1, 2. Zašto je prijeko potrebno da danas redovito dobivamo duhovnu hranu?

ISUSU su njegovi učenici u utorak poslijepodne, 11. nisana 33. n. e., postavili pitanje koje je od velikog značaja i za nas danas. Ono je glasilo: “Što će biti znak tvoje prisutnosti i završetka sustava stvari?” On im je kao odgovor dao izuzetno proročanstvo. Govorio je o burnom periodu ratova, gladi, potresa i bolesti. No to je trebao biti tek “početak tjeskobnih bolova”. Situacija će se pogoršati. Budućnost je doista izgledala zastrašujuće! (Matej 24:3, 7, 8, 15-22; Luka 21:10, 11).

² Veći dio tog Isusovog proročanstva ispunjava se od 1914. Ljudi u punoj mjeri osjećaju ‘tjeskobne bolove’. Pa ipak, pravi se kršćani ne trebaju bojati. Isus je obećao da će ih krijepiti bogatom duhovnom hranom. Budući da je on sada na nebu, kako se pobrinuo da mi na Zemlji dobivamo duhovnu hranu?

3. Kako se Isus pobrinuo da dobivamo “hranu u pravo vrijeme”?

³ Sam Isus dao je odgovor na to pitanje. U nastavku tog svog značajnog proročanstva upitao je: “Tko je zapravo vjerni i razboriti rob kojeg je njegov gospodar postavio nad svojim slugama, da im daje hranu u pravo vrijeme?” Zatim je rekao: “Sretan je taj rob ako ga njegov gospodar, kada dođe, nađe da tako radi! Zaista vam kažem: Postavit će ga nad svom svojom imovinom” (Matej 24:45-47). Dakle, postojat će “rob” koji ima zadatak davati duhovnu hranu, “rob” koji će biti kako vjeran tako i razborit. Je li taj rob bio samo jedna osoba, niz osoba ili nešto drugo? Budući da vjerni rob daje prijeko potrebnu duhovnu hranu, u našem je interesu da saznamo odgovor na to pitanje.

4. Kako znamo da “vjerni i razboriti rob” ne može biti jedna osoba?

⁴ “Vjerni i razboriti rob” ne može biti jedna osoba. Zašto? Zato što je taj rob počeo davati duhovnu hranu još u prvom stoljeću, a prema Isusovim riječima to će činiti i kad Gospodar dođe 1914. To bi značilo da neka osoba mora vjerno služiti oko 1 900 godina. Ni Metuzalem nije toliko živio! (1. Mojsijeva 5:27).

5. Objasni zašto se izraz “vjerni i razboriti rob” ne odnosi na svakog pojedinog kršćanina.

 ⁵ Može li se onda izraz “vjerni i razboriti rob”, općenito uzevši, odnositi na svakog pojedinog kršćanina? Točno je da svi kršćani moraju biti vjerni i razboriti. Međutim, Isus je očito na umu imao nešto više kad je govorio o ‘vjernom i razboritom robu’. Po čemu to znamo? Po tome što je rekao da će ga ‘gospodar kad dođe’ postaviti “nad svom svojom imovinom”. Zar svaki kršćanin može biti postavljen nad svime — nad “svom” Gospodinovom imovinom? Nipošto!

6. Kako je izraelski narod trebao djelovati kao Božji “sluga”, ili “rob”?

⁶ Dakle, jedini razumni zaključak jest da je Isus mislio na grupu kršćana kad je govorio o ‘vjernom i razboritom robu’. Je li moguće da roba sačinjava više osoba? Jest. Sedamsto godina prije Krista Jehova je za cijeli izraelski narod rekao su ‘njegovi svjedoci’ i ‘njegov sluga kojeg je izabrao’ (Izaija 43:10). Svaki pripadnik izraelskog naroda od 1513. pr. n. e., kada je dan Mojsijev zakon, pa sve do Pentekosta 33. n. e. bio je dio tog razreda sluge. Većina Izraelaca nije direktno sudjelovala u upravljanju poslovima naroda niti organizirala duhovno hranjenje. Jehova je za to koristio kraljeve, suce, proroke, svećenike i Levite. Pa ipak, Izrael je kao narod trebao zastupati Jehovino pravo vladanja i hvaliti ga među narodima. Svaki je Izraelac trebao biti svjedok Jehove (5. Mojsijeva 26:19; Izaija 43:21; Malahija 2:7; Rimljanima 3:1, 2).

