RODIO sam se 1926. Moji roditelji bili su pobožni katolici. Živjeli su u rudarskom gradu Ruda Śląska u blizini Katowica u južnom dijelu Poljske. Nas djecu — mog starijeg brata Bernarda, moje dvije mlađe sestre Różu i Edytu i mene — poučavali su da se molimo, idemo na misu te da se ispovijedamo.

Jednog dana u siječnju 1937, kad sam imao deset godina, otac se vratio kući sav sretan. Sa sobom je donio veliku, debelu knjigu koju je dobio od Jehovinih svjedoka. Rekao je: “Djeco, pogledajte što sam dobio — Sveto pismo!” Prije toga nikada nisam vidio Bibliju.

Katolička crkva dugo je vršila snažan utjecaj na stanovnike Rude Śląske i njene okolice. Svećenici su bili jako bliski s vlasnicima rudnika te su od rudara i njihovih obitelji zahtijevali slijepu poslušnost. Ako neki rudar ne bi došao na misu ili se nije želio ispovijediti, smatralo ga se bezbožnikom te bi mu prijetio otkaz. Ubrzo se u sličnoj situaciji našao i moj otac budući da je počeo kontaktirati s Jehovinim svjedocima. No kad nas je svećenik posjetio, otac je pred svima razotkrio njegovo vjersko licemjerstvo. Posramljeni svećenik nije želio daljnje probleme, pa otac nije dobio otkaz.

Vidjevši kako se otac suprotstavio svećeniku, postao sam još odlučniji da upoznam Bibliju. Postupno sam zavolio Jehovu i razvio s njim blizak odnos. Nekoliko mjeseci nakon što se otac suprotstavio svećeniku, prisustvovali smo obilježavanju Kristove  smrti. Pred trideset prisutnih otac je bio predstavljen riječima: “Ovo je Jonadab.” Uskoro sam saznao da se naziv “Jonadabi” koristi za kršćane koji se nadaju vječnom životu na Zemlji i da se očekivalo da će se njihov broj povećati * (2. Kraljevima 10:15-17).

Kad je prihvatio istinu, otac je prestao piti te je postao dobar suprug i otac. No majka se nije slagala s njegovim vjerskim uvjerenjima i znala je reći da bi joj bilo draže da je ostao kakav je bio, samo da je i dalje katolik. No nakon što je izbio Drugi svjetski rat, zapazila je da su isti svećenici koji su se molili za pobjedu Poljske nad njemačkim trupama kasnije zahvaljivali Bogu za Hitlerov uspjeh u ratu! Godine 1941. pridružila se preostalom dijelu obitelji u služenju Jehovi.

Prije toga izrazio sam želju da se krstim u znak svog predanja Bogu, no skupštinski starješine smatrali su da sam premlad. Rekli su da još malo sačekam. No zatim je 10. prosinca 1940. Konrad Grabowy (brat koji je kasnije umro vjeran u koncentracionom logoru) nasamo razgovarao sa mnom u jednom malom stanu. Postavio mi je pet pitanja te me zatim, zadovoljan mojim odgovorima, krstio. Jedno od njegovih pitanja glasilo je: “Mladiću, znaš li što znači krstiti se?” Drugo je glasilo: “Znaš li da ćeš, budući da je rat, uskoro morati izabrati kome ćeš ostati vjeran — Hitleru ili Jehovi — i da bi te ta odluka mogla stajati života?” Bez oklijevanja sam rekao: “Znam.”

Zašto mi je Konrad Grabowy postavio tako konkretna pitanja? Godine 1939. njemačka vojska ušla je u Poljsku te su nakon toga naša vjera i odanost Jehovi bile itekako iskušane. Situacija je svakog dana bila sve napetija. Do nas su stizali izvještaji o tome da se našu duhovnu braću i sestre hapsi, deportira i šalje u zatvore i koncentracione logore. Uskoro smo se i sami suočili sa sličnim kušnjama.

