NA ZAPADNOJ obali Turske arheolozi više od jednog stoljeća intenzivno istražuju ruševine drevnog Efeza. Nekoliko građevina je rekonstruirano, a znanstvenici su ujedno analizirali brojne iskopine. Zbog toga je Efez postao jedno od najpopularnijih turističkih odredišta u Turskoj.

Što je sve otkriveno o Efezu? Kako je izgledao život u toj fascinantnoj drevnoj metropoli? Posjet ruševinama Efeza i bečkom Ephesos-Museumu pomoći će nam da razumijemo kako su se u tom gradu sukobile prava i poganska religija. Saznajmo najprije nešto o samom Efezu.

U Euroaziji je 11. stoljeće pr. n. e. bilo vrijeme nemira i migracija. Jonski Grci počeli su naseljavati zapadnu obalu Male Azije. Ti prvi doseljenici naišli su na narod poznat po štovanju božice-majke, božice koja će kasnije postati Artemida Efeška.

Sredinom sedmog stoljeća pr. n. e. nomadski narod Kimerijci došao je s Crnog mora na sjeveru i počeo harati Malom Azijom. Zatim je oko 550. pr. n. e. tim područjem zavladao lidijski kralj Krez, moćni vladar poznat po svom ogromnom bogatstvu. A kako se Perzijsko Carstvo širilo, tako je kralj Kir pokoravao jonske gradove, među kojima je bio i Efez.

Godine 334. pr. n. e. Aleksandar Makedonski započeo je svoj pohod protiv Perzije i tako postao novi vladar Efeza. Nakon Aleksandrove prerane smrti 323. pr. n. e., za Efez su se otimali njegovi generali. Atal III, pergamski kralj koji nije imao djece, oporučno je 133. pr. n. e. ostavio Efez Rimljanima i tako ga učinio dijelom rimske provincije Azije.

Kada je pri kraju svog drugog misionarskog putovanja u prvom stoljeću n. e. apostol Pavao došao u Efez, grad je imao oko 300 000 stanovnika (Djela apostolska 18:19-21). Na trećem misionarskom putovanju  Pavao je još jednom posjetio Efez i ponovno se odvažio govoriti u sinagogi o Božjem Kraljevstvu. Međutim, nakon tri mjeseca Židovi su mu se počeli sve jače protiviti, pa je Pavao odlučio svakodnevno držati govore u Tiranovoj školi (Djela apostolska 19:1, 8, 9). Ondje je propovijedao dvije godine te činio izvanredna moćna djela, poput čudesnih izlječenja i istjerivanja demona (Djela apostolska 19:10-17). Nije čudo da su mnogi postali vjernici! Da, Jehovina je riječ prevladavala i zato je mnogo onih koji su se bavili magijom dobrovoljno spalilo svoje skupocjene knjige (Djela apostolska 19:19, 20).

Pavlovo uspješno propovijedanje nije samo odvratilo mnoge od štovanja božice Artemide već je i razljutilo one koji su podupirali to pogansko obožavanje. Izrađivanje malih srebrnih Artemidinih hramova bilo je unosan posao. Budući da je srebrarima posao bio ugrožen, neki Demetrije potaknuo ih je na pobunu (Djela apostolska 19:23-32).

Situacija je kulminirala kad je mnoštvo zahvatila histerija te je dva sata vikalo: “Velika je Artemida efeška!” (Djela apostolska 19:34). Kad se metež stišao, Pavao je još jednom ohrabrio svoje sukršćane i potom krenuo na put (Djela apostolska 20:1). No njegov odlazak u Makedoniju nije zaustavio slabljenje kulta Artemide, koji je bio osuđen na propast.

U Efezu je kult Artemide bio duboko ukorijenjen. U vrijeme prije kralja Kreza božica-majka Kibela bila je središnji lik vjerskog života u tom području. Krez se nadao da će stvaranjem mitske rodoslovne veze između Kibele i grčkog panteona dobiti vjerski lik prihvatljiv i Grcima i drugim narodima. Uz njegovu potporu sredinom šestog stoljeća pr. n. e. započela je gradnja hrama Kibelinoj nasljednici Artemidi.

