MOJ mlađi brat Dick i ja smo 1935, četiri godine prije početka drugog svjetskog rata, otišli biciklima na kampiranje u Weymouth, na južnoj obali Engleske. Dok smo sjedili u šatoru, slušali rominjanje kiše i razmišljali što bismo mogli raditi, posjetio nas je jedan stariji gospodin i ponudio mi tri biblijske publikacije — Harfu Božju i dva sveska knjige Light (Svjetlo). Uzeo sam ih, radostan da imam nešto što će mi razbiti monotoniju. Ono što sam čitao odmah me oduševilo, no tada nisam ni slutio da će mi to potpuno promijeniti život — a i mom bratu.

Kad sam se vratio kući, mama mi je rekla da Kate Parsons, koja je živjela u našem selu, dijeli sličnu biblijsku literaturu. Svi su je poznavali jer je, iako poprilično stara, vozila mali motocikl kako bi posjećivala ljude u našem selu s raštrkanim kućama. Otišao sam je posjetiti, a ona mi je rado dala knjige Stvaranje i Bogatstvo te druge publikacije Društva Watch Tower. Osim toga, rekla mi je da je Jehovin svjedok.

Nakon što sam uz Bibliju pročitao te knjige, shvatio sam da je Jehova pravi Bog i poželio ga obožavati. Stoga sam poslao pismo kojim sam istupio iz crkve i počeo dolaziti na sastanke za  proučavanje Biblije u domu Johna i Alice Moody. Živjeli su u Westburyu, nama najbližem gradu. Na tim nas je sastancima bilo samo sedam. Kate Parsons je prije i nakon sastanaka svirala harmonij, a mi smo zajednički pjevali pjesme Kraljevstva iz svega glasa!

Vidio sam da živimo u značajnom vremenu i želio sam sudjelovati u propovjedničkom djelu o kojem se proriče u Mateju 24:14. Zato sam prestao pušiti, kupio si torbu i predao se Velikom Bogu, Jehovi.

U kolovozu 1936. Joseph F. Rutherford, predsjednik Društva Watch Tower, posjetio je Glasgow (Škotska) i održao govor pod naslovom “Harmagedon”. Iako je Glasgow bio udaljen oko 600 kilometara, odlučio sam otići tamo i krstiti se na tom kongresu. Nisam baš bio pri novcu, pa sam na vlak za Carlisle, grad na granici Škotske, ukrcao bicikl i njime od tog grada proputovao 160 kilometara na sjever. I veći dio puta kući prevalio sam na biciklu, pa sam se vratio fizički iscrpljen, ali duhovno ojačan.

Otada sam koristio bicikl kad god bih išao u obližnja sela da ljudima govorim o svojoj vjeri. U to je vrijeme svaki Svjedok imao kartu svjedočanstva s biblijskom porukom koju je stanar mogao pročitati. Pored toga, koristili smo prenosive gramofone i puštali biblijske govore predsjednika Društva. Dakako, uvijek smo nosili i torbu za časopise, * po kojoj su nas prepoznavali kao Jehovine svjedoke.

Moj se brat krstio 1940. Drugi svjetski rat započeo je 1939, a obojica smo uvidjeli koliko su punovremeni propovjednici hitno potrebni. Stoga smo predali molbe za pionirsku službu. Bilo nam je drago što smo obojica bili dodijeljeni u pionirski dom u Bristolu u kojem su već bili Edith Poole, Bert Farmer, Tom i Dorothy Bridges, Bernard Houghton i drugi pioniri čijoj smo se vjeri dugo vremena divili.

Kamionet na čijim je vratima masnim slovima pisalo “JEHOVINI SVJEDOCI” uskoro je došao po nas. Vozio je Stanley Jones, koji je kasnije služio kao misionar u Kini i tamo proveo sedam godina u samici zbog propovjedničke aktivnosti.

Kako je rat dobivao na žestini, rijetko kad smo mogli spavati cijelu noć. Bombe su padale oko našeg pionirskog doma, a trebali smo  stalno paziti na zapaljive bombe. Jedne večeri nakon divnog kongresa kojem je prisustvovalo 200 Svjedoka otišli smo iz centra Bristola i došli do našeg relativno sigurnog doma kroz kišu gelera od protuavionskih granata.

Sljedećeg jutra vratio sam se s Dickom u grad da uzmemo neke stvari koje smo ostavili. Bili smo zaprepašteni prizorom. Bristol je bio u ruševinama. Čitav centar grada bio je porušen i spaljen. Od ulice Park Street, u kojoj se nalazila naša Dvorana Kraljevstva, ostala je tek gomila spaljenih ruševina. Međutim, nijedan Svjedok nije poginuo niti je bio ranjen. Bili smo sretni što smo prije toga biblijsku literaturu otpremili iz Dvorane Kraljevstva i podijelili je po domovima članova skupštine. Zahvaljivali smo Jehovi za obje stvari.

