GODINA je 1473. pr. n. e. Prošlo je četrdeset godina otkad je Jehova izbavio Izraelce iz ropstva u Egiptu. Nakon svih tih godina u pustinji Izraelci su još uvijek narod bez zemlje. Međutim, sada su konačno na pragu Obećane zemlje. Što ih sve čeka kada je počnu osvajati? Na kakve će probleme naići i kako će ih riješiti?

Prije nego što su prešli rijeku Jordan i ušli u Kanaan, Mojsije je pripremio Izraelce za veliki zadatak koji je bio pred njima. Kako je to učinio? Putem nekoliko govora koji su ih trebali ohrabriti i motivirati, pružiti im savjete i upozorenja. Podsjetio je Izraelce da moraju biti odani isključivo Jehovi Bogu i da ne smiju postupati poput okolnih naroda. Ovi govori sačinjavaju glavni dio Pete Mojsijeve (biblijske knjige koja se zove i Ponovljeni zakon). A savjeti koji se u njima iznose upravo su ono što danas trebamo, jer i mi živimo u svijetu u kojem nije lako biti odan isključivo Jehovi (Hebrejima 4:12).

Petu Mojsijevu, osim zadnjeg poglavlja, napisao je Mojsije, a u njoj je obuhvaćeno razdoblje malo duže od dva mjeseca (5. Mojsijeva 1:3; Jozua 4:19). * Pogledajmo kako nam ona može pomoći da ljubimo Jehovu Boga svim srcem i da mu vjerno služimo.

U prvom govoru Mojsije je opisao neke događaje u pustinji — posebno one koji su Izraelcima mogli poslužiti kao pouka dok su se pripremali za osvajanje  Obećane zemlje. Izvještaj o imenovanju sudaca sigurno ih je podsjetio da Jehova svoj narod organizira tako da svi pojedinci osjete njegovu ljubav i brigu. Mojsije je također ispričao kako je negativan izvještaj desetorice uhoda doveo do toga da prijašnji naraštaj nije ušao u Obećanu zemlju. Zamisli kakav je učinak taj upozoravajući primjer morao imati na Mojsijeve slušatelje dok su pred sobom gledali Obećanu zemlju.

Pobjede koje im je Jehova dao prije prelaska Jordana Izraelce su sigurno ispunile hrabrošću dok su čekali da započnu s osvajanjem zemlje na drugoj strani rijeke. Zemlja koju su trebali osvojiti bila je prepuna idolopoklonstva. Mojsijevo strogo upozorenje u vezi s obožavanjem idola bilo je itekako potrebno!

Odgovori na biblijska pitanja:

2:4-6, 9, 19, 24, 31-35; 3:1-6 — Zašto su Izraelci neke narode koji su živjeli istočno od Jordana istrijebili, a neke nisu? Jehova je Izraelcima zapovjedio da se ne sukobljavaju s potomcima Ezava. Zašto? Zato što su oni bili potomci Jakovljevog brata. Moapce i Amonce nisu smjeli uznemiravati niti ratovati s njima jer su oni potjecali od Abrahamovog nećaka Lota. Međutim, amorejski kraljevi Sehon i Og nisu bili u krvnom srodstvu s Izraelcima, pa nisu imali pravo na zemlju kojom su vladali. Dakle, kada Sehon nije Izraelcima dopustio da prođu njegovom zemljom i kada je Og izašao pred njih s vojskom, Jehova je Izraelcima zapovjedio da unište njihove gradove i da nikoga ne ostave na životu.

4:15-20, 23, 24 — Znači li zabrana izrade ‘rezanih likova’ da je neispravno izrađivati slike i kipove koji će služiti isključivo kao ukras? Ne. Ta se zabrana odnosila na izradu likova za obožavanje — na klanjanje i služenje idolima. Biblija ne zabranjuje izradu skulptura ili slika koje služe za ukras (1. Kraljevima 7:18, 25).

Pouke za nas:

1:2, 19 Izraelci su pustinjom lutali čak 38 godina, iako je Kades-Barna bila udaljena samo “jedanaest dana hoda od Horeba [planinskog područja oko gore Sinaja gdje je dano Deset zapovijedi] preko gore Seira”. Kakva cijena za neposlušnost Jehovi Bogu! (4. Mojsijeva 14:26-34).