Nacisti su željeli preodgojiti mlade u gorljive pristaše Trećeg Reicha, što nije mimoišlo ni nas četvero djece. Budući da su se otac i majka u nekoliko navrata odbili potpisati na Volkslist (popis ljudi koji su imali njemačko državljanstvo ili su ga željeli dobiti), oduzeto im je pravo da nas odgajaju. Otac je poslan u koncentracioni logor u Auschwitzu. U veljači 1944. moj brat i ja poslani smo u popravni dom u Grodkówu (Grottkau), blizu Nyse, a naše sestre u katolički samostan u Czarnowąsyu (Klosterbrück), blizu Opolea. Tamo smo poslani kako bi nas se primoralo da odbacimo, kako su vlasti to zvale, “prijevarna vjerovanja svojih roditelja”. Majka je ostala sama kod kuće.

Svakog jutra u dvorištu popravnog doma podigli bi zastavu s kukastim križem te nam zapovjedili da podignemo desnu ruku i pozdravimo zastavu s “Heil Hitler”. Bio je to težak ispit naše vjere, no Bernard i ja bili smo odlučni da nećemo učiniti kompromis. Zbog tog “nepoštovanja” jako su nas tukli. Ni daljnji pokušaji da nas slome nisu imali uspjeha, pa su nam esesovci na koncu zaprijetili: “Potpišite izjavu da ćete biti vjerni njemačkoj državi i pridružiti se Wehrmachtu [njemačkoj vojsci] ili vas šaljemo u koncentracioni logor!”

Kad su u kolovozu 1944. nadležni u popravnom domu napisali službeni prijedlog da nas se pošalje u koncentracioni logor, to su popratili sljedećim objašnjenjem: “Ni u što ih ne možemo uvjeriti. Njihovo im mučeništvo pričinjava radost. Njihov buntovan  stav predstavlja prijetnju za čitav popravni dom.” Iako nisam želio biti mučenik, činjenica da sam hrabro i dostojanstveno podnosio patnje zbog vjernosti Jehovi doista mi je pričinjavala radost (Djela apostolska 5:41). Svojom snagom nipošto ne bih izdržao patnje koje su bile preda mnom. Gorljive molitve zbližile su me s Jehovom i on mi je doista bio pouzdani Pomoćnik (Hebrejima 13:6).

Uskoro su me odveli u koncentracioni logor Gross-Rosen u Šleskoj. Dobio sam zatvorenički broj i ljubičasti trokut, po kojem se znalo da sam Jehovin svjedok. Esesovci su mi ponudili slobodu te čak priliku da postanem oficir nacističke vojske pod jednim uvjetom: “Odreci se učenja Istraživača Biblije, koja su protivna Trećem Reichu.” Drugim zatvorenicima nikada nije bilo ponuđeno nešto slično. Jedino su Jehovini svjedoci dobili mogućnost napustiti koncentracioni logor. No ja sam, jednako kao i tisuće druge braće, glatko odbio tu “povlasticu”. Esesovci su mi nato rekli: “Dobro pogledaj dimnjak krematorija. Razmisli još jednom o tome što smo ti ponudili jer ćeš u protivnom do slobode doći jedino kroz taj dimnjak!” Ponovno sam odlučno odbio te sam istog trenutka osjetio da me ispunio “mir Božji koji nadilazi svaku misao” (Filipljanima 4:6, 7).

Molio sam se Jehovi da mi omogući da stupim u kontakt sa suvjernicima koji su također bili u tom logoru i on mi je to omogućio. Među njima je bio vjeran brat Gustaw Baumert, koji se s velikom ljubavlju i pažnjom brinuo za mene. Jehova mi je doista pokazao da je “Otac milosrđa i Bog svake utjehe”! (2. Korinćanima 1:3).

