Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Hašmonejci i njihovo zaveštanje

Hašmonejci i njihovo zaveštanje

Hašmonejci i njihovo zaveštanje

JUDAIZAM je u vreme Isusovog boravka na zemlji bio podeljen na frakcije koje su se međusobno borile za uticaj nad narodom. Takvu sliku prikazuju i izveštaji Jevanđelja, a i spisi jevrejskog istoričara iz prvog veka Josifa.

Fariseji i sadukeji se u tom okruženju javljaju kao važan činilac, sposoban da javno mnjenje usmeri čak i u pravcu odbacivanja Isusa kao Mesije (Matej 15:1, 2; 16:1; Jovan 11:47, 48; 12:42, 43). Međutim, ove dve uticajne grupe se ne spominju nigde u Hebrejskim spisima.

Josif ih prvi put pominje u sklopu drugog veka pre n. e. Mnogi Jevreji su u tom razdoblju popuštali pred helenizmom, to jest grčkom kulturom i filozofijom. Napetost između helenizma i judaizma dostigla je vrhunac kada su seleukidski vladari obesvetili hram u Jerusalimu posvetivši ga Zevsu. Juda Makabejac, jedan energičan jevrejski vođa iz porodice poznate kao Hašmonejci, poveo je pobunjeničku vojsku koja je oslobodila hram iz grčkih ruku. a

Godine koje su usledile odmah nakon makabejske pobune i njihova pobeda bile su okarakterisane tendencijom ka stvaranju sekti zasnovanih na suparničkim ideologijama koje su se nadmetale za prevlast nad što većim delom jevrejske zajednice. Ali, zašto je do toga došlo? Zašto se judaizam rascepkao? Da bismo odgovorili na ova pitanja, hajde da istražimo istoriju Hašmonejaca.

Veća nezavisnost, a i nejedinstvo

Nakon što je postigao svoj religiozni cilj, da se u Jehovinom hramu opet vrši obožavanje, Juda Makabejac se okrenuo politici. Zbog toga su mnogi Jevreji prestali da ga slede. Ali i dalje je nastavljao svoju borbu protiv vladara seleukidske dinastije, sklopio jedan sporazum s Rimom i nastojao da osnuje nezavisnu Jevrejsku državu. Nakon Judine smrti u bici, njegova braća Jonatan i Simon nastavili su njegovu borbu. Seleukidski vladari su se isprva snažno odupirali Makabejcima. Ali, s vremenom su pristali na političke kompromise dopustivši braći Hašmonejcima izvestan stepen autonomije.

Iako poreklom iz svešteničke loze, nijedan Hašmonejac nikada nije služio kao prvosveštenik. Mnogi Jevreji su smatrali da taj položaj treba da pripada sveštenicima iz roda Sadoka kog je Solomon naimenovao za prvosveštenika (1. Kraljevima 2:35; Jezekilj 43:19). Jonatan je koristio ratovanje i diplomatiju kako bi seleukidske vladare ubedio da ga postave za prvosveštenika. Nakon Jonatanove smrti, njegov brat Simon postigao je još i više. U Jerusalimu je septembra 140. pre n. e. donesen jedan važan dekret očuvan na bronzanim pločama u grčkom stilu: ’Kralj Demetrije [grčki seleukidski vladar] mu je [Simonu] potvrdio vrhovno sveštenstvo, podigao ga u red svojih prijatelja i okružio ga velikim sjajem... Židovi i sveštenici su odlučili da im Simon bude vođa i veliki sveštenik dovijeka, dok ne ustane vjerodostojan prorok‘ (1. Makabejcima 14:38-41, istorijska apokrifna knjiga).

Tako je Simonov položaj vladara i prvosveštenika — za njega i njegove potomke — potvrdila ne samo strana seleukidska vlast već i „Veliki sabor“ njegovog naroda. To je bila važna prekretnica. Kada su Hašmonejci jednom utvrdili političku dinastiju, „njihova glavna briga više nije bilo ispunjenje Tore [jevrejskog zakona] već očuvanje i proširenje političke moći“, kako iznosi istoričar Emil Širer. Međutim, Simon je pazio da ne povredi jevrejska osećanja i koristio je titule „etnarh“ to jest „narodni vođa“, umesto „kralj“.

Nisu svi bili zadovoljni što su Hašmonejci uzurpirali i religioznu i političku kontrolu. Baš u tom periodu je prema mišljenju mnogih izučavalaca nastala kumranska zajednica. Jedan sveštenik iz roda Sadokova, koji je verovao da je onaj na kog kumranski spisi ukazuju kao na „Učitelja pravednosti“, otišao je iz Jerusalima i poveo jednu buntovničku grupu u judejsku pustoš blizu Mrtvog mora. Jedan od svitaka s Mrtvog mora, komentar knjige Avakuma, osuđuje „tog zlog sveštenika koji je u početku nazvan imenom istine, ali se njegovo srce uzoholilo kad je zavladao nad Izraelom“. Mnogi izučavaoci veruju da su ili Jonatan ili Simon mogli da odgovaraju opisu koji je ova sekta iznela o vladajućem ’zlom svešteniku‘.

