Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

„Sazvali su Sinedrion“

„Sazvali su Sinedrion“

„Sazvali su Sinedrion“

PRVOSVEŠTENIK i jevrejski poglavari nisu znali šta da rade. Kako da stišaju uzbuđenje koje je u narodu zavladalo zbog Isusa Hrista? Uspeli su da ga pogube, ali sada Isusovi učenici po celom Jerusalimu govore o tome da je on uskrsnuo. Kako da ih ućutkaju? Da bi doneli odluku, prvosveštenik i njegovi pomoćnici „sazvali su Sinedrion“, najviši jevrejski sud (Dela apostolska 5:21).

U prvom veku je u Izraelu najviši autoritet imao rimski namesnik Pontije Pilat. Međutim, kakva je bila saradnja između Sinedriona i Pilata? Šta je bilo u njihovoj, a šta u njegovoj nadležnosti? Ko je sačinjavao Sinedrion? I kako je on funkcionisao?

Razvoj Sinedriona

Grčka reč prevedena kao Sinedrion doslovno znači „sedeti zajedno sa“. To je opšti izraz za skup ili sastanak. U jevrejskoj tradiciji obično je ukazivao na religiozno pravosudno telo, to jest sud.

U Talmudu, koji je sastavljan tokom vekova nakon uništenja Jerusalima 70. n. e., Sinedrion je predstavljen kao drevno pravosudno telo. Pisci Talmuda su smatrali da su Sinedrion oduvek sačinjavali izučavaoci koji su se sastajali da bi raspravljali o jevrejskom zakonu, i da on potiče iz vremena kada je Mojsije okupio 70 starešina da mu pomognu da vodi Izrael (Brojevi 11:16, 17). Istoričari odbacuju tu pretpostavku. Oni kažu da sve do vremena persijske dominacije nad Izraelom nije postojalo ništa što bi ličilo na Sinedrion prvog veka. Istoričari takođe smatraju da akademija na kojoj se izučava Talmud ne podseća toliko na Sinedrion koliko na rabinske skupštine drugog i trećeg veka. Onda, kada je nastao Sinedrion?

Biblija pokazuje da su izgnanici koji su se vratili iz Jude u Vavilon 537. pre n. e. bili organizovani kao narod. Nemija i Jezdra su pomenuli knezove, starešine, velikaše i upravitelje — što je možda bio temelj budućeg Sinedriona (Jezdra 10:8; Nemija 5:7).

Period od završetka hebrejskog dela Svetog pisma do sastavljanja Matejevog jevanđelja bio je veoma buran za Jevreje. Aleksandar Veliki je 332. pre n. e. preuzeo kontrolu nad Judejom. Nakon Aleksandrove smrti, Judeja je došla pod vlast dva grčka kraljevstva koja su ranije bila pod Aleksandrovom vlašću — najpre pod Ptolemejsko, zatim pod Seleukidsko. U zapisima o seleukidskoj vlasti, koja je započela 198. pre n. e., nalazimo prvo ukazivanje na jevrejsko upravno telo. Iako je ono verovatno imalo ograničenu vlast, Jevreji su ipak imali neku vrstu samouprave.

Godine 167. pre n. e. seleukidski kralj Antioh IV (Epifan) pokušao je da nametne Jevrejima grčku kulturu. Oskrnavio je jerusalimski hram tako što je na oltaru žrtvovao svinju Zevsu. Time je izazvao pobunu tokom koje su Makabejci postali nezavisni od seleukidske vlasti i uspostavili hasmonejsku dinastiju. a U isto vreme su pismoznalci i fariseji — vođe naroda koje su podržavale pobunu — stekli moć u upravljanju državom na račun svešteničke klase.

Sinedrion je u grčkom delu Svetog pisma prikazan kao institucija u razvoju. Trebalo je da Sinedrion postane narodno administrativno veće i najviše pravosudno telo za tumačenje jevrejskog zakona.

Podela vlasti

Judeja je do prvog veka bila pod vlašću Rimljana. Međutim, Jevreji su imali izvesnu meru slobode. Rimska politika je u znatnoj meri dozvoljavala pokorenim narodima da imaju lokalnu samoupravu. Dakle, rimski zvaničnici se nisu bavili dužnostima lokalnih sudova i izbegavali su probleme koji bi mogli nastati zbog kulturnih razlika. Namera im je bila da unapređuju mir i da im podanici ostanu lojalni, pa su im dozvoljavali da drže svoje običaje i praktično da sami vladaju. Osim što su nametali porez, postavljali i smenjivali prvosveštenika — koji je bio i predsedavajući Sinedriona — Rimljani su se mešali u jevrejske odnose samo kada je bio ugrožen njihov suverenitet i kada su njihovi interesi bili dovedeni u pitanje. Kao što pokazuje Isusovo suđenje, Rim je izgleda zadržao pravo da donese smrtnu kaznu (Jovan 18:31).

