JESI li ikada čuo nekog radnika kako se žali da od šefa rijetko dobije pohvalu? Jesi li možda i sam u takvoj situaciji? A ako si mlada osoba, jesi li takvo što rekao za svoje roditelje ili nastavnike?

U nekim slučajevima te su pritužbe vjerojatno opravdane. No jedan njemački stručnjak koji poslodavce uči kako motivirati svoje radnike kaže da nedostatak pohvale nije glavni razlog takvih pritužbi, već to što šef svojim radnicima ne pokazuje da mu je stalo do njih osobno. Bilo kako bilo, očigledno je da mnogi ljudi nisu zadovoljni. Da bismo imali dobre odnose s drugima, trebamo ih često pohvaliti i pokazivati im da nam je stalo do njih.

Isto načelo može se primijeniti i u kršćanskoj skupštini. Pohvala, ljubav i osobno zanimanje za druge trebaju biti istaknute karakteristike skupštine. Njeni članovi doprinose ugodnoj atmosferi i nastoje je očuvati tako što se drže biblijskih smjernica. No koliko god da članovi skupštine međusobno pokazuju ljubav, uvijek se mogu poboljšati u tome. Imajući to na umu, osvrnimo se na tri osobe koje su pružile dobar primjer u davanju pohvale, a to su: Elihu, Božji sluga iz pretkršćanskog doba, apostol Pavao i Isus Krist.

Elihu, koji je najvjerojatnije bio Abrahamov daleki rođak, pomogao je Jobu da stekne uravnoteženo gledište o svom odnosu s Bogom. Elihu je bio ljubazan i pun poštovanja. Strpljivo je čekao da dođe na red da se obrati Jobu. Za razliku od Jobovih navodnih prijatelja, koji su ga samo kritizirali, Elihu mu nije samo dao savjet, nego ga je spremno pohvalio za njegovo čestito vladanje. Učinio je to srdačno i iskreno, kao pravi prijatelj, te se, za razliku od ostalih, Jobu obraćao po imenu. Uljudno ga je zamolio: “Molim te, dakle, Jobe, čuj riječi moje i prikloni uho svemu što ću ti reći!” Nastojeći staviti se u njegov položaj, s poštovanjem mu je rekao: “Evo, pred Bogom pravim ja sam isto što i ti, i ja sam od gline načinjen.” Zatim je pohvalio Joba kad je rekao: “Ako imaš što reći, odgovori mi! Govori, jer uživam u pravednosti tvojoj!” (Job 33:1, 6, 32).

Kad se s drugima ophodimo ljubazno i s poštovanjem, tada im takoreći dajemo pohvalu. To je kao da onome kome se obraćamo kažemo: ‘Ti si vrijedan moje pažnje i zaslužuješ da se s tobom ophodim s poštovanjem.’ Na taj način pokazujemo ljubav i osobno zanimanje za tu osobu.

 Biti uljudan i ljubazan ne znači samo pridržavati se pravila lijepog ponašanja. Da bismo dirnuli nečije srce, naša ljubaznost i uljudnost moraju biti iskrene i moraju dolaziti iz srca. Moraju biti dokaz da nam je uistinu stalo do ljudi i da ih volimo.

Apostol Pavao je pokazao koliko je taktičnost važna prilikom davanja pohvale. Naprimjer, dok je propovijedao u Ateni tijekom svog drugog misionarskog putovanja, branio je kršćanstvo pred nekim grčkim filozofima. Zapazi na koji je taktičan način ispunio taj težak zadatak. “Neki od epikurejskih i stoičkih filozofa počeli su mu proturječiti. Jedni su govorili: ‘Što to ovaj brbljavac želi reći?’ Drugi pak: ‘Čini se da objavljuje neke tuđe bogove’” (Djela apostolska 17:18). Unatoč tim negativnim primjedbama Pavao je ostao miran i odgovorio: “Ljudi Atenjani, vidim da ste u svemu nekako pobožniji od drugih.” Nije ih osudio zbog idolopoklonstva, nego ih je pohvalio zbog njihove pobožnosti (Djela apostolska 17:22).

Je li Pavao bio licemjeran? Nipošto. Znao je da ne smije osuđivati svoje slušatelje i bio je svjestan da ni on sam prije nije znao istinu. On je dobio zadatak da prenosi drugima Božju poruku, a ne da im sudi. Iz iskustva je znao ono što mnogi Jehovini svjedoci danas znaju: Neki koji iskreno brane krivu religiju mogu s vremenom početi vrlo revno braniti pravu.

Pavlov dobar pristup urodio je plodom. “Neki su mu se ljudi pridružili i postali vjernici, među njima i Dionizije, sudac suda na Areopagu, neka žena po imenu Damara i drugi s njima” (Djela apostolska 17:34). Pavao je doista postupio mudro time što Atenjane nije osudio jer nisu poznavali Božju volju, nego ih je pohvalio što se iskreno drže svojih vjerovanja, iako su bila pogrešna! Mnogi ljudi koji su zavedeni pogrešnim informacijama imaju dobro srce.

