Svjedočeći Samarićanki koja je došla po vodu na Jakovljev izvor u blizini Sihara, Isus Krist je rekao: “Bog je Duh, i oni koji ga obožavaju moraju ga obožavati duhom i istinom” (Ivan 4:24). Pravo se obožavanje mora vršiti “istinom” u tom smislu što mora biti u skladu s onim što je Jehova Bog u Bibliji otkrio o sebi i svojim naumima. Bogu moramo služiti i duhom u tom smislu što moramo biti revni te motivirani srcem punim ljubavi i vjere (Titu 2:14). Međutim, kontekst pokazuje da Isusova izjava o ‘obožavanju Boga duhom’ uključuje nešto daleko više od misaonog stava koji imamo dok služimo Jehovi.

Isus s tom ženom na zdencu nije razgovarao o tome treba li u obožavanju biti gorljiv ili ne. Čak se i krivo obožavanje može vršiti s revnošću i odanošću. Umjesto toga, nakon što je rekao da se Oca neće obožavati ni na gori u Samariji ni u hramu u Jeruzalemu — a to su doslovne lokacije — Isus je ukazao na novi način obožavanja koji se temelji na pravoj prirodi Boga (Ivan 4:21). Rekao je: “Bog je duhovno Biće” (Ivan 4:24, Charles B. Williams). Pravi Bog nije tjelesna osoba, pa ga ne možemo ni vidjeti ni dodirnuti. Obožavanje njega nije vezano za doslovni hram ili neku goru. Dakle, Isus je ukazivao na aspekt obožavanja koji ide dalje od onoga što se vidi.

Da bi obožavanje bilo prihvatljivo, treba ga vršiti istinom, ali i u skladu s vodstvom svetog duha — Božje nevidljive djelujuće sile. “[Sveti] duh sve istražuje”, napisao je apostol Pavao, “pa i duboke stvari Božje.” Dodao je: “Mi nismo primili duh svijeta, nego duh koji je od Boga, da bismo znali ono što nam je Bog dobrohotno dao” (1. Korinćanima 2:8-12). Da bismo obožavali Boga na prihvatljiv način, moramo imati njegov duh i dozvoliti mu da nas vodi. Osim toga, prijeko je potrebno da svoj duh, odnosno misaoni stav, uskladimo s njegovim, a to možemo učiniti proučavanjem i primjenjivanjem njegove Riječi.