Sinedrion je tako rešavao većinu slučajeva među Jevrejima. Imao je službenike koji su izvršavali hapšenja (Jovan 7:32). Niži sudovi su se bavili manjim zločinima i građanskim parnicama bez uplitanja Rima. Kada niži sudovi nisu mogli da donesu odluku, slučaj se iznosio pred Sinedrion, čija je odluka bila konačna.

Da bi opravdao privilegije koje je dobio, Sinedrion je morao da održava mir i da podržava rimsku vladavinu. Ako bi Rimljani sumnjali na političke uvrede, intervenisali bi na način koji su smatrali odgovarajućim. Jedan takav slučaj bilo je hapšenje apostola Pavla (Dela apostolska 21:31-40).

Članovi suda

Sinedrion se sastojao od 71 člana — prvosveštenika i 70 uglednih ljudi iz naroda. U rimsko doba sačinjavali su ga sveštenici plemićkog porekla (uglavnom sadukeji), nesveštenički aristokrati i učeni pismoznalci iz stranke fariseja. Sudom je dominirala sveštenička aristokratija, uz podršku istaknutih laika. b Premda su sadukeji bili konzervativni, fariseji su bili liberalni i uglavnom su poticali iz običnog naroda, te su imali i veliki uticaj na njega. Prema istoričaru Josifu Flaviju, sadukeji su nerado udovoljavali zahtevima fariseja. Pavle je iskoristio rivalstvo i razlike u verovanjima koje su postojale među njima kada se branio pred Sinedrionom (Dela apostolska 23:6-9).

Zbog aristokratske prirode Sinedriona, članstvo je verovatno bilo trajno, a kada bi se pojavilo neko upražnjeno mesto, nove članove bi izabirali stariji članovi. Prema Mišni, novi članovi su morali da budu „sveštenici, Leviti i Izraelci čijim kćerima su mogli da se ožene sveštenici“, to jest Jevreji koji bi mogli da sastave svoj rodoslovni zapis i tako dokažu čistoću svog porekla. Pošto je ovaj visoki sud nadgledao pravosuđe u celoj zemlji, logično je da su oni koji su se dokazali na nižim sudovima dobijali unapređenja i zauzimali mesta u Sinedrionu.

Nadležnost i vlast

Jevreji su veoma poštovali Sinedrion. Ukoliko se sudije nižih sudova ne bi podložile njegovim odlukama, mogle bi da dobiju smrtnu kaznu. Sudovi su se posebno bavili kvalifikacijama sveštenika i svim onim što se ticalo Jerusalima, hrama i obožavanja u hramu. Strogo gledano, Sinedrion je imao nadležnost u građanskim stvarima samo u Judeji. Međutim, pošto je Sinedrion smatran najvišim autoritetom u tumačenju Zakona, njegov moralni autoritet obuhvatao je jevrejske zajednice širom sveta. Na primer, prvosveštenik i njegovo veće naložili su vođama sinagoga u Damasku da sarađuju s njima u hapšenju Hristovih sledbenika (Dela apostolska 9:1, 2; 22:4, 5; 26:12). Slično tome, Jevreji koji su odlazili u Jerusalim na praznike verovatno su kući nosili vesti o onome što je Sinedrion imao da izjavi.

Prema Mišni, Sinedrion je imao isključivi autoritet u pitanjima od nacionalnog interesa, u postupanju sa sudijama koje su se opirale njegovim odlukama i u suđenju lažnim prorocima. Isus i Stefan su se pojavili pred ovim sudom kao navodni hulnici, Petar i Jovan kao podrivači naroda a Pavle kao onaj koji je oskrnavio hram (Marko 14:64; Dela apostolska 4:15-17; 6:11; 23:1; 24:6).

Suđenje Isusu i njegovim učenicima

Izuzev na sabat i praznike, Sinedrion je zasedao svakog dana, od jutarnje žrtve do večernjeg prinosa. Suđenja su se održavala samo u toku dana. Pošto su se smrtne presude mogle proglasiti tek nakon što prođe jedan dan od suđenja, takvi slučajevi se nisu razmatrali na sabat ili na praznik. Svedoci su bili strogo upozoreni na ozbiljnost prolivanja nevine krvi. Dakle, suđenje koje se održavalo noću i osuđivanje Isusa u Kajafinom domu na praznik bilo je nezakonito. Što je još gore, sudije su tražile lažne svedoke i ubedile su Pilata da naredi da Isus bude pogubljen (Matej 26:57-59; Jovan 11:47-53; 19:31).