Simon je nastavio vojne akcije kako bi proširio teritoriju koja je bila pod njegovim nadzorom. Međutim, njegovoj vladavini je iznenada došao kraj kada je njegov zet Ptolemej ubio njega i njegova dva sina dok su bili na banketu u blizini Jerihona. Ovaj pokušaj preuzimanja vlasti je propao. Johanan Hirkan, preostali Simonov sin, bio je upozoren na pokušaj ubistva. On je zarobio svoje potencijalne atentatore i preuzeo vlast i prvosveštenstvo namesto svog oca.

Daljnja proširenja i tlačenja

Isprva su sirijske snage ozbiljno pretile Johananu Hirkanu, ali onda je 129. pre n. e. sirijska vojska izgubila presudnu bitku s Parćanima. Jevrejski izučavalac Menahem Stern pisao je o uticaju ovog rata na seleukidsku dinastiju: „Doslovno se srušilo celokupno uređenje ovog kraljevstva.“ Zato je Hirkan „u potpunosti mogao da obnovi političku nezavisnost Jevreja i da počne sa širenjem u raznim pravcima“. I zaista se proširio.

Bez ikakve sirijske pretnje, sada je Hirkan neometano započeo svoja osvajanja teritorija van Judeje stavljajući ih pod svoj jaram. Stanovništvo je moralo da se preobrati na judaizam ili bi njihovi gradovi bili sravnjeni sa zemljom. Jedna takva akcija bila je preduzeta protiv Idumejaca (Edomaca). O tome je Stern komentarisao: „Preobraćenje Idumejaca bilo je prvo takve vrste, budući da je to bilo preobraćenje cele rase umesto nekoliko pojedinaca.“ Među osvojenim područjima bila je i Samarija, gde je Hirkan podigao samarićanski hram na gori Garizim. Izražavajući ironiju ove politike nasilnog preobraćenja od strane dinastije Hašmonejaca, istoričar Solomon Grejzel je napisao: „Sam unuk Matatje [oca Jude Makabejca] kršio je upravo ono načelo — religioznu slobodu — koje je prethodna generacija s tako puno ideala branila.“

Pojavljuju se fariseji i sadukeji

Baš u vreme kada je pisao o Hirkanovom kraljevanju, Josif prvi put govori o sve većem uticaju fariseja i sadukeja. (Josif je ranije pominjao fariseje koji su živeli u vreme Jonatanove vladavine.) On ne pominje njihovo poreklo. Neki izučavaoci ih smatraju grupom koja je potekla od hasida, jedne pobožne sekte koja je podržavala Judu Makabejca u njegovim religioznim ciljevima, ali ga je napustila kada su njegove ambicije prerasle u političke.

Naziv fariseji po opštem shvatanju izgleda ima hebrejsko poreklo i znači „odvojeni“, iako neki misle da je povezan s rečju „tumači“. Fariseji su bili izučavaoci koji su poticali od običnog naroda i čiji preci nisu bili istaknute ličnosti. Odvojili su se od ritualne nečistoće jednom filozofijom posebne pobožnosti, primenjujuću hramske odredbe svešteničke svetosti na obične situacije iz svakodnevnog života. Razvili su i novi oblik tumačenja Pisma i pojam koji je kasnije postao poznat kao usmeni zakon. Za vreme Simonove vladavine zadobili su veći uticaj kad su neki od njih ušli u Gerusiju (savet staraca), koji je kasnije postao poznat kao Sinedrion.

Josif iznosi da je isprva Johanan Hirkan bio učenik i pristalica fariseja. Međutim, jednog momenta su ga fariseji ukorili što zadržava prvosveštenstvo. To je dovelo do strašnog preokreta. Hirkan je zabranio religiozne propise fariseja. Da bi ih dodatno kaznio, priključio se njihovim religioznim protivnicima, sadukejima.

Naziv sadukeji je verovatno povezan s prvosveštenikom Sadokom čiji su potomci držali sveštenstvo od Solomonovog vremena. Međutim, nisu svi sadukeji bili tog porekla. Prema Josifu, oni su bili aristokrate i bogataši iz naroda i nisu imali podršku narodnih masa. Profesor Šifman komentariše: „Većina su... bili navodni sveštenici ili oni koji su uzimali žene iz prvosvešteničkih porodica.“ Na taj način su dugo bili blisko povezani s onima na vlasti. Zbog toga je sve veća uloga fariseja u javnom životu i njihovo shvatanje da svešteničku svetost treba proširiti na ceo narod, smatrana pretnjom koja bi mogla narušiti sadukejski stečeni autoritet. I sada su u poslednjim godinama Hirkanovog kraljevanja sadukeji ponovo zadobili nadmoć.