1:16, 17 Božja mjerila u vezi sa suđenjem ostala su ista. Oni kojima je povjerena odgovornost da služe u pravnom odboru ne smiju dopustiti da im naklonost prema nekome ili strah od čovjeka iskrivi sposobnost ispravnog rasuđivanja.

4:9 Uspjeh Izraelaca ovisio je o tome da ‘ne zaborave stvari koje su vidjeli’. Kako se obećani novi svijet približava, jako je važno da razmišljamo o Jehovinim čudesnim djelima, u čemu će nam pomoći marljivo proučavanje njegove Riječi.

U drugom govoru Mojsije je pričao o Zakonu koji je dobio kod gore Sinaja te je ponovio Deset zapovijedi. Naveo je imena sedam naroda koji su trebali biti potpuno uništeni. Izraelce je podsjetio na važnu pouku koju su dobili u pustinji: “Čovjek ne živi o samom kruhu nego o svemu što izlazi iz usta Jehovinih.” Premda su se sada nalazili u novoj situaciji, i dalje su trebali ‘držati sve zapovijedi’ (5. Mojsijeva 8:3; 11:8).

Dok budu naseljavali Obećanu zemlju, Izraelcima će trebati zakoni kako u vezi s obožavanjem Boga tako i u vezi sa suđenjem, provođenjem vlasti, ratovanjem te  svakodnevnim društvenim i privatnim životom. Mojsije je ponovno naveo te zakone i istaknuo da je važno ljubiti Jehovu i slušati njegove zapovijedi.

Odgovori na biblijska pitanja:

8:3, 4 — Kako to da se Izraelcima odjeća nije istrošila i da im noge nisu oticale dok su putovali pustinjom? Bilo je to čudo, kao i redovito snabdijevanje manom. Izraelci su nosili istu odjeću i obuću koju su imali prije lutanja pustinjom i vjerojatno su je davali drugima kako su djeca odrastala, a stariji umirali. Dva popisa koja su provedena na početku i na kraju putovanja pustinjom otkrila su da se broj Izraelaca nije povećao, što znači da je prvobitna količina odjeće i obuće bila dovoljna za sve (4. Mojsijeva 2:32; 26:51).

14:21 — Zašto su Izraelci mogli doseljeniku dati odnosno strancu prodati ubijenu životinju koja nije iskrvarila, a koju oni sami ne bi jeli? U Bibliji izraz “doseljenik”, ili “došljak”, može ukazivati na ne-Izraelca koji je postao prozelit ili na doseljenika koji se držao glavnih zakona zemlje, ali nije počeo obožavati Jehovu. Strance i doseljenike koji nisu postali prozeliti Zakon nije obvezivao i mogli su neiskrvarenu životinju koristiti na razne načine. Izraelcima je bilo dozvoljeno da im daju ili prodaju takve životinje. S druge strane, za prozelita je važio savez Zakona. Kao što je vidljivo iz 3. Mojsijeve 17:10, njima je bilo zabranjeno jesti krv životinje.

24:6 — Zašto je uzimanje u zalog ‘žrvnja gornjeg i donjeg’ uspoređeno s uzimanjem ‘duše’? Ručni mlin (koji se sastojao od gornjeg i donjeg kamena) predstavljao je “dušu” osobe, odnosno njena sredstva za život. Uzeti jedno od toga u zalog značilo bi lišiti cijelu obitelj hrane.

25:9 — Zašto se muškarcu koji nije htio izvršiti svoju djeversku dužnost izulo sandalu i pljunulo u lice? U Izraelu ‘bijaše od starine običaj o otkupljivanju da jedan izuje obuću svoju i da drugomu’ (Ruta 4:7). Dakle, skidanje sandale muškarcu koji nije htio izvršiti djeversku dužnost bila je potvrda da se on odrekao mogućnosti i prava da svom umrlom bratu podigne nasljednika. To je bila sramota (5. Mojsijeva 25:10). Pljuvanje u lice bilo je čin ponižavanja (4. Mojsijeva 12:14).

Pouke za nas:

6:6-9 Kao što su Izraelci morali biti dobro upoznati sa Zakonom, tako i mi moramo poznavati Božje zapovijedi, stalno razmišljati o njima i usađivati ih u svoju djecu. Moramo ih ‘vezati sebi na ruku za znak’ tako da svojim postupcima (koji su predočeni rukama) pokazujemo da smo poslušni Jehovi. A poput ‘počeonika među očima’, naša poslušnost svima mora biti očita.