U vrijeme kad sam dobio pismeni poziv za vojsku, bristolska je skupština, u kojoj sam služio kao predsjedavajući nadglednik, narasla i imala 64 propovjednika. Mnogi drugi Svjedoci poslani su u zatvor zbog svoje neutralnosti, te sam i ja očekivao da će moja sloboda propovijedanja biti ograničena na sličan način. Moj je slučaj razmatrao sud u Bristolu, a mene je zastupao brat Anthony Buck, bivši zatvorski čuvar. On je bio hrabar, neustrašiv čovjek, nepokolebljiv zastupnik biblijske istine, a zahvaljujući njegovom dobrom zastupanju, neočekivano sam bio u potpunosti oslobođen vojne službe pod uvjetom da nastavim s punovremenom službom!

Oduševljen slobodom, odlučio sam da je iskoristim propovijedajući koliko god mi to mogućnosti dozvoljavaju. Kad sam dobio poziv da dođem u londonsku podružnicu i razgovaram s Albertom D. Schroederom, nadglednikom podružnice, normalno je da sam se pitao što me čeka. Zamislite kako sam samo bio iznenađen kad sam dobio poziv da služim kao putujući nadglednik u Yorkshireu i svakog tjedna posjećujem drugu skupštinu kako bih pomagao braći i hrabrio ih. Osjećao sam se potpuno nesposobnim za takav zadatak, ali bio sam oslobođen služenja vojske pa me ništa nije sprečavalo da pođem. Zato sam prihvatio Jehovino vodstvo i otišao drage volje.

Albert Schroeder predstavio me braći na kongresu u Huddersfieldu te sam u travnju 1941. započeo služiti na svom novom zadatku. Kakva je samo radost bila upoznavati tu dragu braću! Zbog njihove ljubavi i dobrohotnosti još sam više cijenio to što Jehova ima narod koji mu je u potpunosti odan i čiji pripadnici ljube jedni druge (Ivan 13:35).

Godine 1941. u dvorani De Montfort u Leicesteru održan  je nezaboravan petodnevni nacionalni kongres. Unatoč racioniranju hrane i ograničenim putovanjima zemljom, broj prisutnih u nedjelju popeo se na najveći broj od 12 000, a u to je vrijeme u zemlji bilo tek nešto više od 11 000 Svjedoka. Slušali smo snimke govora predsjednika Društva, a objavljena je knjiga Children (Djeca). Taj je kongres bez sumnje bio prekretnica u teokratskoj povijesti Jehovinog naroda u Britaniji, budući da je održan u jeku drugog svjetskog rata.

Nedugo nakon tog kongresa pozvan sam da služim kao član betelske obitelji u Londonu. Tamo sam radio u odjelu za pakiranje i otpremu, a kasnije u uredu, obavljajući poslove vezane za skupštine.

Betelska obitelj morala je živjeti sa zračnim napadima na London danju i noću, a i vlasti su stalno kontrolirale odgovornu braću koja su tamo radila. Pryce Hughes, Ewart Chitty i Frank Platt poslani su u zatvor zbog neutralnosti, a Albert Schroeder je na koncu deportiran u Sjedinjene Države. Unatoč takvim pritiscima, itekako se vodilo računa o skupštinama i interesima Kraljevstva.

Nakon završetka rata 1945. dao sam molbu za Biblijsku školu Gilead Društva Watchtower u kojoj se školuju misionari i 1946. bio sam primljen u osmi razred. Društvo je organiziralo da nekolicina nas, među kojima su bili i Tony Attwood, Stanley Jones, Harold King, Don Rendell i Stanley Woodburn, isplovi iz kornvolske ribarske luke Fowey. Jedan tamošnji Svjedok rezervirao nam je karte na malom teretnom brodu koji je prevozio porculansku glinu. Prostor u kojem smo boravili bio je jako skučen, a paluba je obično bila prekrivena vodom. Kakvo smo samo olakšanje osjetili kad smo konačno stigli u Philadelphiu, luku u koju smo trebali pristati!

Kompleks Škole Gilead nalazio se na lijepom mjestu u South Lansingu, na sjeveru države New York, a školovanje koje mi je tamo bilo pruženo puno mi je značilo. Društvo je prvi put bilo u mogućnosti da primi propovjednike iz mnogo stranih zemalja, tako da je naš razred bio sastavljen od učenika iz 18 država i svi smo postali dobri prijatelji. Meni je bilo jako lijepo u društvu brata s kojim sam dijelio sobu, Kallea Salavaara iz Finske.

