Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Iskazivanje zahvalnosti Jehovi — punovremenom službom

Iskazivanje zahvalnosti Jehovi — punovremenom službom

Životna priča

Iskazivanje zahvalnosti Jehovi — punovremenom službom

ISPRIČAO STENLI E. RENOLDS

Rodio sam se u Londonu (Engleska) 1910. godine. Po završetku Prvog svetskog rata moji roditelji su se preselili u jedno malo selo Vestberi Lej, u Viltširu. Još kao mladić sam se često pitao: ’Ko je Bog?‘ Niko mi nikada nije mogao reći. I ja nikada nisam mogao da razumem zašto su jednoj tako maloj opštini kao što je naša, potrebne dve kapele i jedna crkva za obožavanje Boga.

ČETIRI godine pre početka Drugog svetskog rata, 1935, moj mlađi brat Dik i ja išli smo biciklama do Vejmuta, na engleskoj južnoj obali, na kampovanje. Dok smo sedeli u šatoru, slušali kako kiša pada i pitali se šta da radimo, naišao je jedan stariji gospodin i ponudio mi tri pomoćna sredstva za studiranje Biblije — Harfu Božju, Svetlo I i Svetlo II. Prihvatio sam ih, radostan što imam nešto čime mogu da ubijem dosadu. Odmah sam se oduševio onim što sam pročitao, ali tada nisam imao pojma da će to potpuno promeniti moj život — a i život mog brata.

Kada sam se vratio kući, majka mi je rekla da Kejt Parsons, koja živi u našem selu, deli istu vrstu biblijske literature. Ona je bila dobro poznata jer je, iako prilično stara, vozila mali motocikl da bi posećivala ljude širom naše raštrkane opštine. Otišao sam kod nje i ona mi je rado dala knjige Stvaranje i Bogatstvo i još neke druge publikacije Watch Tower Societyja. Takođe mi je rekla da je ona Jehovin svedok.

Kada sam uporedo sa svojom Biblijom pročitao te knjige, znao sam da je Jehova pravi Bog i želeo sam da ga obožavam. Zato sam poslao pismo o istupanju iz crkve i počeo da prisustvujem biblijskim studijima u kući Džona i Alis Mudi. Oni su živeli u nama najbližem gradu Vestberiju. Samo nas sedmoro je prisustvovalo ovim sastancima. Pre i posle sastanaka, Kejt Parsons je svirala harmonijum dok smo mi iz sveg glasa pevali pesme Kraljevstva!

Početnički dani

Zapazio sam da živimo u značajnim vremenima i žudeo sam za tim da učestvujem u delu propovedanja koje je prorečeno u Mateju 24:14. Zato sam prestao da pušim, kupio aktentašnu i predao se Velikom Bogu Jehovi.

U avgustu 1936. trebalo je da Džozef F. Raterford, predsednik Watch Tower Societyja, poseti Glazgov (Škotska) da bi održao govor na temu „Armagedon“. Iako je Glazgov udaljen oko 600 kilometara, bio sam rešen da budem tamo i da se na tom kongresu krstim. Nisam bio pri parama, pa sam zato poneo svoj bicikl i popeo se na voz do Karlajla, grada na škotskoj granici, a odatle nastavio biciklom prema severu još 160 kilometara. I u povratku sam dosta vozio, fizički iscrpljen, ali duhovno ojačan.

Od tada sam uvek biciklom išao da svoju veru prenosim ljudima u obližnjim selima. U tim danima je svaki Svedok imao kartu svedočanstva s porukom iz Pisma koju bi stanari čitali. Takođe smo koristili portabl fonografe i puštali ploče s biblijskim govorima predsednika Zajednice. I naravno, uvek smo nosili torbu za časopise, a koja nas je identifikovala kao Jehovine svedoke.

Pionirenje u vreme rata

Moj brat se krstio 1940. Drugi svetski rat je počeo 1939. i obojica smo uvideli hitnu potrebu za punovremenim propovednicima. Stoga smo podneli molbe za pionirsku službu. Bili smo zahvalni što smo obojica bili određeni za pionirski dom u Bristolu, gde je trebalo da se pridružimo Editi Pul, Bertu Farmeru, Tomi i Doroti Bridžiz, Bernardu Hotonu i drugim pionirima čijoj smo se veri dugo divili.

Uskoro je po nas došao mali kombi koji je na svojim stranama imao natpis „JEHOVINI SVEDOCI“, napisan masnim slovima. Vozač je bio Stenli Džons koji je kasnije postao misionar u Kini i tamo bio zatvoren sedam godina u samici zbog svog propovedanja.

Budući da je rat sve više besneo, retko kad smo spavali celu noć. Oko našeg pionirskog doma su padale bombe tako da smo stalno morali paziti na zapaljive spravice. Jedno veče, otišli smo iz centra Bristola nakon jednog lepog kongresa na kojem je prisustvovalo 200 Svedoka, i kroz pljusak šrapnela od protivavionskih zrna stigli u naš relativno bezbedan dom.