7. Zašto drevni izraelski narod više nije mogao biti Božji “sluga”?

⁷ Budući da je Izrael bio Božji “sluga” prije mnogo stoljeća, je li on ujedno rob o kojem je Isus govorio? Nije, jer se drevni Izrael nažalost nije pokazao ni vjernim ni razboritim. Pavao sažima tu situaciju kad citira Jehovine riječi upućene tom narodu: “Zbog vas se na Božje ime huli među nacijama” (Rimljanima 2:24). Doista, duga povijest pobune Izraela dosegla je vrhunac kada su odbacili Isusa, a tada je i Jehova njih odbacio (Matej 21:42, 43).

8. Kada je postavljen “sluga” koji je zamijenio Izrael, i pod kojim okolnostima?

⁸ Nevjernost ‘sluge’, Izraela, nije značila da vjerni obožavatelji Boga nikada više neće dobiti duhovnu hranu. Na Pentekost 33. n. e., 50 dana nakon Isusovog uskrsnuća, sveti duh izliven je na oko 120 učenika u jednoj gornjoj sobi u Jeruzalemu. U tom je trenutku rođen novi narod. Sasvim je prikladno da je njegovo rođenje postalo općepoznato kad su pripadnici tog naroda odvažno počeli govoriti stanovnicima Jeruzalema o “veličanstvenim Božjim stvarima” (Djela apostolska 2:11). Tako je taj novi narod, duhovni narod, postao “sluga” koji će objavljivati Jehovinu slavu narodima i davati hranu u pravo vrijeme (1. Petrova 2:9).  S pravom je kasnije nazvan ‘Izrael Božji’ (Galaćanima 6:16).

9. (a) Tko sačinjava ‘vjernog i razboritog roba’? (b) Tko su ‘sluge’?

⁹ Svaki član ‘Izraela Božjeg’ predani je i kršteni kršćanin pomazan svetim duhom te ima nebesku nadu. Stoga se izraz “vjerni i razboriti rob” odnosi na sve pripadnike tog pomazanog duhovnog naroda kao grupe koji su se u nekom periodu od 33. n. e. do danas nalazili na Zemlji, kao što je svaki Izraelac koji je živio u bilo koje vrijeme od 1513. pr. n. e. do Pentekosta 33. n. e. bio pripadnik razreda sluge iz pretkršćanskog doba. Ali tko su onda ‘sluge’ koji dobivaju duhovnu hranu od roba? U prvom stoljeću n. e. svaki je kršćanin imao nebesku nadu. Shodno tome, ti sluge su također bili pomazani kršćani, i to oni kao pojedinci, a ne kao grupa. Svi, uključujući i one koji su imali odgovorna mjesta u skupštini, trebali su duhovnu hranu koju je davao rob (1. Korinćanima 12:12, 19-27; Hebrejima 5:11-13; 2. Petrova 3:15, 16).

10, 11. Kako znamo da nemaju svi članovi razreda roba iste odgovornosti?

¹⁰ Iako je ‘Izraelu Božjem’ kao razredu vjernog i razboritog roba povjeren određeni zadatak, svaki njegov član ima i vlastite odgovornosti. To jasno pokazuju Isusove riječi zapisane u Marku 13:34: “To je kao čovjek koji je otputovao u tuđinu i ostavio svoju kuću i dao vlast svojim robovima, svakome njegov posao, i zapovjedio vrataru da bdije.” Dakle, svaki član razreda roba dobio je zadatak — povećati Kristovu imovinu na Zemlji. Taj zadatak obavlja u okviru svojih mogućnosti i okolnosti (Matej 25:14, 15).

