PRVOSVEĆENIK i židovski glavari nisu znali što im je činiti. Što da poduzmu kako bi se slegla prašina koja se digla oko Isusa Krista? Uspjeli su se izboriti za njegovo smaknuće, no sada su njegovi učenici po čitavom Jeruzalemu razglasili da je on uskrsnuo. Kako da ih ušutkaju? Da bi odlučili što će učiniti, prvosvećenik i njegovi pomoćnici “sazvali su Sanhedrin”, vrhovni sud židovskog naroda (Djela apostolska 5:21).

U to je vrijeme rimski upravitelj Poncije Pilat imao najveću vlast u Izraelu. U kakvim su odnosima bili Sanhedrin i Pilat? Kakve su bile njihove ovlasti? Tko su bili članovi Sanhedrina? Kako je on funkcionirao?

Grčka riječ koja se prevodi sa “Sanhedrin” doslovno znači “zasjedanje”. Ta je riječ služila kao općeniti naziv za skup ili sastanak. No u židovskoj tradiciji taj se pojam obično odnosi na vjersko pravosudno tijelo, odnosno sud.

Pisci Talmuda, koji je sastavljen u stoljećima nakon razorenja Jeruzalema 70. n. e., opisivali su Sanhedrin kao drevnu instituciju. Smatrali su da se on oduvijek sastojao od učenjaka koji su se sastajali kako bi raspravljali o pojedinim dijelovima židovskog zakona te da je osnovan još kad je Mojsije izabrao 70 starješina kako bi mu pomagali voditi Izraela (4. Mojsijeva 11:16, 17). Povjesničari odbacuju tu tvrdnju. Oni kažu da se tek pod perzijskom vlašću u Izraelu pojavila institucija koja je donekle nalikovala Sanhedrinu prvog stoljeća. Također smatraju da učeno društvo poznavatelja Talmuda više odgovara rabinskim skupštinama drugog i  trećeg stoljeća n. e. nego Sanhedrinu. Kada je, dakle, osnovan Sanhedrin?

Biblija pokazuje da su izgnanici koji su se 537. pr. n. e. iz Babilona vratili u Judu bili nacionalno organizirani. Nehemija i Ezra spominju knezove, starješine, dostojanstvenike i namjesnike. To su možda bili začeci budućeg Sanhedrina (Ezra 10:8; Nehemija 5:7, NS).

Period od dovršetka pisanja hebrejskog dijela Biblije pa do pisanja Matejevog Evanđelja za Židove je bio vrlo buran. Godine 332. pr. n. e. Aleksandar Veliki osvojio je Judeju. Nakon njegove smrti ona je došla pod vlast dva grčka kraljevstva, najprije ono Ptolemejevića, a zatim Seleukida. U povijesnim zapisima o seleukidskoj vlasti, koja je počela 198. pr. n. e., prvi put se spominje židovsko sudsko vijeće. To vijeće vjerojatno nije imalo velike ovlasti, ali su Židovi tako ipak imali osjećaj da imaju vlastitu samoupravu.

Godine 167. pr. n. e. seleukidski kralj Antioh IV (Epifan) pokušao je Židovima nametnuti grčku kulturu. Oskvrnuo je jeruzalemski hram tako što je na njegovom oltaru Zeusu žrtvovao svinju. To je izazvalo pobunu u kojoj su Makabejci zbacili seleukidsku vlast i uspostavili hasmonejsku dinastiju. * U isto su vrijeme pismoznalci i farizeji, vođe masa koje su podupirale pobunu, dobili više položaje u državnoj upravi nauštrb svećeničke klase.

Sanhedrin opisan u grčkom dijelu Biblije polako je poprimao svoj oblik. On je postao nacionalno upravno vijeće i vrhovni sud koji se bavio tumačenjem židovskog zakona.

U prvom stoljeću Judeja je bila pod vlašću Rima. No Židovi su imali izvjesnu mjeru slobode. Rimljani su narodima nad kojima su vladali omogućavali da sami biraju svoju lokalnu vlast. Stoga se rimski državni službenici nisu uplitali u poslove nižih sudova te su nastojali izbjeći probleme koji su se mogli pojaviti zbog kulturnih razlika. Time što su stanovnicima raznih provincija dopuštali da zadrže vlastite običaje i da imaju svojevrsnu samoupravu željeli su sačuvati mir i njihovu vjernost. Rimljani su zadržali pravo da imenuju i smjenjuju prvosvećenika, koji je bio predsjednik Sanhedrina, te da ubiru porez, a u židovska su se pitanja uplitali samo kad bi njihova suverenost i interesi to zahtijevali. Kao što se može zaključiti iz suđenja Isusu, Rim je očito zadržao pravo na izricanje smrtne kazne (Ivan 18:31).

