POSJETITELJI koji se prvi put nađu u centru Münstera, grada u njemačkoj pokrajini Westfalen, redovito se zaustave kod jedne crkve i zagledaju u tri željezna kaveza koja vise na njenom tornju. Ako se ne računa nekoliko kraćih razdoblja, kavezi su tamo gotovo 500 godina. Prvobitno su u njima bila tijela trojice ljudi koji su javno mučeni i pogubljeni. Ti ljudi bili su anabaptisti, a kavezi služe kao podsjetnik na njihovo kraljevstvo.

Tko su bili anabaptisti? Kako je osnovan taj pokret? Što su im bila glavna učenja? Zašto su ta tri čovjeka pogubljena? I kakve veze tri kaveza imaju s kraljevstvom?

Krajem 15. i početkom 16. stoljeća moglo se čuti sve više kritika na račun Rimokatoličke crkve i svećenstva. Nepoštenje i nemoral prožimali su Crkvu i zato su mnogi smatrali da treba poduzeti velike promjene. Godine 1517. Martin Luther javno je zatražio reformu, a kako su se raspravama pridruživali i drugi, reformacija je ubrzo uzela maha.

No reformatori nisu imali jedinstven, jasno utvrđen plan u vezi s tim što treba poduzeti i koliko daleko ići s promjenama. Stav mnogih bio je da se u vjerskim pitanjima treba čvrsto držati Biblije. Međutim, reformatori nisu bili jedinstveni čak ni oko tumačenja biblijskih učenja. Neki su smatrali da reformacija presporo napreduje. Upravo je među tim reformatorima nastao anabaptistički pokret.

“Strogo uzevši, nije postojao samo jedan baptistički pokret; bilo ih je nekoliko”, napisao je Hans-Jürgen Goertz u svojoj knjizi Die Täufer—Geschichte und Deutung. Naprimjer, godine 1521. četvorica muškaraca poznata kao Proroci Zwickaua propovijedala su anabaptistička učenja u Wittenbergu i tako potakla mnoge polemike. U Zürichu je 1525. nastala zasebna skupina anabaptista. Zajednice anabaptista također su nastale u Moravskoj (sada Češkoj Republici) i u Nizozemskoj.

Zajednice anabaptista uglavnom su bile male i miroljubive. Njihovi članovi nisu svoja vjerovanja držali u tajnosti. Štoviše, oni su propovijedali drugima. Osnovna vjerovanja anabaptista definirana su 1527. godine u Šlajthajmskoj vjeroispovijedi. Između ostalog, odbijali su nositi oružje, zagovarali su odijeljenost od svijeta i ekskomunicirali grešnike. No njihovo najvažnije obilježje, kojim su se jasno razlikovali od drugih religija, bilo je vjerovanje da krštavati treba odrasle, a ne djecu. *

Krštavanje odraslih nije bilo tek pitanje vjere, već prevlasti. Ako je na krštenje trebalo čekati do odrasle dobi — što je svakoj osobi omogućilo da donese odluku koja se temelji na vjeri — neki se možda uopće ne bi krstili. A ljudi koji nisu kršteni barem su u nekoj mjeri izvan nadzora Crkve. Za neke crkve krštenje odraslih značilo je gubitak moći i utjecaja.

 Stoga su i katolici i luterani htjeli spriječiti krštavanje odraslih. Nakon 1529. u nekim se mjestima smrću kažnjavalo one koji su krštavali odrasle i one koji su se krstili kao odrasli. Novinar Thomas Seifert kaže da su anabaptisti bili “žestoko proganjani po cijelom Svetom Rimskom Carstvu Njemačkog Naroda”. Vrhunac progona bilo je ono što se dogodilo u Münsteru.

Srednjovjekovni Münster imao je oko 10 000 stanovnika, a okruživao ga je gotovo neosvojiv sustav utvrda koji je bio širok otprilike 90 metara i u opsegu imao približno 5 kilometara. Međutim, situacija u samom gradu bila je daleko manje stabilna od njegovih utvrda. Brošurica Das Königreich der Täufer, koju je objavio Gradski muzej u Münsteru, spominje “unutarnje političke sporove između gradskih vijećnika i cehova”. Pored toga, stanovnici su bili ogorčeni ponašanjem svećenstva. Münster se priključio reformaciji te je 1533. odbacio katoličku, a prihvatio luteransku vjeru.

