Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Obrazovanje koje je trajalo celog života

Obrazovanje koje je trajalo celog života

Životna priča

Obrazovanje koje je trajalo celog života

ISPRIČAO HAROLD GLUJAS

Jednu scenu iz detinjstva pamtim već više od 70 godina. Sećam se kako sam sedeo u kuhinji i posmatrao etiketu na kojoj je pisalo „cejlonski čaj“. Tu je takođe bila slika na kojoj su prikazane neke žene kako beru lišće čaja na bujnim zelenim poljima Cejlona (sadašnje Šri Lanke). Ta scena, tako daleka od našeg neplodnog kraja na jugu Australije, rasplamsavala je moju maštu. Mora biti da je Cejlon jako lepa i uzbudljiva zemlja! Tada nisam ni slutio da ću 45 godina svog života provesti kao misionar na tom prelepom ostrvu.

ROĐEN sam u aprilu 1922, u vremenu koje se veoma razlikovalo od vremena u kom danas živimo. Moja porodica je živela na jednoj izolovanoj farmi u blizini zabačenog grada Kimbe, koji se nalazi u centralnom delu ogromnog australijskog kontinenta na jugu jedne velike pustinje. Ovde je život bio pun opasnosti, uz stalnu borbu sa sušom, najezdom insekata i sparinom. Moja majka je naporno radila kako bi se brinula o ocu i šestoro dece u našoj kućici u šipražju, koja nije bila ništa više do obična limena kolibica.

Za mene je pak pustinja u kojoj smo živeli bila uzbudljivo mesto gde sam osećao slobodu. Sećam se kako sam kao mladić sa strahopoštovanjem posmatrao zapregnute volove kako vuku divlje šipražje, i kako se oluja zbog koje se dizala prašina nad predelom nadvija poput oblaka. Tako je moje obrazovanje u životu u stvari počelo davno pre nego što sam krenuo u školu. U školi je postojao samo jedan učitelj, i pešačio sam do nje pet kilometara.

Moji roditelji su bili religiozni, ali nikada nisu išli u crkvu — uglavnom zato što je naša farma bila prilično udaljena od grada. Pa ipak, početkom 1930-ih, majka je počela da sluša na radiju biblijska predavanja sudije Raterforda, koja je svake sedmice emitovala radio stanica u Adelejdu. Mislio sam da je sudija Raterford bio neki propovednik iz Adelejda, i nisam baš mnogo bio zainteresovan. Međutim, majka je svake sedmice željno iščekivala Raterfordove emisije i pažljivo slušala dok je njegov glas šuštao na našem starom tranzistoru.

Jednog vrelog popodneva, na našem prašnjavom području pojavio se stari kamionet i zaustavio se ispred naše kuće. Izašla su dva lepo obučena čoveka. To su bili Jehovini svedoci. Majka ih je saslušala i dala prilog nakon što je uzela dosta knjiga koje je odmah počela da čita. Te knjige su na nju ostavile tako dubok utisak da je ubrzo zamolila oca da je odveze do komšija kako bi mogla da im prenese ono što je naučila.

Korist od pozitivnog uticaja

Nedugo nakon toga, zbog teških uslova života u pustinji morali smo da se preselimo 500 kilometara dalje u grad Adelejd. Naša porodica se povezala sa skupštinom Jehovinih svedoka u Adelejdu i počela je duhovno da napreduje. Naše preseljenje takođe je značilo kraj mog redovnog obrazovanja. Prestao sam da idem u školu kada sam imao 13 godina, to jest kada sam završio sedmi razred. Po prirodi sam bio nemaran, što je lako moglo da me odvrati od duhovnih ciljeva da nije bilo pomoći koju mi je pružilo nekoliko dobre braće — pionira, to jest punovremenih slugu — koja su se zanimala za mene.

Kako je vreme prolazilo, primer ove revne braće uticao je na to da se u meni probudi interes za duhovne stvari. Uživao sam u njihovom društvu i divio se njihovoj marljivosti. Tako kada je 1940. na kongresu u Adelejdu objavljen poziv za pionirsku službu, sam sebe sam iznenadio time što sam se prijavio. Nisam bio još ni kršten i imao sam vrlo malo iskustva u službi. Pa ipak, nekoliko dana kasnije, pozvan sam da se pridružim maloj grupi pionira u Vornambulu, gradu koji se nalazi nekoliko stotina kilometara od Adelejda, u susednoj državi Viktoriji.

Uprkos tim početnim neodlučnim koracima, ubrzo sam razvio ljubav prema službi i srećan sam što mogu da kažem da ta ljubav tokom svih ovih godina nije iščezla. U stvari, to je bila prekretnica u mom životu, i počeo sam duhovno da napredujem. Naučio sam koliko je važno biti blizak sa osobama koje vole duhovne stvari. Otkrio sam da nam, bez obzira na naše obrazovanje, njihov dobar uticaj može pomoći da razvijemo ono najbolje u nama, i da nam tokom celog života mogu koristiti te pouke.