Stoga se Sanhedrin bavio većinom internih židovskih pitanja. Taj je vrhovni sud imao vlastite službenike koji su mogli nekoga uhapsiti (Ivan 7:32). Niži sudovi rješavali su manja kaznena djela i građanske sporove,  u što se Rimljani nisu uplitali. Kad niži sudovi nisu mogli riješiti neki slučaj, onda su ga predali Sanhedrinu, čija je presuda bila konačna.

Da bi zadržao svoje ovlasti, Sanhedrin je morao biti u dobrom odnosu s rimskom vlasti te surađivati s njom. Kad god bi Rimljani posumnjali da je neki slučaj političke naravi, umiješali bi se i poduzeli korake koje su smatrali potrebnima. Hapšenje apostola Pavla jedan je takav primjer (Djela apostolska 21:31-40).

Sanhedrin se sastojao od 71 člana — prvosvećenika i 70 uglednih muškaraca. U vrijeme rimske vlasti to su bili svećenički glavari (većinom saduceji), velikaši koji nisu pripadali svećeničkoj klasi te učeni pismoznalci iz redova farizeja. Velikaši iz svećeničke klase, koje su podupirali ugledni laici, imali su glavnu riječ u Sanhedrinu. * Dok su saduceji bili konzervativni, farizeji su bili slobodoumniji. Oni su uglavnom potjecali iz običnog puka i imali su velik utjecaj na narod. Prema povjesničaru Josipu Flaviju, saduceji su nerado slušali farizeje. Pavao je iskoristio to rivalstvo i razlike u njihovim vjerovanjima kad se branio pred Sanhedrinom (Djela apostolska 23:6-9).

Budući da su mnogi članovi Sanhedrina bili aristokratskog porijekla, može se pretpostaviti da je članstvo bilo trajno te da su postojeći članovi birali osobe koje su popunjavale upražnjena mjesta. Prema onome što kaže Mišna, novi su članovi morali biti “svećenici, leviti i Izraelci čije su se kćeri smjele udati za svećenike”, odnosno Židovi koji su na temelju rodoslovlja mogli dokazati svoje čisto židovsko porijeklo. Budući da je vrhovni sud nadgledao sudove u čitavoj zemlji, logično je zaključiti da su ugledni članovi nižih sudova birani za članove Sanhedrina.

Židovi su jako poštivali Sanhedrin. Suci nižih sudova morali su prihvatiti njegove odluke jer bi u protivnom bili kažnjeni smrću. Sanhedrin se naročito bavio imenovanjima svećenika i pitanjima vezanim za Jeruzalem, njegov hram i bogoslužje u hramu. Strogo gledajući, Sanhedrin je u građanskim sporovima ovlast imao samo na području Judeje. No budući da ga se smatralo vrhovnim autoritetom u tumačenju Zakona, Sanhedrin je postavljao moralne norme za židovske zajednice širom svijeta. Naprimjer, prvosvećenik i njegovo vijeće starješina dali su upute glavarima sinagoga u Damasku da im pomognu u hvatanju Kristovih sljedbenika (Djela apostolska 9:1, 2; 22:4, 5; 26:12). Isto tako, Židovi koji su posjetili Jeruzalem kako bi prisustvovali praznicima vjerojatno su kući donosili vijesti o novim objavama Sanhedrina.

Prema Mišni, Sanhedrin je imao isključivu ovlast da donosi presude u pitanjima koja su bila od značaja za cijeli narod te je sudio sucima koji su se protivili njegovim odlukama i lažnim prorocima. Isus i Stjepan poslani su pred taj sud zbog optužbe da su hulnici, Petar i Ivan zbog optužbe da zavode narod, a Pavao zbog optužbe da skvrni hram (Marko 14:64; Djela apostolska 4:15-17; 6:11; 23:1; 24:6).