¹¹ Osim toga, apostol Petar je pomazanim kršćanima svog vremena rekao: “Koristite dar, svatko u mjeri u kojoj ga je primio, služeći jedan drugome kao dobri upravitelji Božje nezaslužene dobrohotnosti koja se izražava na razne načine” (1. Petrova 4:10). Prema tome, pomazanici imaju odgovornost služiti jedan drugome koristeći darove koje im je Bog dao. Osim toga, Petrove riječi pokazuju da neće svi kršćani imati iste sposobnosti, odgovornosti i darove. Međutim, svaki član razreda roba mogao je na neki način doprinijeti rastu duhovnog naroda. Kako?

12. Kako je svaki član razreda roba, i muškarac i žena, doprinio rastu tog roba?

¹² Ponajprije, svaki je morao biti svjedok Jehove, morao je propovijedati dobru vijest  o Kraljevstvu (Izaija 43:10-12; Matej 24:14). Kratko prije nego što je uzašao na nebo Isus je zapovjedio svim svojim vjernim učenicima, i muškarcima i ženama, da budu učitelji. Rekao je: “Idite dakle i načinite učenike od ljudi iz svih naroda, krsteći ih u ime Oca i Sina i svetog duha, učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio. I evo, ja sam s vama u sve dane do završetka sustava stvari” (Matej 28:19, 20).

13. Koju su priliku imali svi pomazanici?

¹³ Kad se pronašlo nove učenike, trebalo ih je temeljito poučiti da drže sve što je Krist zapovjedio svojim učenicima. Kasnije su i te osobe bile osposobljene da poučavaju druge. Bogatu duhovnu hranu davalo se mogućim članovima razreda roba u mnogim narodima. Svi pomazani kršćani, muškarci i žene, izvršavali su zadatak činjenja učenika (Djela apostolska 2:17, 18). Taj se zadatak treba obavljati od vremena kada je rob tek počeo sa svojim djelom do kraja ovog sustava stvari.

14. Tko je smio poučavati u skupštini, i kako su vjerne pomazane kršćanke gledale na to?

¹⁴ Novokrštene pomazane osobe postale su dio roba i bez obzira na to tko ih je u početku poučavao, nastavile su primati pouku od članova skupštine koji su, budući da su ispunjavali biblijske zahtjeve, služili kao starješine (1. Timoteju 3:1-7; Titu 1:6-9). Tako su ti imenovani muževi imali priliku na poseban način doprinijeti rastu naroda. Vjernim pomazanim kršćankama nije smetalo što samo kršćanski muževi mogu poučavati u skupštini (1. Korinćanima 14:34, 35). Umjesto toga, one su bile sretne što mogu imati korist od marljivog rada muških članova skupštine te su bile zahvalne za prednosti koje su imale, što je uključivalo i prenošenje radosne vijesti drugima. Revne pomazane sestre danas pokazuju isti ponizan stav, bez obzira na to jesu li imenovani starješine pomazanici ili nisu.

15. Koji je bio jedan od glavnih izvora duhovne hrane u prvom stoljeću, i tko je predvodio u davanju te hrane?

¹⁵ Osnovnu duhovnu hranu u prvom stoljeću sastavljali su sami apostoli i drugi učenici koji su predvodili. Pisma koja su napisali — naročito 27 nadahnutih knjiga koje sačinjavaju Kršćanska grčka pisma — kružila su među skupštinama i starješine su ih nesumnjivo koristili kao temelj za poučavanje. Na taj su način predstavnici roba vjerno davali bogatu duhovnu hranu iskrenim kršćanima. Razred roba iz prvog stoljeća vjerno je izvršio svoj zadatak.

16, 17. Kako je razred roba do 1914. dokazao da vjerno izvršava svoj zadatak?

¹⁶ Kako je danas? Je li Isus 1914, kad je počela njegova prisutnost, našao grupu pomazanih kršćana koji su vjerno davali hranu u pravo vrijeme? Svakako. Tu se grupu moglo jasno prepoznati po dobrim plodovima koje je donosila (Matej 7:20). Vrijeme je pokazalo da je taj zaključak utemeljen.