6:16 Nikada ne iskušavajmo Jehovu poput nevjernih Izraelaca koji su kod Mase gunđali zbog vode (2. Mojsijeva 17:1-7).

 8:11-18 Materijalizam nas može navesti da zaboravimo Jehovu.

9:4-6 Moramo se čuvati samopravednosti.

13:6 Nikome ne smijemo dozvoliti da nas odvrati od služenja Jehovi.

14:1 Samopovređivanjem se pokazuje nepoštovanje prema ljudskom tijelu, ono može biti povezano s krivom religijom i ne smije ga se činiti (1. Kraljevima 18:25-28). Takvi ekstremni izrazi žaljenja za umrlima nisu prikladni jer mi imamo nadu u uskrsnuće.

20:5-7; 24:5 Prema onima koji imaju posebne okolnosti treba biti obziran čak i kad se treba obaviti nešto važno.

22:23-27 Vikanje je jedan od najuspješnijih načina obrane kada ženi prijeti silovanje.

U trećem govoru Mojsije je rekao da Izraelci nakon prelaska Jordana moraju zapisati Zakon na velikom kamenju te izgovoriti prokletstva za neposlušnost i blagoslove za poslušnost. Četvrti je govor počeo obnavljanjem saveza između Jehove i Izraela. Mojsije je ponovo upozorio na neposlušnost i potaknuo narod da ‘izabere život’ (5. Mojsijeva 30:19).

Osim što je iznio četiri govora, Mojsije je govorio i o promjeni vođe te je Izraelce naučio predivnu pjesmu koja hvali Jehovu i upozorava na strašne posljedice nevjernosti. Nakon što je blagoslovio plemena, Mojsije je u dobi od 120 godina umro, a potom je sahranjen. Razdoblje žalovanja trajalo je 30 dana, što je gotovo polovica vremena koje obuhvaća Peta Mojsijeva.

Odgovori na biblijska pitanja:

32:13, 14 — Budući da je Izraelcima bilo zabranjeno jesti salo, što znače riječi da su jeli ‘pretilinu od ovnova’? Taj izraz ovdje ima preneseno značenje, a odnosi se na najbolje životinje u stadu. Da je riječ o pjesničkom izražavanju vidljivo je po tome što isti redak govori o ‘srcu zrna pšeničnih’ te ‘krvi od grožđa’.

33:1-29 — Zašto Šimunovo pleme nije spomenuto kad je Mojsije blagosiljao Izraela? Bilo je to zato što je Šimun, zajedno s Levijem, reagirao ‘naglo’, a njihov je bijes bio ‘žestok’ (1. Mojsijeva 34:13-31; 49:5-7). Oni nisu dobili posve isto nasljedstvo kao druga plemena. Levijevo pleme dobilo je 48 gradova, a Šimun je dobio nasljedstvo unutar Judine zemlje (Jozua 19:9; 21:41, 42). Zato Mojsije nije spomenuo Šimunovo pleme dok je dijelio blagoslove. Međutim, blagoslov upućen cijelom Izraelu važio je i za Šimunovo pleme.

Pouke za nas:

31:12 Na skupštinskim sastancima djeca trebaju sjediti s odraslima i truditi se da slušaju i nešto nauče.

32:4 Sve što Jehova čini savršeno je jer su njegove osobine — pravednost, mudrost, ljubav i moć — savršeno uravnotežene.

Peta Mojsijeva predstavlja Jehovu kao ‘jedinog Jehovu’ (5. Mojsijeva 6:4). To je knjiga o narodu koji je bio u jedinstvenom odnosu s Bogom. Peta Mojsijeva ujedno upozorava na idolopoklonstvo i naglašava koliko je važno biti odan isključivo pravom Bogu.

Nema sumnje, Peta Mojsijeva za nas ima veliku vrijednost! Iako nismo pod Mojsijevim zakonom, iz njega možemo naučiti mnogo toga što će nam pomoći da ‘ljubimo Jehovu Boga svojega iz svega srca svojega i iz sve snage svoje’ (5. Mojsijeva 6:5).