GODINE 33. n. e. u impozantnoj sudnici u Jeruzalemu židovski sud Sanhedrin sudio je dvanaestorici sljedbenika Isusa Krista. Zbog čega? Zbog toga što su propovijedali o Isusu. Apostolima Petru i Ivanu to je već bilo drugi put da se nalaze pred ovim sudom, a ostalima prvi.

Prvosvećenik je dvanaestoricu apostola podsjetio na naredbu koju su već ranije dobili od tog suda. Kad im je tom prilikom bilo naređeno da prestanu učiti ljude o Isusu, apostoli Petar i Ivan rekli su: “Prosudite sami je li pravedno u Božjim očima slušati vas umjesto Boga. A mi ne možemo prestati govoriti o onome što smo vidjeli i čuli.” Nakon što su se pomolili za hrabrost, Isusovi učenici nastavili su objavljivati dobru vijest (Djela apostolska 4:18-31).

Uvidjevši da njegove prijašnje prijetnje nisu urodile plodom, prvosvećenik je na ovom drugom suđenju rekao: “Izričito smo vam naredili da ne učite na temelju ovog imena, a evo, napunili ste Jeruzalem svojim učenjem i hoćete na nas navući krv ovog čovjeka” (Djela apostolska 5:28).

Petar i drugi apostoli hrabro su uzvratili: “Moramo slušati Boga kao vladara, a ne ljude” (Djela apostolska 5:29). Doista, kad ono što ljudi traže od nas nije u skladu s Božjim zapovijedima, mi moramo slušati Jehovu. *

To što su apostoli izjavili da žele biti poslušni Bogu trebalo je članovima Sanhedrina biti dovoljan argument. Kad god bi ljudi te židovske vođe pitali nešto što se ticalo poslušnosti Bogu, oni bi im složno odgovarali: “Slušajte Boga.” Napokon, nisu li oni vjerovali u to da je Bog Vrhovni Vladar svemira?

Petar je, očito u ime svih apostola, rekao da u vezi sa službom koju izvršavaju moraju slušati Boga, a ne ljude. Time je pokazao da su nepravedno optuženi za neposlušnost. Članovi Sanhedrina čak su iz povijesti vlastitog naroda znali da postoje situacije kad treba slušati Boga, a ne ljude. Dvije primalje u Egiptu bojale su se Boga, a ne faraona, te su ostavljale na životu sinove koji su se rodili Izraelkama (2. Mojsijeva 1:15-17). Kralj Ezehija nije poslušao kralja Senaheriba kad ga je nagovarao da se preda, već je poslušao Jehovu (2. Kraljevima 19:14-37). Biblijske knjige pisane na hebrejskom, koje su članovima Sanhedrina bile dobro poznate, naglašavaju da Jehova od svog naroda očekuje poslušnost (1. Samuelova 15:22, 23).

To što su apostoli rekli da ‘moraju slušati Boga kao vladara, a ne ljude’, dojmilo se barem jednog člana tog vrhovnog suda.  Vrlo cijenjeni sudac Gamalijel uvjerio je članove Sanhedrina da trebaju saslušati mudar savjet koji im je nasamo dao. Gamalijel je naveo neke prijašnje primjere te objasnio da ne bi bilo mudro uplitati se u službu apostola. Na koncu je rekao: “Ne dirajte te ljude, nego ih pustite (...); inače biste se mogli naći kao borci protiv samog Boga” (Djela apostolska 5:34-39).

Gamalijelove razumne riječi uvjerile su članove vrhovnog suda da puste apostole. Premda su ih išibali, apostole to iskustvo nije ni najmanje uplašilo. Naprotiv, biblijski izvještaj kaže: “Svaki su dan u hramu i od kuće do kuće bez prestanka poučavali i objavljivali dobru vijest o Kristu, Isusu” (Djela apostolska 5:42).

Apostoli su doista bili blagoslovljeni zbog toga što su zastupali Božju vrhovnu vlast! I pravi kršćani danas imaju jednako gledište. Jehovini svjedoci uvijek Jehovu smatraju svojim Vrhovnim Vladarem. Kad netko od njih traži da učine nešto što je suprotno Božjim uputama, oni reagiraju jednako kao i apostoli, koji su rekli: “Moramo slušati Boga kao vladara, a ne ljude.”