¹⁷ U vrijeme Isusovog dolaska oko 5 000 pomazanih slugu marljivo je širilo biblijsku istinu. Radnika je bilo malo, ali rob je koristio brojne domišljate metode u širenju dobre vijesti (Matej 9:38). Naprimjer, u gotovo 2 000 novina izašle su propovijedi o biblijskim temama. Tako su istinu o Božjoj Riječi istodobno saznali deseci tisuća čitatelja. Osim toga, napravljena je osmosatna drama koja se sastojala od dijapozitiva i filmova u boji. Zahvaljujući toj novoj metodi biblijsku poruku koja je obuhvaćala zbivanja od početka stvaranja do kraja Kristove Tisućugodišnje Vladavine saznalo je  ukupno više od devet milijuna ljudi na tri kontinenta. Literatura je bila još jedno sredstvo koje se koristilo. Naprimjer, 1914. naklada ovog časopisa bila je oko 50 000 primjeraka.

18. Kada je Isus postavio roba nad svom svojom imovinom, i zašto?

¹⁸ Da, kad je Gospodar došao, našao je svog vjernog roba kako savjesno hrani sluge i propovijeda dobru vijest. No roba su tada čekale veće odgovornosti. Isus je rekao: “Zaista vam kažem: Postavit će ga nad svom svojom imovinom” (Matej 24:47). Isus je to učinio 1919, nakon što je rob prošao period kušnji. Zašto je “vjerni i razboriti rob” dobio veće odgovornosti? Zato što se Gospodareva imovina povećala. Isus je 1914. dobio kraljevsku vlast.

19. Objasni kako se zbrinjava duhovne potrebe ‘velikog mnoštva’.

¹⁹ Što je imovina nad kojom je novookrunjeni Gospodar postavio svog vjernog roba? Sve što mu pripada ovdje na Zemlji. Naprimjer, dva desetljeća nakon Kristovog ustoličenja 1914. saznalo se tko je “veliko mnoštvo” ‘drugih ovaca’ (Otkrivenje 7:9; Ivan 10:16). To nisu bili pomazani članovi ‘Izraela Božjeg’, nego iskreni muškarci i žene sa zemaljskom nadom koji su ljubili Jehovu i željeli mu služiti baš kao i pomazanici. Ustvari, oni su ‘vjernom i razboritom robu’ govorili: “Idemo s vama, jer čujemo da je Bog s vama” (Zaharija 8:23). Ti novokršteni kršćani uzimali su istu bogatu duhovnu hranu kao i pomazani sluge i sve otada te se dvije grupe hrane s istog duhovnog stola. Kakav je to samo blagoslov za članove ‘velikog mnoštva’!

20. Koju je ulogu igralo “veliko mnoštvo” u povećavanju Gospodinove imovine?

²⁰ Članovi ‘velikog mnoštva’ rado su se pridružili razredu pomazanog roba kao propovjednici dobre vijesti. Kako su propovijedali, tako se Gospodareva imovina na Zemlji povećavala, pa su se povećale i odgovornosti ‘vjernog i razboritog roba’. Budući da je broj onih koji su tragali za istinom rastao, trebalo je proširiti tiskare kako bi bilo dovoljno biblijske literature. U mnogim su zemljama otvorene podružnice Jehovinih svjedoka. Misionari su poslani “do najudaljenijeg dijela zemlje” (Djela apostolska 1:8). Od otprilike pet tisuća pomazanika, koliko ih je bilo 1914, broj onih koji su hvalili Boga porastao je na više od šest milijuna, koliko ih danas ima, a većina njih su dio ‘velikog mnoštva’. Kraljeva se imovina doista mnogo povećala od njegove krunidbe 1914!

21. Koje ćemo dvije usporedbe obraditi u sljedećem članku?

²¹ Sve to pokazuje da je rob bio i ‘vjeran i razborit’. Odmah nakon što je govorio o ‘vjernom i razboritom robu’, Isus je naveo dvije usporedbe koje naglašavaju te dvije osobine: usporedbu o razboritim i ludim djevicama te usporedbu o talentima (Matej 25:1-30). To sigurno izaziva našu radoznalost! Što znače te usporedbe za nas danas? To ćemo pitanje razmotriti u sljedećem članku.