Nakon nekoliko mjeseci nacisti su brzo morali evakuirati logor jer im se približavala ruska vojska. Dok smo se spremali za odlazak, mi braća riskirali smo život odlučivši otići u ženske barake i provjeriti kako je naših dvadesetak duhovnih sestara, među kojima su bile i Elsa Abt i Gertrud Ott. * Kad su nas spazile, potrčale su nam ususret te su nakon što smo se kratko ohrabrili zajedno otpjevale teokratsku pjesmu koja je uključivala i stih: “Tko uvijek vjerno, odano služi duša mu ne zna za strah.” * Svima su nam se oči ispunile suzama!

Nacisti su natrpali od 100 do 150 logoraša u prazne vagone za prijevoz ugljena te smo po ledenoj kiši, bez hrane i vode, krenuli  na put. Bili smo žedni, a mnogi su imali visoku temperaturu. Kako su bolesni i iscrpljeni zatvorenici padali na pod i umirali, vagoni su se polako praznili. Moje noge i zglobovi toliko su natekli da više nisam mogao stajati. Nakon desetodnevnog putovanja mali broj nas koji smo preživjeli stigli smo u kažnjenički logor Mittelbau-Dora u Nordhausenu, blizu Weimara u Thüringenu. Zadivljujuće je to što nitko od braće nije umro tokom tog strašnog putovanja.

Tek što sam se počeo oporavljati od tog putovanja, logorom se proširila dizenterija, pa su se razboljela i neka braća, uključujući i mene. Rekli su nam da neko vrijeme ne jedemo juhu koja se davala zatvorenicima, već da jedemo samo prepečeni kruh. Poslušao sam te sam se ubrzo oporavio. U ožujku 1945. saznali smo da se godišnji citat za tu godinu temelji na Mateju 28:19 te da glasi: “Idite i načinite učenike od ljudi iz svih naroda.” Zaključili smo da će se vrata logora uskoro otvoriti i da će se dobra vijest nastaviti propovijedati. To nas je ispunilo radošću i nadom jer smo mislili da će vrhunac Drugog svjetskog rata biti Harmagedon. Jehova nas je u to teško vrijeme doista jačao na divne načine!

Prvog travnja 1945. savezničke snage bombardirale su esesovske vojarne i naš logor, koji se nalazio u blizini. Bilo je mnogo poginulih i ranjenih. Idućeg dana uslijedilo je još snažnije bombardiranje te me je jedna jaka eksplozija bacila u zrak.

Brat Fritz Ulrich pritekao mi je u pomoć. Otkopavao je gomilu ruševina, nadajući se da sam još uvijek živ. Konačno me pronašao i izvukao. Kad sam se osvijestio, osjetio sam da su mi lice i tijelo jako ozlijeđeni, a i ništa nisam čuo. Buka koju je uzrokovala eksplozija oštetila mi je bubnjiće. Mnogo sam godina imao velikih problema sa sluhom, ali sam se na koncu ipak izliječio.

Od nekoliko tisuća zatvorenika samo je nekolicina preživjela to bombardiranje. Neka su naša braća poginula, a među njima i dragi Gustaw Baumert. Rane koje sam zadobio izazvale su infekciju, pa sam dobio visoku temperaturu. No uskoro su nas pronašle i oslobodile savezničke snage. Ipak, prije nego što su došli do nas, među nama se proširio tifus jer smo bili okruženi leševima umrlih ili poginulih zatvorenika, koji su se počeli raspadati. Tako su me, zajedno s ostalim oboljelima, odveli u bolnicu. Iako su se liječnici na sve načine trudili da nam pomognu, samo smo trojica preživjela. Od srca sam bio zahvalan Jehovi što me ojačao i pomogao mi da mu ostanem vjeran u tim teškim vremenima! Također sam mu bio zahvalan što me sačuvao od “sjene smrtne” (Psalam 23:4, Daničić).

Nakon što su se Nijemci predali, nadao sam se da ću se uskoro vratiti kući, no povratak je protekao teže nego što sam očekivao. Spazili su me neki prijašnji zatvorenici koji su bili članovi Katoličke akcije. Oni su povikali: “Ubijmo ga!” te su me bacili na tlo i počeli gaziti po meni. Uto je naišao neki čovjek i spasio me od tog divljaštva, no trebalo mi je dugo vremena da se oporavim od tih ozljeda, a i od tifusa. No na koncu sam ipak stigao kući. Bio sam presretan što sam ponovno sa svojom obitelji, a i oni su se silno obradovali kad su me ugledali jer su mislili da sam mrtav.