Taj je hram bio prekretnica u grčkoj arhitekturi. Nikada prije nisu se upotrebljavali tako veliki mramorni blokovi da bi se napravilo građevinu te vrste i veličine. Hram je uništen u požaru koji je izbio 356. pr. n. e. No, sagrađen je podjednako veličanstven hram koji je bio važan izvor radnih mjesta te je snažno privlačio poklonike koji su obilazili “sveta” mjesta. Podignut na zaravni širokoj 73 metra i dugačkoj 127 metara, ponovno izgrađeni hram bio je širok približno 50 metara i dugačak 105 metara. Smatralo ga se jednim od sedam svjetskih čuda. Međutim, nisu svi bili oduševljeni njime. Filozof Heraklit iz Efeza usporedio je mračan prilaz oltaru s tamom i pokvarenošću te je smatrao da su životinje moralnije od ljudi u hramu. Ipak, većini ljudi izgledalo je da Artemidino svetište u Efezu nikada neće propasti. Povijest je pokazala da nisu bili u pravu. U knjizi Ephesos — Der neue Führer stoji: “Štovanje Artemide i drugih bogova panteona iščezlo je do drugog stoljeća.”

 U trećem stoljeću n. e. Efez je zadesio jak potres. Pored toga, Goti s Crnog mora, koji su bili moreplovci, opljačkali su veliko bogatstvo Artemidinog hrama i hram potom zapalili. U prethodno citiranoj knjizi piše: “Kako se Artemidu i dalje moglo smatrati zaštitnicom grada kada je doživjela poraz i pokazala da ne može zaštititi ni vlastito prebivalište?” (Psalam 135:15-18).

I konačno, krajem četvrtog stoljeća n. e. car Teodozije I proglasio je “kršćanstvo” državnom religijom. Ubrzo je kamenje nekad slavnog Artemidinog hrama postalo građevni materijal za druge građevine. Kult Artemide postao je potpuno beznačajan. Osvrćući se na epigram koji je hvalio hram kao jedno od čuda drevnog svijeta, neki je čovjek rekao: “To je sada pusto i kukavno mjesto.”

Pavao je starješine skupštine u Efezu upozorio da će se nakon njegovog odlaska pojaviti “okrutni vukovi” i da će se između njih samih dići ljudi koji će “govoriti iskrivljene stvari” (Djela apostolska 20:17, 29, 30). Upravo se to i dogodilo. Razvoj događaja pokazuje da se kriva religija proširila Efezom u obliku otpadničkog kršćanstva.

Godine 431. n. e. u Efezu se održao treći ekumenski koncil, na kojem se razmatralo pitanje Kristove naravi. U djelu Ephesos — Der neue Führer objašnjava se: “Pobjeda pripadnika aleksandrijske škole, koji su vjerovali da je Krist samo jedne naravi, to jest božanske, (...) bila je potpuna.” Posljedice toga bile su dalekosežne. “Zaključak donesen u Efezu, kojim je Marija s položaja Kristorodice uzdignuta na položaj Bogorodice, nije samo postavio temelj za kult Marije već je i doveo do prvog velikog raskola unutar Crkve. (...) Rasprava o tome traje do dan-danas.”

Na taj je način štovanje Kibele i Artemide zamijenjeno štovanjem Marije kao “Bogorodice”, ili “Majke Božje”. Kao što stoji u citiranoj knjizi, “u Efezu je kult Marije (...) do današnjeg dana ostao živuća tradicija, koju se ne može objasniti bez kulta Artemide”.

Nakon propasti kulta Artemide i Efez je doživio propast. Potresi, malarija i postupno nestajanje luke u mulju učinili su život u tom gradu težim nego ikada prije.