Vrijeme je brzo prošlo i na kraju pet mjeseci predsjednik Društva Nathan H. Knorr došao je iz centrale u Brooklynu kako bi nam podijelio diplome i rekao u koje smo područje dodijeljeni. U to vrijeme polaznici nisu znali gdje idu dok se to ne bi objavilo na promociji. Dobio sam zadatak da se vratim u londonski Betel i tamo nastavim s radom.

U Britaniji je u poslijeratnim godinama vladala teška situacija. Hrana i mnoge potrepštine, uključujući i papir, i dalje su bile racionirane. Ali preživjeli smo, a interesi Jehovinog Kraljevstva i dalje su se unapređivali. Pored rada u Betelu, služio sam na oblasnim i pokrajinskim sastancima i posjećivao skupštine, od kojih su neke bile u Irskoj. Osim toga, bila je prednost upoznati Ericha Frosta te drugu braću i sestre iz Evrope i od njih čuti nešto o besprijekornosti onih Svjedoka koji su se suočili s užasima nacističkih koncentracionih logora. Betelska služba doista je bila blagoslovljena prednost.

Deset sam godina poznavao Joan Webb, specijalnu pionirku koja je služila u Watfordu, gradu smještenom malo sjevernije od Londona. Vjenčali smo se 1952. Željeli smo nastaviti s punovremenom službom pa smo bili oduševljeni kad sam, nakon što sam otišao iz Betela, bio imenovan za pokrajinskog nadglednika. Naša prva pokrajina bila je južna obala Engleske, u Sussexu i Hampshireu. U to vrijeme nije bilo lako biti u pokrajinskoj službi. Putovali smo uglavnom autobusom, biciklom i pješice. Mnoge skupštine imale su velika, seoska područja do kojih je često bilo teško doći, ali broj Svjedoka i dalje je stalno rastao.

Godine 1957. iz Betela sam primio još jedan poziv: “Bi li želio doći u ured i pomoći oko  organizacije putovanja za predstojeći međunarodni kongres koji će se održati 1958. na stadionima Yankee Stadium i Polo Grounds u New Yorku?” Joan i ja uskoro smo imali pune ruke posla baveći se molbama koje su braća poslala za putovanje avionima i brodovima koje je Društvo rezerviralo. Bio je to čuveni Međunarodni kongres “Božanska volja” kojem je prisustvovao ogroman broj od 253 922 braće. Na tom je kongresu 7 136 osoba svoje predanje Jehovi simboliziralo uranjanjem pod vodu — a to je bio više nego dvostruko veći broj krštenih od broja onih koji su se krstili na povijesnom događaju na Pentekost 33. n. e., o čemu se izvještava u Bibliji (Djela apostolska 2:41).

Joan i ja nikad nećemo zaboraviti uviđavnost brata Knorra koji nas je osobno pozvao da prisustvujemo kongresu i pomažemo delegatima iz 123 zemlje koji su stizali u New York. To je za oboje bilo radosno iskustvo koje nam je donijelo zadovoljstvo.

Kad smo se vratili, nastavili smo s putujućom službom sve dok se nisu pojavili zdravstveni problemi. Joan je morala u bolnicu, a ja sam doživio lagani moždani udar. Postali smo specijalni pioniri, a kasnije smo neko vrijeme ponovno imali prednost služiti u pokrajinskoj službi. Na koncu smo se vratili u Bristol i tamo nastavili s punovremenom službom sve dosad. Moj brat Dick sa svojom obitelji živi u blizini i često se prisjećamo prošlih vremena.

Moj je vid nepopravljivo oštećen jer mi se 1971. odvojila mrežnica. Otada mi čitanje predstavlja velik problem, pa zato audiokasete sa snimljenim tekstom biblijske literature smatram divnom Jehovinom pripremom. Joan i ja još uvijek vodimo biblijske studije na domu i tijekom godina imali smo prednost pomoći da više od 40 pojedinaca upozna istinu, među kojima je bila i jedna sedmeročlana obitelj.

Kad smo prije više od 60 godina predali svoj život Jehovi, željeli smo početi s punovremenom službom i ostati u njoj. Kako smo samo zahvalni što još uvijek imamo snage služiti Velikom Jehovi — a to je jedini način da mu zahvalimo za njegovu dobrotu koju nam je pokazao i za to što smo već godinama zajedno sretni!