju svog trećeg putovanja Pavao je otišao u Jeruzalem. Ali tada su ga Židovi uhvatili i bacili u zatvor. Po noći mu se Isus pojavio u viziji i rekao: “Ići ćeš u Rim i ondje ćeš propovijedati.” Pavao je najprije odveden iz Jeruzalema u Cezareju, gdje je dvije godine proveo u zatvoru. Kad je došao na suđenje pred upravitelja Festa, Pavao je rekao: “Neka mi sudi rimski car!” Fest je nato odgovorio: “Ako želiš da ti car sudi, tako će i biti! Šaljem te caru!” I tako su Pavla odveli na brod koji je išao za Rim. Zajedno s njim putovala su još dvojica kršćana, Luka i Aristarh.

Dok su plovili prema Rimu, na moru je nastala jaka oluja koja je trajala danima. Svi koji su bili na brodu mislili su da neće preživjeti tako strašnu oluju. Ali Pavao ih je ohrabrio: “Ljudi, anđeo mi se pojavio u snu i rekao: ‘Ne boj se, Pavle! Stići ćeš u Rim i nitko na brodu neće stradati.’ Zato budite hrabri! Nećemo umrijeti!”

Oluja je trajala 14 dana, a onda su napokon ugledali obalu. Bio je to otok Malta. Brod se blizu obale razbio, ali preživjelo je svih 276 ljudi koji su bili na brodu. Neki su plivali do plaže, a neki su do nje plutali držeći se za daske i druge stvari s broda. Ljudi koji su živjeli na Malti pobrinuli su se za preživjele i naložili vatru da se oni mogu ugrijati.

Nakon tri mjeseca vojnici su ukrcali Pavla na drugi brod. Kad je Pavao stigao u Rim, braća su došla pred njega. To ga je jako ohrabrilo, pa je zahvalio Jehovi. Iako je bio zatvorenik, živio je u jednoj kući, a uz njega je stalno bio vojnik koji ga je čuvao. Pavao je u Rimu ostao dvije godine. Nije smio izlaziti iz kuće, ali zato su ljudi dolazili k njemu, a on im je govorio o Isusu i Božjem Kraljevstvu. Osim toga, pisao je pisma skupštinama u Maloj Aziji i Judeji. Jehova je izabrao Pavla da dobru vijest proširi među mnogim narodima, a on je taj zadatak odlično obavio!

“U svemu [se] preporučujemo kao Božji sluge: postojanošću u mnogim kušnjama, u nevoljama, u oskudici, u poteškoćama” (2. Korinćanima 6:3, 4)