Kušnje su me ojačale

Tek sam započeo s pionirskom službom kada je delo Jehovinih svedoka u Australiji zabranjeno. Nisam bio siguran šta treba da radim, pa sam tražio savet od braće, koja su istakla da govorenje drugima o Bibliji nije zabranjeno. Zato sam zajedno s drugim pionirima išao od kuće do kuće, prenoseći ljudima jednostavnu poruku iz Biblije. To me je ojačalo za ispite koji su bili preda mnom.

Nakon četiri meseca, kada sam napunio 18 godina pozvan sam u vojsku. Tako sam imao priliku da branim svoju veru pred nekoliko oficira i sudijom za prekršaje. U to vreme, dvadesetak braće je zbog stava neutralnosti već bilo u zatvoru u Adelejdu, i ja sam im se uskoro pridružio. Dodeljen nam je težak rad, da vadimo kamen i popravljamo puteve. To mi je pomoglo da razvijem osobine kao što su istrajnost i odlučnost. Zbog našeg dobrog ponašanja i čvrstog stava na kraju smo zadobili poštovanje mnogih zatvorskih čuvara.

Nakon sedam meseci bio sam oslobođen, tako da sam ponovo počeo dobro da se hranim i nastavio sam da služim kao pionir. Nije bilo braće koja bi mogla da mi budu partneri u pionirskoj službi, te sam bio zamoljen da sam propovedam u južnoj Australiji, na jednom udaljenom području. Pristao sam i ukrcao se na brod koji je plovio za poluostrvo Jork, noseći sa sobom samo ono što mi je bilo potrebno za svedočenje i moj bicikl. Kada sam stigao, jedna zainteresovana porodica me je uputila u jednu gostionicu, gde se jedna ljubazna gospođa ophodila prema meni kao prema sinu. Tokom dana sam vozio bicikl po prašnjavim putevima propovedajući u malim mestima raštrkanim po poluostrvu. Da bih propovedao na udaljenim područjima, ponekad bih prenoćio u nekom motelu ili gostionici. Tako sam biciklom prelazio na stotine kilometara i imao sam mnoga lepa iskustva. Nikad mi nije previše smetalo što sam sâm u službi. Osetio sam koliko Jehova brine o meni, te sam mu se još više približio.

Borio sam se sa osećanjem nedoraslosti

Godine 1946, primio sam pismo u kom sam bio pozvan da započnem s putujućom službom kao sluga braći (pokrajinski nadglednik). To je značilo da treba da posećujem skupštine koje se nalaze u pokrajini koja mi je dodeljena. Moram da priznam da su odgovornosti koje su u to bile uključene predstavljale pravi izazov za mene. Jednog dana sam slučajno čuo kako jedan brat kaže: „Harold nije baš neki govornik, ali je dobar u službi.“ To me je veoma ohrabrilo. Bio sam i te kako svestan da nisam baš najsposobniji što se tiče veštine govorenja i organizovanja, ali verovao sam da je delo propovedanja najvažnija aktivnost hrišćana.

Godine 1947, vladalo je veliko uzbuđenje zbog posete braće iz centrale Jehovinih svedoka u Bruklinu, Natana Nora i Miltona Henšela. Nakon posete brata Raterforda 1938, to je bila prva poseta braće iz svetske centrale. Prilikom njihove posete, održan je veliki kongres u Sidneju. Poput mnogih mladih pionira, i ja sam se interesovao za obuku za misionare u novootvorenoj Biblijskoj školi Gilead u Saut Lensingu, u SAD. Nekoliko nas prisutnih pitalo se da li je visoko obrazovanje uslov za pohađanje te škole. Međutim, brat Nor je objasnio da ako možemo da pročitamo članak iz Kule stražare i da zapamtimo glavne tačke, verovatno ćemo biti uspešni u Gileadu.

Smatrao sam da moje ograničeno obrazovanje predstavlja prepreku. Međutim, na moje iznenađenje, nakon nekoliko meseci pozvan sam da se prijavim za školu Gilead. Kasnije sam pozvan u školu i 1950. pohađao sam 16. razred. To je bilo predivno iskustvo, koje je veoma izgradilo moje samopouzdanje. Za mene je to bio dokaz da obrazovanje nije presudno za uspeh. Umesto toga, marljivost i poslušnost su glavni zahtevi. Instruktori su nas podstakli da damo sve od sebe. Pošto sam poslušao njihov savet, dobro sam napredovao i prilično dobro sam mogao da pratim obuku.

Od neplodnog kontinenta do ostrvskog dragulja

Nakon diplomiranja, zajedno s još dva brata iz Australije dobio sam dodelu u Cejlonu (sadašnjoj Šri Lanki). U glavni grad Kolombo stigli smo u septembru 1951. Vreme je bilo toplo i vlažno, a naša čula u isti mah obuzeli su novi prizori, zvuci i mirisi. Kad smo sišli s broda, jedan misionar koji je već služio tamo dočekao me je s pozivnicom za javno predavanje koje će se održati sledeće nedelje na gradskom trgu. Iznenadio sam se kada sam video svoje ime na toj pozivnici — i to kao ime govornika! Možete zamisliti moj strah. Međutim, tokom godina pionirske službe u Australiji naučio sam da prihvatim svaku dodelu koju dobijem. Tako sam uz Jehovinu pomoć uspešno održao javno predavanje. Nas trojica smo, zajedno sa četvoricom neoženjene braće koja su već živela u misionarskom domu u Kolombu, prionuli na učenje teškog singal jezika dok smo istovremeno išli u službu. Uglavnom smo u službu išli sami, i bilo nam je drago što su ljudi bili puni poštovanja i gostoljubivi. Za kratko vreme, broj prisutnih na sastancima počeo je da raste.

