KAD je Isus bio na Zemlji, judaizam je bio podijeljen u razne frakcije, a sve su se one borile za utjecaj nad ljudima. O tome govore izvještaji Evanđelja, a i spisi Josipa Flavija, židovskog povjesničara prvog stoljeća.

Farizeji i saduceji u to se vrijeme pojavljuju kao vrlo utjecajne grupe, koje su bile u stanju upravljati mišljenjem javnosti, tako da su ljudi čak odbacili Isusa kao Mesiju (Matej 15:1, 2; 16:1; Ivan 11:47, 48; 12:42, 43). Ipak, te se dvije utjecajne grupe ne spominju nigdje u Hebrejskim pismima.

Josip Flavije saduceje i farizeje prvi put spominje kad piše o događajima u drugom stoljeću pr. n. e. U to su vrijeme mnogi Židovi potpali pod utjecaj helenizma, odnosno grčke kulture i filozofije. Sukob helenizma i judaizma došao je svom vrhuncu kad su seleukidski vladari oskvrnili hram u Jeruzalemu, posvetivši ga Zeusu. Energičan židovski vođa, Juda Makabejac, iz obitelji Hasmonejaca vodio je pobunjenički rat u kojem je hram oslobodio iz ruku Grka. *

Godine koje su uslijedile nakon pobune Makabejaca i njihove pobjede obilježava tendencija osnivanja sekti koje su se temeljile na suparničkim ideologijama te su se međusobno borile za to koja će pridobiti veći dio židovske populacije. No zašto se uopće razvila ta tendencija? Zašto je došlo do tolikih podjela unutar judaizma? Da bismo to saznali, razmotrimo povijest Hasmonejaca.

Nakon što je ostvario svoj vjerski cilj da obnovi obožavanje u Jehovinom hramu, Juda Makabejac okrenuo se politici. Zbog toga su ga mnogi Židovi prestali slijediti. Ipak, on je nastavio svoju borbu protiv seleukidskih vladara, sklopio je ugovor s Rimom i težio tome da uspostavi nezavisnu židovsku državu. Nakon što je poginuo u bici, njegova su braća Jonatan i Šimun nastavila borbu. Seleukidski vladari u početku su se žestoko suprotstavljali Makabejcima. No s vremenom su pristali na neke političke kompromise, te su braći Hasmonejcima dali određenu mjeru autonomije.

Premda su bili potomci svećenika, nitko od Hasmonejaca nikad nije služio kao prvosvećenik. Mnogi Židovi smatrali su da bi na tom mjestu trebali biti svećenici iz linije Sadoka, kojeg je Salamun postavio za prvosvećenika (1. Kraljevima 2:35; Ezehijel 43:19). Jonatan se ratovanjem  i diplomacijom izborio za to da ga seleukidski vladari postave za prvosvećenika. No nakon Jonatanove smrti njegov brat Šimun postigao je još više. U rujnu 140. pr. n. e. u Jeruzalemu je donesena važna odluka, koja je upisana na brončanim pločicama na grčkom jeziku: “Zato mu je [Šimunu] kralj Demetrije [grčki seleukidski vladar] potvrdio vrhovno svećeništvo, podigao ga u red svojih prijatelja i okružio ga velikim sjajem. (...) Židovi i svećenici zaključili [su] neka im Šimun bude vođa i veliki svećenik dovijeka, dok ne ustane vjerodostojan prorok” (1. Makabejcima 14:38-41; povijesna apokrifna knjiga).

Tako su Šimunov položaj vladara i prvosvećenika — za njega i njegove potomke — potvrdile ne samo strana seleukidska vlast već i “Veliki sabor” njegovog vlastitog naroda. To je obilježilo važnu prekretnicu. Kao što je rekao povjesničar Emil Schürer, kad su Hasmonejci utvrdili svoju političku dinastiju, “njihova glavna preokupacija više nije bilo držanje Tore [židovskog Zakona] već sačuvanje i proširenje svoje političke moći”. No Šimun se, pazeći da ne bi povrijedio osjećaje Židova, nazivao “etnarhom”, odnosno “vođom naroda”, umjesto “kraljem”.

