ŽIVOTINJSKO carstvo veliki je dokaz Jehovine uzvišenosti. Osim za ljude, Bog se skrbi i za životinje (Psalam 145:16). Bila bi velika pogreška prigovarati našem zajedničkom Stvoritelju! Iako je Job bio čestit čovjek, ‘gradio se pravednijim od Boga’. Zato je Jobu trebalo pomoći da ispravi svoje razmišljanje (Job 32:2; 33:8-12; 34:5).

Primjeri iz životinjskog svijeta pokazali su Jobu da ljudi ne mogu Boga pozivati na red. To postaje vrlo očito dok razmatramo o čemu je Jehova razgovarao sa svojim slugom Jobom.

Job nije mogao odgovoriti na pitanja koja mu je Bog postavljao o životinjama (Job 38:39-41). Očito je da se Jehova bez ljudske pomoći brine za lava i gavrana. Iako gavrani lete u potrazi za hranom, oni svoju hranu zapravo dobivaju od Boga (Luka 12:24).

Job nije znao što bi odgovorio kada ga je Bog ispitivao o divljim životinjama (Job 39:1-8). Nijedan čovjek ne može štititi kozoroge * i košute. Zapravo, kozorozima je teško čak i približiti se! (Psalam  104:18). Kada na svijet treba donijeti mlade, košuta se povlači u šumu, postupajući po instinktu koji joj je Bog dao. Ona se brine za svoje mlade, ali oni, kada ojačaju, ‘odlaze i ne vraćaju se’. Otada se brinu sami za sebe.

Zebra se voli slobodno kretati, a pustinja je dom divljeg magarca. Job ga nije mogao koristiti da mu nosi teret. Divlji magarac “traži svaku zelen”, ide po brdima da bi našao pašnjake. Ta životinja radije će ostati slobodna nego doći među ljude u grad gdje bi lakše mogla naći hranu. Divlji magarac “ne sluša vike nastojnikove” kad ga pokušava uhvatiti, budući da brzo pobjegne ako čovjek upadne na njegov životni prostor.

Bog zatim spominje divljeg bika (Job 39:9-12). O njemu je engleski arheolog Austen Layard napisao: “Budući da se njegov lik često pojavljuje na bareljefima, izgleda da se divlji bik smatrao gotovo jednako zastrašujućom i plemenitom lovinom kao i lav. Često se može vidjeti prikaz kralja koji se s njime bori te kako ga konjanici i pješaci progone” (Nineveh and Its Remains, 1849, 2. svezak, 326. stranica). Pa ipak, nijedan razuman čovjek ne pokušava upregnuti u jaram neukrotivog divljeg bika (Psalam 22:21).

Bog je potom postavljao Jobu pitanja o krilatim stvorenjima (Job 39:13-18). Roda svojim snažnim krilima leti visoko (Jeremija 8:7). Iako maše krilima, noj ne može letjeti. Za razliku od rode, noj ne polaže jaja u gnijezdo na stablu (Psalam 104:17). On iskopa rupu u pijesku i ondje položi jaja. Međutim, ta ptica ne napušta svoja jaja. Prekrivena pijeskom, jaja se čuvaju na odgovarajućoj temperaturi dok nad njima bdiju i mužjak i ženka.

Netko bi mogao misliti da noju “Bog nije dao mudrosti” jer ženka, kada osjeti da prijeti opasnost od grabežljivca, počne bježati i ostavlja jaja. Međutim, An Encyclopedia of Bible Animals kaže: “Radi se o taktici odvlačenja pažnje: [nojevi] pokušavaju biti uočljivi i zamahuju krilima kako bi privukli pažnju životinje ili čovjeka koji predstavljaju opasnost, te ih tako udaljuju od jaja.”

U kom se smislu noj ‘smije konju i konjaniku’? The World Book Encyclopedia navodi: “Premda ne može letjeti, noj je poznat po svojoj brzini na tlu. On može trčati brzinom do 65 kilometara na sat, a pritom njegove dugačke noge mogu zakoračiti preko 4 i po metra.”

Bog sada Jobu postavlja pitanja o konju (Job 39:19-25). U stara vremena vojnici su se borili na konjima. Konji su također vukli bojna kola s vozačem i možda dvojicom vojnika. S nestrpljenjem očekujući bitku, bojni konj rže i kopitima udara o zemlju. On se ne boji i ne uzmiče pred mačem. Na zvuk roga konj “vrišti”, odnosno njišti. On hrli naprijed i juri prostranstvima. Ipak, on sluša svog jahača.

Sličan je opis dao i arheolog Layard. Napisao je: “Premda je pitoma kao janje i dovoljno ju je voditi samo na povocu, kada arapska kobila čuje ratni poklik svog plemena i vidi kako koplje njenog jahača podrhtava, njene se oči zažare, njene nozdrve crvene kao krv širom se otvore, šija joj se dostojanstveno pogne, a rep i griva podignu i vijore na vjetru” (Discoveries Among the Ruins of Nineveh and Babylon, 1853, stranica 330).

Jehova sada govori o još nekim pticama (Job 39:26-30). Sokol ‘leti i širi svoja krila’ prema vjetru. The Guinness Book of Records navodi sivog sokola kao pticu koja najbrže leti te izvještava da on “postiže rekordne brzine kada se obrušava s velikih visina dok izviđa svoj teritorij ili hvata plijen u zraku”. Zabilježeno je da je ta ptica letjela brzinom od čak 349 kilometara na sat spuštajući se pod kutem od 45 stupnjeva!