Kako je vreme prolazilo, počeo sam ozbiljno da razmišljam o jednoj privlačnoj sestri pionirki po imenu Sibil, koju sam upoznao kada sam brodom putovao u školu Gilead. Ona je putovala u Njujork kako bi prisustvovala međunarodnom kongresu. Kasnije je i ona pohađala školu Gilead, 21. razred, i 1953. dobila je dodelu u Hongkongu. Odlučio sam da joj pišem, i dopisivali smo se do 1955. kada je Sibil došla na Cejlon, gde smo se venčali.

Prva dodela koju smo kao misionarski bračni par dobili bila je Džafna, grad na krajnjem severu Šri Lanke. Sredinom 1950-ih, počelo je trvenje među singalskim i tamilskim zajednicama, što je decenijama kasnije dovelo do oružanih sukoba. Kako je bilo lepo videti Svedoke koji su po narodnosti Singali i Tamili kako jedni drugima pružaju zaklon tokom tog teškog vremena! Ta iskušenja su pročistila i ojačala veru braće.

Propovedanje i poučavanje na Šri Lanki

Da bismo se prilagodili hinduističkim i muslimanskim zajednicama, bilo nam je potrebno strpljenje i istrajnost. Pa ipak, počeli smo da cenimo te kulture i njihove dobre strane. Pošto je bilo neobično videti strance kako putuju lokalnim autobusima, obično smo bili meta začuđenih pogleda. Sibil je odlučila da na to uzvrati širokim osmehom. Bilo je divno videti kako njihova začuđena lica odjednom postaju ozarena prelepim osmesima!

Jednom prilikom, bili smo zaustavljeni kod jedne barikade na putu. Nakon što nam je stražar postavio pitanje odakle smo i kuda smo se uputili, počeo je da postavlja i neka lična pitanja.

„Ko je ova žena?“

„Moja supruga“, odgovorio sam.

„Koliko dugo ste u braku?“

„Osam godina.“

„Imate li dece?“

„Nemamo.“

„Zaboga! Jeste li išli kod doktora?“

U početku smo bili iznenađeni ovakvom radoznalošću, ali s vremenom smo na to počeli da gledamo kao na izraz istinskog zanimanja koje tamošnji ljudi pokazuju prema drugima. Štaviše, to je jedna od njihovih najlepših odlika. Ako bi neka osoba samo par trenutaka stajala na nekom javnom mestu, neko bi joj prišao i ljubazno je upitao da li joj treba pomoć.

Promene i sećanja

Tokom godina smo pored naše misionarske dodele u Šri Lanki uživali i u drugim različitim dodelama. Dodeljeno mi je da služim u pokrajinskom i oblasnom delu i kao član Odbora podružnice. Godine 1996, imao sam 74 godine. Tada sam iza sebe imao 45 godina misionarske službe u Šri Lanki. Kada sam prvi put bio na sastanku u Kolombu, bilo je prisutno dvadesetak ljudi. Taj broj je sada porastao na preko 3 500! Na mnoge od ovih dragih osoba, Sibil i ja gledamo kao na svoju duhovnu decu i unuke. I pored svega toga, ostalo je još mnogo posla u ovoj zemlji — posla za koji je bila potrebna energija i sposobnost koje imaju mlađi od nas. S tim na umu, prihvatili smo poziv Vodećeg tela da se vratimo u Australiju. Tako su sposobni mlađi bračni parovi imali priliku da dođu na naše mesto, kao misionari u Šri Lanki.

Sad sam u 83. godini svog života, i Sibil i ja se radujemo što smo još uvek dovoljno zdravi da i dalje možemo služiti kao specijalni pioniri u Adelejdu, mestu gde sam nekada živeo. Služba nam pomaže da ostanemo budni i prilagodljivi. Takođe nam je pomogla da se prilagodimo potpuno drugačijem načinu života u ovoj zemlji.

Jehova i dalje brine o svim našim materijalnim potrebama, a braća i sestre u našoj skupštini pružaju nam puno ljubavi i veliku podršku. Nedavno sam dobio novu dodelu da služim kao sekretar u svojoj skupštini. Razumeo sam da dokle god nastojim da verno služim Jehovi, moje obrazovanje se nastavlja. Kada se osvrnem na sve ove godine, još uvek se čudim kako je jedan običan, nemaran mladić iz šipražja mogao da dobije tako divno obrazovanje — obrazovanje koje traje celog života.

[Slika na 26. strani]

Na dan našeg venčanja, 1955.

[Slika na 27. strani]

U službi na terenu 1957. s Rejganom Kadirgamarom, bratom sa Šri Lanke

[Slika na 28. strani]

Sa Sibil, danas