U sedmom stoljeću n. e. počelo je munjevito širenje islama. Islam se nije ograničio samo na ujedinjenje arapskih plemena pod svojom zastavom. U sedmom i osmom stoljeću n. e. arapske su flote pljačkale Efez. Sudbina Efeza zapečaćena je jednom zauvijek kada je luku potpuno zatrpao mulj, a grad se pretvorio u gomilu ruševina. Od te nekoć raskošne metropole ostalo je samo jedno malo naselje po imenu Aya Soluk (danas Selçuk).

Posjet ruševinama Efeza može nam pomoći da si predočimo njegov nekadašnji sjaj. Počneš li s razgledavanjem kod gornjeg ulaza u grad, pred tobom se odmah pruža prekrasan pogled na Ulicu Curetes sve do Celzove knjižnice. S desne strane ulice pažnju će ti privući odeon — malo kazalište sagrađeno u drugom stoljeću n. e. Budući da ima oko 1 500 sjedećih mjesta, vjerojatno se nije koristio samo kao mjesto za vijećanje već i za javne priredbe. S obje strane Ulice  Curetes nalaze se, između ostalog, gradski trg na kojem se raspravljalo o stvarima od državne važnosti, Hadrijanov hram, fontane te kuće podignute na obronku brda, u kojima su stanovali istaknuti Efežani.

Celzova knjižnica sagrađena u drugom stoljeću n. e. zadivit će te svojom otmjenošću i ljepotom. Njeni brojni svici držali su se u nišama velike čitaonice. Četiri kipa na raskošnom pročelju predočavala su karakteristične osobine koje su se očekivale od visokih rimskih državnih službenika, kao što je bio Celzo, a to su: Sofija (mudrost), Areta (krepost), Enoija (odanost) i Epistema (znanje ili razum). Originali tih kipova mogu se vidjeti u bečkom Ephesos-Museumu. Kod dvorišta ispred knjižnice nalaze se golema vrata koja vode prema agori, odnosno tržnici, Tetragon. Na tom ogromnom trgu, koji su okruživala natkrivena šetališta, ljudi su obavljali svoje uobičajene poslove.

Na redu je Mramorna cesta, koja vodi do velikog kazališta. Nakon posljednjeg proširivanja izvedenog u vrijeme kad je Rim bio carstvo, to je kazalište imalo sjedećih mjesta za oko 25 000 gledatelja. Njegovo je pročelje raskošno ukrašeno stupovima, reljefima i kipovima. Lako je zamisliti veliki metež koji je na ovom mjestu srebrar Demetrije izazvao među mnoštvom.

Ulica koja se proteže od tog velikog kazališta do gradske luke izgleda veličanstveno. Dugačka je oko 500 i široka 11 metara, a s njene obje strane poredani su stupovi. Duž nje sagrađeni su kazališni i lučki gimnazij, koji su bili namijenjeni za tjelovježbu. Impresivna vrata na dnu ulice koja vode u luku bila su prolaz u svijet. Tu je ujedno i kraj našeg kratkog razgledavanja nekih od najzanimljivijih ruševina u svijetu. U Ephesos-Museumu u Beču nalaze se drveni model te povijesne metropole i brojne starine.

Dok razgledava muzej i promatra kip Artemide Efeške, osoba ne može a da ne razmišlja o ustrajnosti prvih kršćana u Efezu. Živjeli su u gradu koji je bio prožet spiritizmom i vjerskim predrasudama. Artemidini poklonici ogorčeno su se protivili poruci o Kraljevstvu (Djela apostolska 19:19; Efežanima 6:12; Otkrivenje 2:1-3). U tom neprijateljskom okruženju prava je religija ipak uhvatila korijen. Ta religija koja slavi pravog Boga također će prevladati kada kriva religija našeg vremena dođe svom kraju, baš kao što se to davno dogodilo s kultom Artemide (Otkrivenje 18:4-8).