Sanhedrin je svakog dana, osim na sabat i blagdane, zasjedao od prinošenja jutarnje do prinošenja večernje žrtve. Suđenja su se održavala samo po danu. Budući da se smrtna kazna izricala tek dan nakon suđenja, takva se suđenja nisu smjela održavati  uoči sabata ili praznika. Svjedoke se jasno upozoravalo da trebaju iznositi istinu kako se ne bi prolijevala nedužna krv. Stoga su noćno suđenje i osuda izrečena Isusu u Kaifinom domu večer uoči praznika bili protuzakoniti. Što je još gore, sami su suci tražili lažne svjedoke te nagovorili Pilata da Isusa osudi na smrt (Matej 26:57-59; Ivan 11:47-53; 19:31).

Talmud kaže da su suci koji su rješavali optužbe za smrtnu kaznu dokaze razmatrali bez žurbe i temeljito kako bi, ako je ikako moguće, poštedjeli osuđenika. No Stjepan, a prije toga i Isus, nisu imali takvo suđenje. Stjepana je, nakon što se branio pred Sanhedrinom, kamenovala svjetina. Da se Rimljani nisu umiješali u slučaj apostola Pavla, i on bi vjerojatno bio ubijen na sličan način. Ustvari, sami suci Sanhedrina skovali su urotu da ga ubiju (Djela apostolska 6:12; 7:58; 23:6-15).

No u Sanhedrinu je bilo barem nekoliko principijelnih ljudi. Mladi židovski poglavar koji je razgovarao s Isusom možda je bio član Sanhedrina. Premda ga je bogatstvo spriječilo da slijedi Isusa, vjerojatno je imao dobre osobine kad ga je Isus pozvao da bude njegov sljedbenik (Matej 19:16-22; Luka 18:18, 22).

Nikodem, “jedan od židovskih poglavara”, posjetio je Isusa, no to je učinio noću, možda iz straha od toga što bi drugi suci rekli kad bi za to saznali. No on je branio Isusa pred Sanhedrinom tako što je upitao: “Zar naš zakon sudi čovjeka ako ga najprije ne sasluša i ne dozna što čini?” Nikodem je kasnije donio “smotak smirne i aloje” kako bi se Isusovo tijelo pripremilo za ukop (Ivan 3:1, 2; 7:51, 52; 19:39).

Josip iz Arimateje, još jedan član Sanhedrina, hrabro je od Pilata zatražio Isusovo tijelo te ga položio u svoj novi grob. Josip je “čekao Božje kraljevstvo”, no iz straha od Židova nije se deklarirao kao jedan od Isusovih učenika. Pa ipak, vrijedno je zapaziti da on nije dao svoj glas kad su članovi Sanhedrina skovali urotu da ubiju Isusa (Marko 15:43-46; Matej 27:57-60; Luka 23:50-53; Ivan 19:38).

Gamalijel, koji je također bio član Sanhedrina, mudro je drugim sucima savjetovao da ne diraju Isusove učenike. “Inače biste se mogli naći kao borci protiv samog Boga”, rekao je (Djela apostolska 5:34-39). Zbog čega članovi tog vrhovnog suda nisu uvidjeli da Isus i njegovi učenici imaju Božju podršku? Umjesto da priznaju Isusova čuda, članovi Sanhedrina razmišljali su: “Što da radimo, jer ovaj čovjek čini mnoge znakove? Ako ga pustimo tako, svi će povjerovati u njega, i Rimljani će doći i uzeti nam i naše mjesto i naš narod” (Ivan 11:47, 48). Zbog pohlepne težnje za moći članovi židovskog vrhovnog suda počeli su postupati nepravedno. Isto tako, umjesto da se raduju što su Isusovi učenici liječili ljude, vjerski su se vođe “ispunili ljubomorom” (Djela apostolska 5:17). Kao suci trebali su se bojati Boga i postupati pravedno, no većina ih je bila iskvarena i nepoštena (2. Mojsijeva 18:21; 5. Mojsijeva 16:18-20).

Budući da su Izraelci bili neposlušni Božjem zakonu i odbacili su Mesiju, Jehova je na koncu odbacio njih, te više nisu bili njegov izabrani narod. Godine 70. n. e. Rimljani su razorili Jeruzalem i njegov hram, a s njima i cjelokupan židovski sustav, što je kasnije dovelo i do nestanka samog Sanhedrina.

Isus Krist, kao sudac kojeg je Jehova postavio, odlučit će tko od članova Sanhedrina iz prvog stoljeća zaslužuje uskrsnuće, a tko je od njih sagriješio protiv svetog duha (Marko 3:29; Ivan 5:22). Možemo biti sigurni da će prilikom donošenja tih odluka Isus postupati po savršenoj pravdi (Izaija 11:3-5).