Nisu svi odobravali hasmonejsku uzurpaciju vjerske i političke vlasti. Mnogi povjesničari tvrde da je upravo u tom periodu oformljena kumranska zajednica. Jedan svećenik iz Sadokove linije, za kojeg se smatra da je u kumranskim spisima nazvan “Učiteljem pravednosti”, napustio je Jeruzalem i odveo svoje pristaše u Judejsku pustinju pored Mrtvog mora. U jednom od Svitaka s Mrtvog mora, koji tumači knjigu Habakuka, osuđen je “zao svećenik koji je zvan imenom istine u početku svog nastupa. A kada vladaše Izraelom, uzoholi se.” Mnogi učenjaci vjeruju da bi Jonatan ili Šimun mogli biti taj “zao svećenik” koji je bio na vlasti, kako ga je opisala ta sekta.

Šimun je nastavio vojne akcije kako bi proširio područje svog vladanja. No njegova je vlast naglo došla svom kraju kad je njegov zet Ptolemej ubio njega i dva njegova sina dok su bili na gozbi u blizini Jerihona. Taj Ptolemejev pokušaj da preuzme vlast propao je. Ivan Hirkan, Šimunov preživjeli sin, upozoren je da je protiv njega skovana ubilačka zavjera. Stoga je uhvatio svoje potencijalne ubojice i preuzeo vladalački i prvosvećenički položaj svog oca.

U početku se Ivan Hirkan suočio s ozbiljnim prijetnjama sirijske vojske, no 129. pr. n. e. seleukidska je dinastija izgubila važnu bitku s Partima. S obzirom na to kakve je posljedice ovaj rat ostavio na Seleukide, židovski učenjak Menahem Stern napisao je: “Čitavo ustrojstvo tog kraljevstva raspalo se.” Hirkan je tako “bio u mogućnosti u potpunosti utvrditi političku nezavisnost Judeje i proširivati je u raznim smjerovima”. I to je doista i činio.

Sad kad mu Sirija više nije stajala na putu, Hirkan je počeo osvajati područja izvan Judeje i pokoravati ih. Stanovnici tih područja morali su se obratiti na judaizam ili bi im u suprotnom uništili gradove. Jedan takav pohod bio je pohod na Idumejce (Edomce). Stern je o tom pohodu rekao: “Obraćenje Idumejaca bilo je prvo takve vrste, budući da je obraćen čitav narod, a ne samo nekoliko pojedinaca.” Među drugim područjima koja su osvojili bila je Samarija, gdje je Hirkan razorio samarijski hram, koji se nalazio na gori Gerizimu. Opisujući ironiju te politike hasmonejske dinastije, naime prisilnog stvaranja obraćenika, povjesničar Solomon Grayzel napisao je: “Na taj je način unuk Matatije [oca Jude Makabejca] kršio upravo ono načelo — vjersku slobodu — za koje se prethodna generacija tako idealistički borila.”

Prilikom pisanja o Hirkanovoj vladavini, Josip Flavije prvi put spominje sve veći  utjecaj farizeja i saduceja. (Josip je govorio o farizejima koji su živjeli za vrijeme Jonatanove vladavine.) On ne govori o njihovom porijeklu. Neki povjesničari smatraju da je ta grupa potekla od hasida, pobožne sekte koja je podupirala Judu Makabejca u njegovim vjerskim ciljevima, ali ga je napustila kad su njegove ambicije postale političke.

Ime farizeji općenito se povezuje s korijenom jedne hebrejske riječi koja znači “odvojeni”, premda neki smatraju da je povezano s riječju “tumači”. Farizeji su bili učenjaci iz običnog naroda, nisu bili nekog posebnog porijekla. Oni su se od obredne nečistoće štitili filozofijom posebne pobožnosti i primjenom hramskih zakona svećeničke svetosti u uobičajenim svakodnevnim situacijama. Farizeji su razvili novi način tumačenja Pisama i nešto što je kasnije dobilo naziv usmeni zakon. Za vrijeme Šimunove vladavine oni su postali još utjecajniji kad su neki od njih postali članovi geruzije (vijeća staraca), koje je kasnije dobilo ime Sanhedrin.

Josip izvještava da je Ivan Hirkan u početku bio učenik i pristaša farizeja. No nakon nekog vremena farizeji su ga ukorili jer se nije odrekao prvosvećenstva. To je dovelo do dramatičnog razvoja događaja. Hirkan je zabranio vjerske odredbe farizeja. Dodatna kazna bila je ta što je stao na stranu njihovih vjerskih protivnika, saduceja.