Orlovi mogu letjeti brzinom većom od 130 kilometara na sat. Job je brzinu kojom život prolazi usporedio s brzinom orla koji lovi plijen (Job 9:25, 26). Bog nam daje snage da ustrajemo kao da smo na naizgled neumornim krilima orla koji se diže prema nebu (Izaija 40:31). Orao u letu koristi uzlazne stupove toplog zraka koji se zovu termike. On kruži unutar tog stupa koji ga nosi na sve veće i veće visine. Kada orao dostigne određenu visinu, otklizi prema idućem stupu i tako satima može ostati u zraku uz minimalno trošenje energije.

Orao “na visini vije gnijezdo”. On čuva svoje orliće visoko na nepristupačnim mjestima kako bi bili izvan opasnosti. Jehova je orlu omogućio da to čini instinktivno. A uz vid kojim ga je Bog obdario, orlu ‘oči daleko vide’. Budući da mu oči vrlo brzo mogu mijenjati fokus, orao je tijekom dugog obrušavanja u stanju cijelo vrijeme držati na oku svoj plijen ili strvinu. Orao može jesti strvinu, stoga “gdje su mrtva tjelesa ondje je on”. Ta ptica lovi male životinje i nosi ih svojim orlićima.

Prije nego što je nastavio s pitanjima o životinjskom svijetu, Bog je prekorio Joba. Kako je Job to prihvatio? Pokazao je poniznost i spremno poslušao daljnje opomene (Job 40:1-14).

Iz ovog dijela nadahnutog izvještaja o Jobovom životu izvlačimo vrlo važnu pouku, a to je da nijedan čovjek ne može s pravom kritizirati Svemogućeg Boga. Trebamo govoriti i postupati tako da to bude ugodno našem nebeskom Ocu. Osim toga, glavni nam cilj treba biti da proslavimo Jehovino  sveto ime i opravdamo njegovo pravo vladanja.

Bog zatim ponovno govori o životinjskom svijetu i postavlja Jobu pitanja o behemotu, koji prema općeprihvaćenom mišljenju predstavlja vodenkonja (Job 40:15-24). Odrasli vodenkonj može biti dugačak 4 do 5 metara te imati i do 3 600 kilograma. “Snaga mu je u bedrima njegovim”, u mišićima stražnjeg dijela tijela. S obzirom na to da se kratkonogi vodenkonj vuče po kamenju u riječnim koritima, debela koža na njegovom trbuhu služi mu kao dobra zaštita. Čovjek se po snazi nikako ne može mjeriti s behemotom i njegovim masivnim tijelom, ogromnim ustima i snažnim čeljustima.

Behemot izlazi iz rijeke kako bi se pogostio travom. Čini se kao da mu za prehranu treba raslinje cijele gore! Svakog dana u njegovom želucu završi između 90 i 180 kilograma bilja. Kad je sit, behemot leži pod lotosima ili u sjeni topola. Ako rijeka u kojoj živi nabuja, on može držati glavu iznad vode i plivati u smjeru suprotnom od bujice. Suočen s golemim ustima i zastrašujućim zubima behemota, Job ne bi imao hrabrosti probosti mu njušku kukom.

Job zatim ima priliku čuti nešto o levijatanu (Job 41:1-34). Ta hebrejska riječ doslovno znači “naborana životinja”, a po svemu sudeći odnosi se na krokodila. Je li Job mogao krokodila učiniti kućnim ljubimcem s kojim bi se igrala djeca? Ni slučajno! Susreti s takvom životinjom uvijek su iznova potvrdili da je ona opasna. Da, kad bi čovjek digao ruku na krokodila, borba bi bila tako žestoka da to više nikada ne bi ponovio!

Kada u vrijeme izlaska sunca levijatan digne glavu nad vodu, “oči su mu kao trepavice u zore”, odnosno svijetle se kao zrake ranojutarnje svjetlosti. Levijatanove ljuske gusto su zbijene, u njegovu kožu utisnute su koštane pločice koje i metak teško probija, a kamoli mač ili koplje. Oštre ljuske s krokodilovog trbuha ostavljaju na blatnjavim riječnim obalama trag kao da se preko njih, kako to u 30. retku opisuje prijevod Novi svijet, vukla ‘vršalica za žito’. Kada se razbjesni, voda se “muti kao u stupi”, odnosno pjeni se “kao ulje mirisno u loncu” (NS). A zbog svoje veličine, oklopa i oružja — prijetećih usta i silovitog repa — levijatan se ničega ne boji.

Job je priznao: ‘Govorio sam bez razumijevanja; bilo je odveć čudesno da bih shvatio’ (Job 42:1-3, Šarić). Job je prihvatio Božji prijekor, povukao svoje pogrešne izjave i pokajao se. Njegovi su prijatelji ukoreni, a on je bogato blagoslovljen (Job 42:4-17).

Mudro je uvijek imati na umu ono što je Job doživio. Iako nikako ne možemo odgovoriti na sva pitanja koja mu je Bog postavio, možemo i trebamo biti zahvalni na brojnim i raznolikim čudesnim stvorenjima koja uzvisuju Jehovu.