Što treba poduzeti skupština ako kršćanin vozeći automobil sudjeluje u nesreći u kojoj netko izgubi život?

Potrebno je razmotriti je li vozač kriv za krv kako ta krivnja ne bi pala na cijelu skupštinu (5. Mojsijeva 21:1-9; 22:8). Vozač koji je odgovoran za nesreću u kojoj je netko poginuo može biti kriv za krv ako je bio nepažljiv ili ako je svjesno prekršio propise o sigurnosti u prometu koje je postavio ‘car’, odnosno vlasti (Marko 12:14). No u obzir treba uzeti još neke činioce.

Kad bi neki Izraelac nekoga ubio, pa bi pobjegao u jedan od gradova utočišta, morao je izaći pred sud. Ako bi se utvrdilo da je riječ o nenamjernom ubojstvu, mogao je ostati u tom gradu i tako se spasiti od krvnog osvetnika (4. Mojsijeva 35:6-25). Prema tome, ako je neki kršćanin uzrokovao prometnu nesreću u kojoj je netko poginuo, starješine trebaju ispitati stvar i ustanoviti da li je u nekoj mjeri kriv za krv. Koraci koje će skupština poduzeti ne ovise u potpunosti o gledištu organa vlasti ili odluci suda.

Naprimjer, sud nekoga može proglasiti krivim za kršenje prometnog zakona, ali starješine koji razmatraju slučaj mogu zaključiti da vozač nije kriv za krv jer nije mogao utjecati na okolnosti koje su dovele do nečije smrti. Međutim, čak i ako sud odbaci slučaj, starješine mogu zaključiti da je kršćanin kriv za krv.

Odluka starješina koji ispituju taj događaj treba se temeljiti na Bibliji i nepobitnim dokazima — vozačevom priznanju krivnje i/ili iskazima dva ili tri pouzdana svjedoka (5. Mojsijeva 17:6; Matej 18:15, 16). Ako se utvrdi da je kršćanin kriv za krv, treba osnovati pravni odbor. Ukoliko odbor zaključi da se osoba koja je kriva za krv kaje, dat će joj odgovarajući ukor na temelju Biblije i oduzeti joj zaduženja koja je dotada imala u skupštini. Više neće služiti kao starješina ili sluga pomoćnik, a dobit će i druga ograničenja. Osim toga, mora snositi odgovornost pred Bogom za svoju nepažnju i nemar koji su doveli do nesreće i smrti (Galaćanima 6:5, 7).

Navest ćemo jedan primjer: Ako su vremenski uvjeti u vrijeme nesreće bili loši, vozač je trebao pažljivije voziti. Ako mu se spavalo, trebao je stati i odspavati ili nekome drugome dati da vozi.

Što ako je vozio brzo? Ako bilo koji kršćanin u vožnji krši ograničenje brzine, tada ne daje “caru carevo”. Time također pokazuje da ne poštuje svetost života jer takva vožnja može imati smrtonosne posljedice (Matej 22:21). No dobro je razmisliti o još nečemu. Kakav bi primjer starješina davao stadu ako bi ‘careve’ prometne propise shvaćao olako ili ih namjerno ne bi poštovao? (1. Petrova 5:3).

Kršćani od drugih ne bi trebali tražiti da dođu na određeno mjesto u toliko kratkom roku da su prisiljeni prekršiti propise o ograničenju brzine kako bi stigli na vrijeme. Međutim, obično je dovoljno da se krene na vrijeme ili promijeni svoj vremenski raspored kako bi se izbjegla žurba. Kršćanin tada neće doći u iskušenje da vozi brže nego što je dozvoljeno, već će moći poštovati prometne zakone koje su odredile ‘više vlasti’ (Rimljanima 13:1, 5). To će vozaču pomoći da pazi da ne izazove prometnu nesreću u kojoj bi netko mogao poginuti, a zbog čega bi mogao biti kriv za krv. Tako će ujedno moći dati dobar primjer drugima i sačuvati čistu savjest (1. Petrova 3:16).