Prema Talmudu, sudije koje su donosile smrtne presude nastojale su da zaštite optuženog tako što se suđenje ne bi odvijalo na brzinu. Međutim, Stefan, kao i Isus pre njega, nije imao priliku da mu se sudi na takav način. Njegova odbrana pred Sinedrionom vodila je do toga da ga je rulja kamenovala. Da se rimske vlasti nisu umešale, apostol Pavle bi verovatno bio ubijen pod sličnim okolnostima. Štaviše, sudije Sinedriona su kovale zaveru da ga ubiju (Dela apostolska 6:12; 7:58; 23:6-15).

Barem nekoliko članova ovog suda bili su principijelni ljudi. Mladi jevrejski poglavar koji je razgovarao sa Isusom možda je bio član Sinedriona. Premda mu je bogatstvo predstavljalo prepreku, sigurno je imao dobre osobine, pošto ga je Isus pozvao da bude njegov sledbenik (Matej 19:16-22; Luka 18:18, 22).

Strah od toga šta bi druge sudije mogle misliti možda je naveo Nikodima, ’jednog od judejskih poglavara‘, da poseti Isusa pod okriljem mraka. Pa ipak, Nikodim je branio Isusa pred Sinedrionom postavljajući pitanje: „Zar naš zakon sudi čoveku ako ga najpre ne sasluša i ne sazna šta čini?“ Nikodim je kasnije dao „svežanj smirne i aloje“ kako bi se Isusovo telo pripremilo za sahranu (Jovan 3:1, 2; 7:51, 52; 19:39).

Josif iz Arimateje, koji je takođe bio član Sinedriona, hrabro je zatražio od Pilata Isusovo telo i položio ga u svoj novi grob. Josif je „čekao Božje kraljevstvo“, ali ga je strah od Jevreja sprečio da se identifikuje kao Isusov učenik. Međutim, pohvalno je što nije dao svoj glas kada je Sinedrion kovao zaveru da se Isus ubije (Marko 15:43-46; Matej 27:57-60; Luka 23:50-53; Jovan 19:38).

Još jedan član Sinedriona, Gamalilo, mudro je posavetovao ostale članove da oslobode Isusove učenike. „Inače bi se“, rekao im je, „moglo pokazati da se borite protiv Boga“ (Dela apostolska 5:34-39). Zbog čega pripadnici ovog visokog suda nisu uvideli da su Isus i njegovi učenici imali Božju podršku? Umesto da priznaju Isusova čuda, oni su razmišljali na sledeći način: „Šta da radimo? Ovaj čovek čini mnoga čuda. Ako ga pustimo tako, svi će poverovati u njega i Rimljani će doći i uzeće nam i naš hram i naš narod“ (Jovan 11:47, 48). Pohlepa za moći navela ih je da izvrnu pravdu. Slično tome, umesto da se raduju kada su Isusovi učenici lečili ljude, religiozne vođe su bile ’pune ljubomore‘ (Dela apostolska 5:17). Trebalo je da kao sudije budu bogobojazni i pravedni, ali većina njih je bila korumpirana i nepoštena (Izlazak 18:21; Ponovljeni zakoni 16:18-20).

Božja presuda

Zbog toga što je Izrael bio neposlušan Božjem zakonu i odbacio Mesiju, Jehova je na kraju odbacio taj narod. Godine 70. n. e., Rimljani su uništili Jerusalim i hram. To je bio kraj za ceo jevrejski poredak, pa i za Sinedrion.

Jehovin naimenovani sudija, Isus Hrist, utvrdiće da li ikoji član Sinedriona prvog veka treba da bude uskrsnut i ko je od njih zgrešio protiv svetog duha (Marko 3:29; Jovan 5:22). Možemo biti sigurni da će u donošenju takvih odluka Isus postupati savršeno pravedno (Isaija 11:3-5).

[Fusnote]

a Za više informacija o Makabejcima i Hasmonejcima, videti Kulu stražaru od 15. novembra 1998, strane 21-24 i 15. juna 2001, strane 27-30.

b Kada se u Bibliji govori o ’svešteničkim glavarima‘, misli se na tadašnjeg i pređašnje prvosveštenike, kao i članove njihovih porodica koji bi u budućnosti mogli da zauzmu više položaje u sveštenstvu (Matej 21:23).