Uskoro smo se ponovno posvetili službi propovijedanja i mnoge iskrene osobe koje su tragale za istinom pozitivno su reagirale. Meni je bio povjeren zadatak da skupštine opskrbljujem biblijskom literaturom. Zajedno s još nekom braćom imao sam posebnu  priliku sastati se u Weimaru s predstavnicima njemačke podružnice. S tog smo sastanka u Poljsku donijeli prve poslijeratne primjerke Kule stražare. Oni su odmah bili prevedeni, načinjene su matrice za umnožavanje te ih se počelo tiskati. Kad je naš ured u Łódźu u cijelosti preuzeo nadgledanje propovjedničkog djela u Poljskoj, skupštine su počele redovito dobivati biblijsku literaturu. Ja sam počeo služiti kao specijalni pionir, odnosno kao propovjednik koji mnogo vremena posvećuje propovijedanju o Božjem Kraljevstvu. Služio sam na velikom području Šleske, čiji je veliki dio tada već pripadao Poljskoj.

No uskoro se ponovno počelo progoniti Jehovine svjedoke. Ovaj je put to činio komunistički režim koji je došao na vlast u Poljskoj. Budući da sam kao kršćanin odlučio ostati politički neutralan, 1948. osuđen sam na dvije godine zatvora. U zatvoru sam mnogim zatvorenicima pomogao da saznaju više o Bogu. Jedan od njih prigrlio je istinu te se kasnije predao Jehovi i krstio.

Godine 1952. ponovno su me poslali u zatvor, ovaj put zbog toga što sam navodno špijunirao za Sjedinjene Države! Suđenje sam čekao u samici te su me danonoćno ispitivali. No Jehova me ponovno izbavio iz ruku progonitelja te kasnijih godina više nisam doživljavao slične nevolje.

Kad se osvrnem na sve te godine kušnji i poteškoća, uviđam da mi je veliko ohrabrenje pružalo nekoliko činilaca. Kao prvo, snagu da ustrajem pružali su mi Jehova i njegova Riječ, Biblija. Neprestane gorljive molitve Bogu svake utjehe i svakodnevno proučavanje njegove Riječi pomogli su i meni i drugima da ostanemo duhovno živi. Prijeko potrebnu duhovnu hranu dobivali smo i putem rukom prepisivanih primjeraka Kule stražare. U koncentracionim logorima veoma su me hrabrili brižni suvjernici, koji su uvijek bili spremni pružiti pomoć.

Moja supruga Maria još je jedan blagoslov koji sam primio od Jehove. Vjenčali smo se u listopadu 1950. te smo nakon nekog vremena dobili kćer Halinu, koja je zavoljela Jehovu i postala njegov sluga. Maria i ja bili smo u braku 35 godina, a onda je ona umrla nakon dugačke borbe s bolešću. Njena me smrt ispunila tugom i boli. Iako me to privremeno ‘oborilo’, nije me ‘uništilo’ (2. Korinćanima 4:9). U tom teškom periodu puno mi je značilo društvo moje drage kćeri, njenog supruga i djece, mojih unuka, koji svi vjerno služe Jehovi.

Od 1990. služim u poljskoj podružnici. To što sam svakodnevno u društvu drage betelske obitelji za mene je veliki blagoslov. Ponekad se zbog sve lošijeg zdravlja osjećam poput iscrpljenog orla koji se samo može prepustiti vjetru da ga nosi. Ipak, s pouzdanjem očekujem budućnost i ‘pjevam Jehovi’, jer je sve do današnjeg dana bio “dobar prema meni” (Psalam 13:6). Radujem se vremenu kad će Jehova, moj Pomoćnik, izbrisati sve zlo koje nam je donijela Sotonina okrutna vlast.