Sledeće jutro smo se Dik i ja vratili u grad da bi uzeli neke stvari koje su nam tamo ostale. Bili smo šokirani. Bristol je bio sav opustošen. Centar grada je bio potpuno uništen i spaljen. Ulica Park, u kojoj se nalazila naša Dvorana Kraljevstva, pretvorila se u hrpu ruševina koja se dimila. Međutim, nijedan Svedok nije izgubio život niti je bio povređen. Na sreću, već smo prebacili biblijsku literaturu iz Dvorane Kraljevstva i razdelili je po kućama članova skupštine. Zahvalili smo Jehovi za obe stvari.

Neočekivana sloboda

U vreme kada sam primio poziv za vojnu službu, skupština u Bristolu u kojoj sam služio kao predsedavajući nadglednik imala je 64 sluge. Mnogi Svedoci su zbog svog neutralnog stava bili poslati u zatvore, i očekivao sam da će moja sloboda propovedanja na sličan način biti ograničena. Moj slučaj je bio pretresan na lokalnom Bristolskom sudu gde je brat Entoni Bak, bivši zatvorski službenik, govorio u moje ime. On je bio odvažan, neustrašiv čovek, odlučan pobornik biblijskih istina, i zbog njegovog dobrog zastupanja neočekivano mi je dato potpuno oslobođenje od vojne službe pod uslovom da nastavim s punovremenom službom!

Bio sam ushićen zbog svoje slobode, i rešio sam da je iskoristim do najveće moguće mere. Naravno da sam se pitao šta mi se piše, kada su me pozvali da se javim u londonsku kancelariju podružnice da bih razgovarao s bratom Albertom D. Šroderom, nadglednikom podružnice. Zamislite moje iznenađenje kada sam bio zamoljen da u Jorkširu služim kao putujući nadglednik, da svake nedelje posećujem različite skupštine kako bih pomagao braći i hrabrio ih. Osećao sam se tako neadekvatnim za jednu takvu dodelu, ali imao sam izuzeće od vojne službe i ništa me nije sprečavalo da odem. Tako sam prihvatio Jehovino vođstvo i drage volje otišao.

Na jednom kongresu u Hadersfildu, Albert Šroder me je predstavio braći i u aprilu 1941. godine prihvatio sam se svoje nove dodele. Kakva je radost bila upoznati tu dragu braću! Zbog njihove ljubavi i dobrote još više sam cenio to što Jehova ima narod koji mu je potpuno predan i koji međusobno pokazuje ljubav (Jovan 13:35).

Daljnje prednosti službe

Jedan nezaboravni petodnevni nacionalni kongres održao se 1941. u Lesterskoj dvorani De Monfort. Uprkos tome što su životne namirnice bile racionirane, a državni prevoz ograničen, broj prisutnih se u nedelju povećao na čak 12 000; mada je u to vreme u zemlji bilo nešto više od 11 000 Svedoka. Na kongresu su puštane ploče s govorima predsednika Zajednice i izašla je knjiga Deca. Taj kongres je definitivno bio prekretnica u teokratskoj istoriji Jehovinog naroda u Britaniji iako je održan usred Drugog svetskog rata.

Ubrzo nakon ovog kongresa, primio sam poziv da služim s betelskom porodicom u Londonu. Tamo sam radio u ekspeditu, a kasnije u kancelariji, gde sam rešavao stvari vezane za skupštine.

Betelska porodica je morala danonoćno da se nosi s vazdušnim napadima na London, kao i sa stalnim kontrolisanjem odgovorne braće od strane vlasti. Prajs Hjuz, Juart Čiti i Frank Plat su zbog svog neutralnog stava poslati u zatvor, a zatim je i Albert Šroder bio deportovan za Sjedinjene Države. Uprkos tim pritiscima, i dalje se dobro brinulo za skupštine i za interese Kraljevstva.

Za Gilead!

Kada se 1945. rat završio, predao sam molbu za misionarsku obuku u biblijskoj školi Gilead Watchtowera, i ona je bila prihvaćena za osmi razred, 1946. godine. Zajednica je uredila da dosta nas, među kojima i Toni Atvud, Stenli Džons, Harold King, Don Rendel i Stenli Vudbern, isplovimo iz kornvolske ribarske luke u Foueju. Jedan lokalni Svedok nam je rezervisao mesta na malom teretnom brodu koji je nosio kaolin. Smeštaj je bio dosta skučen, a paluba je uglavnom bila u nivou mora. Kako nam je samo laknulo kad smo konačno bili blizu naše odredišne luke, Filadelfije!

Kompleks zgrada Gileada bio je smešten na lepom mestu u Saut Lensingu, u severnom delu države Njujork, i obuka koju sam tamo primio puno mi je značila. Studenti iz našeg razreda došli su iz 18 nacija — prvi put da je Zajednica mogla da upiše toliko puno slugu iz stranih zemalja — i svi smo postali bliski prijatelji. Puno sam uživao u društvu mog cimera Kalea Salevarea iz Finske.