Sve više politika, sve manje pobožnost

Hirkanov najstariji sin Aristobul vladao je samo jednu godinu pre nego što je umro. On je nastavio politiku nasilnog preobraćenja Iturejaca i gornju Galileju doveo pod upravu Hašmonejaca. Ali tek za vreme vladanja njegovog brata Aleksandra Janaja, koji je vladao od 103. do 76. pre n. e., dinastija Hašmonejaca je došla do zenita svoje moći.

Aleksandar Janaj je odbacio prethodnu politiku i bez ustručavanja se proglasio i prvosveštenikom i kraljem. Sukobi između Hašmonejaca i fariseja su se pojačavali i čak doveli do građanskog rata u kom je nastradalo 50 000 Jevreja. Nakon što je ova pobuna ugušena, činom koji podseća na paganske kraljeve, Janaj je pribio na stub 800 pobunjenika. U njihovom samrtnom času, pred njima su pogubljene njihove žene i deca, dok je on javno uživao u gozbi sa svojim konkubinama. b

Uprkos neprijateljstvu prema farisejima, Janaj je bio i pragmatičan političar. Uvideo je da fariseji imaju sve veću podršku naroda. Zato je na samrtnoj postelji dao svojoj ženi Salome Aleksandri savet da vlada zajedno s njima. Za naslednika svog kraljevstva izabrao je nju umesto svojih sinova. Ona se pokazala kao sposoban vladar, uvodeći državu u jedan od najmirnijih perioda pod hašmonejskom vladavinom (76-67. pre n. e.). Fariseji su vraćeni na autoritativna mesta i poništeni su zakoni protiv njihovih religioznih propisa.

Nakon Salomine smrti, njeni sinovi Hirkan II, koji je bio prvosveštenik, i Aristobul II otpočeli su borbu za vlast. Ni jedan ni drugi nisu imali uvida u politiku i vojevanja svojih predaka, i izgleda da ni jedan od njih nije shvatao šta u celini znači sve veći rimski uticaj na tom području, nakon totalnog kolapsa seleukidskog kraljevstva. Godine 63. pre n. e., oba brata su se obratila rimskom vladaru Pompeju dok je on bio u Damasku i zatražili od njega da posreduje u njihovom sukobu. Pompej i njegove trupe su te iste godine umarširale u Jerusalim i preuzele kontrolu. Bio je to početak kraja hašmonejskog kraljevanja. Idumejski kralj Irod Veliki, kog je Rimski senat priznao za „kralja Judeje“, „saveznika i prijatelja rimskog naroda“, preuzeo je Jerusalim 37. pre n. e. Hašmonejsko kraljevstvo je nestalo.

Zaveštanje Hašmonejaca

Za vreme Hašmonejaca, od Jude Makabejca do Aristobula II, postavljen je temelj za podeljenu religioznu scenu koja je postojala kad je Isus bio na zemlji. Hašmonejci su počeli s revnošću za obožavanje Boga, ali se to pokvarilo i prešlo u koristoljublje. Njihovi sveštenici, koji su imali priliku da ujedine narod u sleđenju Božjeg Zakona, vodili su narod u ambis političkih zađevica. U jednom takvom okruženju, cvetala su razdorna religiozna gledišta. Hašmonejci su nestali, ali borba sadukeja, fariseja i ostalih za prevlast na religioznom polju karakterisaće sada naciju pod vlašću Iroda i Rima.

[Fusnote]

a Vidi članak „Ko su bili Makabejci?“ u Kuli stražari od 15. novembra 1998.

b Svitak s Mrtvog mora „Komentar o Naumu“ pominje „lava punog srdžbe“ koji je „žive ljude obesio“, što se možda odnosi na gore pomenuti događaj.

[Tabela na 30. strani]

(Za kompletan tekst, vidi publikaciju)

Dinastija Hašmonejaca

Juda Makabejac Jonatan Makabejac Simon Makabejac

Johanan Hirkan

↓ ↓

Salome Aleksandra — udata — Aleksandar Janaj Aristobul

↓ ↓

Hirkan II Aristobul II

[Slika na 27. strani]

Juda Makabejac se zalagao za jevrejsku nezavisnost

[Izvor]

The Doré Bible Illustrations/Dover Publications, Inc.

[Slika na 29. strani]

Hašmonejci su se borili da prošire kontrolu nad nejevrejskim gradovima

[Izvor]

The Doré Bible Illustrations/Dover Publications, Inc.