Ime saduceji vjerojatno je povezano s prvosvećenikom Sadokom, čiji su potomci bili svećenici još od Salamunovog vremena. No nisu svi saduceji bili njegovi potomci. Prema Josipovim spisima saduceji su bili velikaši i imućni muževi iz naroda koji nisu imali podršku većine ljudi. Profesor Schiffman kaže: “Oni su izgleda uglavnom (...) bili svećenici ili oni koji su sklopili brak unutar obitelji prvosvećenika.” Tako su tokom dugog vremenskog perioda bili blisko povezani s onima na visokim položajima. Zato je sve veći utjecaj farizeja na javnost i njihovo shvaćanje da svi ljudi mogu postati sveti poput svećenika predstavljalo prijetnju da se uzdrma autoritet saduceja. No sada su, u posljednjim godinama Hirkanovog vladanja, saduceji ponovno stvari preuzeli u svoje ruke.

Hirkanov najstariji sin, Aristobul, vladao je samo godinu dana, nakon čega je umro. On je nastavio politiku prisilnog obraćenja nad Iturejcima te je područje gornje Galileje podložio hasmonejskoj vlasti. No hasmonejska dinastija je vrhunac svoje vlasti dostigla pod vladavinom njegovog brata Aleksandra Janaja, koji je vladao od 103-76. pr. n. e.

 Aleksandar Janaj odbacio je prijašnju politiku i bez ustručavanja se proglasio prvosvećenikom i kraljem. Sukobi između Hasmonejaca i farizeja zaoštrili su se te su čak doveli do građanskog rata u kojem je poginulo 50 000 Židova. Nakon što je pobuna ugušena, Janaj je, postupivši poput poganskih kraljeva, na drvo pribio 800 pobunjenika. Dok su umirali, pred očima su im zaklali žene i djecu, a Janaj je bez srama slavio sa svojim konkubinama. *

Usprkos svom neprijateljstvu s farizejima, Janaj je bio objektivan političar. On je uvidio da farizeji imaju sve veću podršku naroda. Na samrti je rekao svojoj ženi Salomi Aleksandri da se udruži s njima. Janaj je za svog nasljednika umjesto svojih sinova izabrao nju. Ona se pokazala sposobnim vladarem, jer je razdoblje njenog vladanja (76-67. pr. n. e.) bilo jedan od mirnijih perioda pod hasmonejskom vlašću. Farizeji su se vratili na svoje položaje, a zakoni protiv njihovih vjerskih odredbi su povučeni.

Nakon Salomine smrti njeni sinovi Hirkan II, koji je služio kao prvosvećenik, i Aristobul II počeli su se otimati za vlast. Obojici je nedostajalo političke i vojne oštroumnosti koju su imali njihovi preci, a čini se da nisu uviđali ni pravi značaj sve većeg prisustva Rimljana na tom području nakon sloma Seleukidskog Kraljevstva. Godine 63. pr. n. e. obojica su se obratila rimskom vladaru Pompeju dok je on bio u Damasku te su zatražila da posreduje između njih. Iste je godine Pompej sa svojom vojskom ušao u Jeruzalem i preuzeo vlast. Tako je započela propast Hasmonejskog Kraljevstva. Godine 37. pr. n. e. Jeruzalem je preuzeo idumejski kralj Herod Veliki kojeg je rimski Senat postavio za “kralja Judeje”, “saveznika i prijatelja rimskog naroda”. Bio je to kraj Hasmonejskog Kraljevstva.

Razdoblje Hasmonejaca, od Jude Makabejca do Aristobula II, položilo je temelje vjerske podijeljenosti koja se očitovala za Isusovog života na Zemlji. Njihov početak obilježila je revnost za obožavanje Boga, no ona se kasnije pretvorila u iskvarene, sebične ciljeve. Njihovi svećenici, koji su imali priliku ujediniti ljude u slijeđenju Božjeg Zakona, vodili su narod u bezdan političkih borbi. U takvom su okruženju cvjetala oprečna vjerska gledišta. Hasmonejaca više nije bilo, no borba saduceja, farizeja i drugih za vjersku prevlast bila je obilježje židovskog naroda koji je sad bio pod vlašću Heroda i Rima.