Vreme je proletelo, i na kraju tih pet meseci, predsednik Zajednice, Natan H. Nor stigao je iz centrale u Bruklinu da bi nam dao diplome i rekao gde će naše dodele biti. U tim danima studenti nisu znali svoje odredište sve do objavljenja na graduaciji. Meni je bilo dodeljeno da se vratim u londonski Betel da bih tamo nastavio svoj posao.

Nazad za London

Posleratne godine u Britaniji su bile surove. Nije bilo dovoljno hrane i mnogih drugih potrepština, kao što je papir. Ali snalazili smo se, i interesi Jehovinog Kraljevstva su unapređivani. Pored toga što sam radio u Betelu, služio sam na oblasnim i pokrajinskim kongresima i posećivao skupštine, neke i u Irskoj. Takođe sam imao prednost da upoznam i Erika Frosta i drugu braću i sestre iz Evrope, i da od njih saznam nešto o besprekornosti Svedoka koji su se suočavali sa užasima u nacističkim koncentracionim logorima. Betelska služba je zaista bila blagoslovljena prednost.

Već deset godina poznavao sam Džoun Veb, specijalnu pionirku iz Votfora, grada severno od Londona. Godine 1952. smo se venčali. Oboje smo želeli da nastavimo s punovremenom službom i zato smo bili oduševljeni kada sam nakon izlaska iz Betela bio imenovan za pokrajinskog nadglednika. Naša prva pokrajina bila je duž engleske južne obale, u Saseksu i Hampširu. Pokrajinsko delo nije bilo lako u tim danima. Najviše smo putovali autobusom, biciklom ili peške. Mnoge skupštine su imale velika seoska područja, na koja je često bilo teško stići, ali je broj Svedoka i dalje rastao.

Njujork 1958. godine

Godine 1957. dobio sam jedan drugi poziv iz Betela: „Da li bi želeo da dođeš u podružnicu i pomažeš oko priprema za putovanje na predstojeći međunarodni kongres koji će se održati na stadionima Jenki i Polo Graundsu u Njujorku 1958. godine?“ Džoun i ja smo uskoro bili zauzeti oko molbi braće za čarter avione i brodove Zajednice. Ovo je ispalo kao čuveni međunarodni kongres Božanska volja kome je prisustvovalo mnoštvo od 253 922 osobe. Na ovom kongresu je potapanjem pod vodu svoje predanje Jehovi simbolizovalo 7 136 osoba — duplo više od broja krštenih na istorijskom događaju na Pentekost 33. n. e., o kojem Biblija izveštava (Dela apostolska 2:41).

Džoun i ja nikada nećemo zaboraviti dobrotu brata Nora kada nas je lično pozvao da prisustvujemo kongresu da bi se pobrinuli za delegate koji su pristizali u Njujork iz 123 zemlje. To je bilo iskustvo koje nas je oboje usrećilo i ispunilo.

Blagoslovi punovremene službe

Nakon povratka, nastavili smo s putujućim delom sve dok se nisu pojavili zdravstveni problemi. Džoun je bila smeštena u bolnicu, a ja sam doživeo blagi šlog. Prešli smo u redove specijalnih pionira, ali smo kasnije imali prednost da ponovo privremeno služimo u pokrajinskom delu. Na kraju smo se vratili u Bristol gde smo i ostali u punovremenoj službi. Moj brat, Dik, živi s porodicom blizu nas, i često evociramo uspomene.

Moj vid je 1971. godine nepovratno uništen zbog odvojenih mrežnjača. Od tada imam velike poteškoće s čitanjem i zato smatram da su kasete sa snimljenom biblijskom literaturom divna priprema od Jehove. Džoun i ja još uvek vodimo kućne biblijske studije i tokom godina imali smo prednost da pomognemo da otprilike 40 osoba upozna istinu, među kojima je i jedna sedmočlana porodica.

Kada smo pre više od 60 godina predali svoj život Jehovi, naša želja je bila da budemo u punovremenoj službi i da u njoj ostanemo. Kako smo zahvalni što imamo snage da još uvek služimo Velikom Jehovi — na način na koji jedino možemo da mu kažemo hvala za njegovu dobrotu prema nama i za srećne godine koje smo proveli zajedno!

[Fusnota]

a Platnena torba koja se nosila na ramenu, napravljena za časopise Kula stražara i Uteha (kasnije Probudite se!).

[Slika na 25. strani]

S mojim bratom Dikom (skroz levo; Dik stoji) i drugim pionirima ispred pionirskog doma u Bristolu

[Slika na 25. strani]

Pionirski dom u Bristolu 1940. godine

[Slike na 26. strani]

Stenli i Džoun Renolds na dan venčanja 12. januara 1952. i danas