Jedan od najistaknutijih reformacijskih propovjednika u Münsteru i prilično nagla osoba bio je Bernhard Rothmann. Njemački povjesničar Friedrich Oehninger kaže da je Rothmann “posve preuzeo anabaptistička gledišta; on i njegovi drugovi nisu krštavali malu djecu”. Rothmann je u Münsteru postao omiljen, iako su njegov radikalizam neki smatrali krajnje ekstremnim. “Sve više onih kojima je staro uređenje bilo draže napuštalo je grad, ispunjeno brigom i predosjećajem da će se nešto loše dogoditi. Anabaptisti iz svih krajeva slijevali su se u Münster, nadajući se da će tu naći ostvarenje svojih ideala.” Ovolika koncentracija anabaptista u Münsteru dovela je do jednog stravičnog događaja.

Dvojica Nizozemaca koja su došla u Münster — Jan Matis, pekar iz Haarlema, i Jan Beukelszoon, znan i kao Ivan Lajdenski — odigrala su odlučujuću ulogu u razvoju događaja u tom gradu. Matis je tvrdio da je prorok i da će Kristov drugi dolazak biti u travnju 1534. Grad su proglasili Novim Jeruzalemom koji se spominje u Bibliji, a u njemu je zavladalo apokaliptično raspoloženje. Rothmann je sve posjede proglasio javnim dobrima. Odrasli stanovnici morali su donijeti odluku: krstiti se ili napustiti grad. Došlo je do masovnog krštavanja, a neki su se krstili samo zato da ne moraju ostaviti dom i imovinu.

Ljudi u drugim područjima uplašili su se videći da je Münster postao prvi grad u kojem su vjera i politika bile u rukama anabaptista. Prema knjizi Die Täufer zu Münster, to je “Münsteru donijelo neprijateljstvo cijelog Svetog Rimskog Carstva Njemačkog Naroda”. Tamošnji velikaš, knez-biskup i grof Franz von Waldeck sakupio je vojsku i opsjeo Münster. Vojsku su sačinjavali i luterani i katolici. Ove dvije religije, koje su zbog reformacije dotad bile na protivničkim stranama i koje će se uskoro boriti u Tridesetogodišnjem ratu, udružile su se protiv anabaptista.

Brojnost vojske koja je opsjela grad nije zabrinjavala njegove stanovnike zaštićene gradskim zidinama. U travnju 1534, kada je Krist navodno trebao doći po drugi put, Matis je izašao iz grada na bijelom konju, očekujući Božju zaštitu. Možeš li zamisliti kako su Matisovi pristaše, koji su ga promatrali s gradskih zidina, bili zaprepašteni kad su neprijateljski vojnici sasjekli Matisa, a njegovu glavu nabili na kolac?

Ivan Lajdenski postao je Matisov nasljednik te je proglašen kraljem anabaptista u Münsteru. Budući da je u gradu bilo puno više žena nego muškaraca, on je to pokušao riješiti tako što je muškarce poticao da uzmu žena koliko žele. Jedan primjer koji pokazuje kako su anabaptisti u Münsteru išli iz krajnosti u krajnost jest to što se preljub i blud kažnjavalo smrću, dok se poligamiju dopuštalo, čak poticalo. Sam kralj Ivan uzeo je 16 žena. Kada je jedna od njih, Elisabeth Wandscherer, tražila dopuštenje da ode iz grada, javno joj je odrubljena glava.

Opsada je trajala 14 mjeseci, sve do lipnja 1535. kad je grad na koncu pao. Münster je pretrpio razaranje kakvo ga više nije zadesilo sve do Drugog svjetskog rata. Rothmann je pobjegao, ali su kralj Ivan i druga dvojica istaknutih anabaptista zarobljeni, mučeni i pogubljeni. Njihova su tijela stavili u kaveze koje su objesili na zvonik crkve sv. Lamberta. To je trebalo “poslužiti kao zastrašujuće upozorenje svima koji bi u budućnosti mogli izazivati nerede”, objašnjava Seifert. Da, miješanje u politiku imalo je strašne posljedice.

Što je bilo s drugim anabaptističkim zajednicama? Progon anabaptista nastavio se diljem Europe tokom sljedećih nekoliko godina. Većina anabaptista bila je pacifistički orijentirana, no postojala je i ratoborna manjina. S vremenom je bivši svećenik Menno Simons postao vođa anabaptista koji su kasnije dobili ime menoniti, a i neka druga imena.

Anabaptisti su uglavnom bili pobožni ljudi koji su se trudili držati biblijskih načela. No ekstremisti u Münsteru naveli su ostale anabaptiste da se prestanu držati biblijskih načela i da se umiješaju u politiku. Kad su napustili biblijska učenja, postali su revolucionaran pokret. To je za anabaptistički pokret i srednjovjekovni Münster bilo kobno.

Posjetitelje koji dođu u centar grada još uvijek se podsjeća na te strašne događaje koji su se zbili prije gotovo 500 godina. Kako? Tri željezna kaveza i dalje vise na crkvenom tornju.