Pavao je bio taktičan i kad je bio pozvan da se brani pred Herodom Agripom II. Bilo je poznato da je Herod u rodoskvrnilačkoj vezi sa svojom sestrom Berenikom, što Božja Riječ jasno osuđuje. Pa ipak, Pavao ga nije osuđivao. Umjesto toga, našao je valjani razlog da pohvali Heroda. “Kralju Agripa, smatram se sretnim što se od svega za što me Židovi optužuju mogu danas braniti pred tobom, osobito zato što dobro poznaješ sve običaje i rasprave među Židovima” (Djela apostolska 26:1-3).

Zar ne bi bilo mudro da i mi koristimo sličan taktičan pristup u ophođenju s ljudima? Pohvala upućena susjedu te školskom ili radnom kolegi može doprinijeti boljim odnosima i potaknuti ih da se prema nama lijepo ponašaju. Kad zasluženom pohvalom dopremo do srca iskrenih pojedinaca, možda neke od njih potaknemo da umjesto svojih pogrešnih razmišljanja i postupaka prihvate ona koja su u skladu s istinom iz Božje Riječi.

Isus je davao pohvale drugima. Naprimjer, nakon uskrsnuća i uzlaska na nebo pod Božjim je vodstvom preko apostola Ivana poslao poruke u sedam skupština u Maloj Aziji. Pohvalio je one koji su zaslužili pohvalu. Skupštinama u Efezu, Pergamu i Tijatiri rekao je: “Znam tvoja djela, tvoj trud i ustrajnost i da ne možeš podnijeti zle ljude”; ‘čvrsto se držiš mojega imena i nisi zanijekao da vjeruješ u mene’ i “znam tvoja djela i tvoju ljubav, vjeru, službu i ustrajnost i da je posljednjih djela tvojih više nego prijašnjih”. Čak je i u skupštini u Sardu, koju je opomenuo s punom ozbiljnošću,  uočio neke koji su zaslužili pohvalu. O njima je rekao: “Ali imaš u Sardu nekoliko onih koji nisu okaljali haljine svoje. Oni će hoditi sa mnom u bijelim haljinama, jer su dostojni” (Otkrivenje 2:2, 13, 19; 3:4). Kakav je samo dobar primjer Isus time dao!

Poput Isusa, ni mi nikada ne bismo smjeli zbog propusta nekolicine osuditi sve ljude niti davati potreban savjet, a da ujedno ne damo i odgovarajuću pohvalu. No dobro je imati na umu da se drugi možda uopće neće obazirati na našu pohvalu ako je dajemo samo onda kad im planiramo dati savjet. Nikada nemoj biti škrt na pohvalama, već koristi svaku priliku da ih daješ. U tom slučaju ako nekad i budeš morao dati savjet, drugi će ga spremnije prihvatiti.

Cornelia, kršćanka koja sada služi u jednoj podružnici Jehovinih svjedoka u Europi, sjeća se da ju je početkom 1970-ih jedan putujući nadglednik, kad je došao u posjet njenoj skupštini, pitao stiže li redovito proučavati Bibliju i čitati časopise. “Malo me bilo sram”, kaže ona. Pa ipak, priznala mu je da ne uspijeva pročitati baš svaki članak u časopisima. “On me nije kritizirao zbog toga”, priča Cornelia, “nego me pohvalio što pročitam onoliko koliko mogu. Ta me pohvala toliko ohrabrila da sam odlučila ubuduće pročitati baš svaki članak.”

 Ray, koji također služi u jednoj podružnici u Europi, sjeća se svog prvog dana pionirske službe. Predsjedavajući nadglednik skupštine, brat koji je imao posao i obiteljske obaveze te mnoga zaduženja u skupštini, ušao je te večeri u dvoranu i odmah otišao do Raya te ga upitao: “Kako ti je prošao prvi dan pionirske službe?” I danas, nakon skoro 60 godina, Ray se još uvijek sjeća koliko je taj starješina bio pažljiv.

Kao što ta dva iskustva pokazuju, iskreno i s ljubavlju izraženo cijenjenje za ono što drugi čine — a ne mehanički izgovorene riječi ili besmisleno laskanje — može učiniti čuda. U kršćanskoj skupštini imamo mnogo razloga da pohvalimo svoju duhovnu braću i sestre. Njihova želja da služe Jehovi, dobro pripremljeni komentari, sve bolje svladavanje treme na podiju kad iznose govore ili na sličan način sudjeluju na sastancima, njihova revnost u propovijedanju i poučavanju te to što Kraljevstvo i duhovne ciljeve stavljaju na prvo mjesto u svom životu dobri su razlozi da ih pohvalimo. Kad drugima dajemo pohvalu, to i nama donosi veliku nagradu jer nas usrećuje i pomaže nam da budemo pozitivni (Djela apostolska 20:35).

Skupštinski starješine trebaju spremno davati pohvalu skupštini za njena dobra djela. A kad trebaju dati savjet, to čine u duhu ljubavi. S druge strane, oni ne bi smjeli očekivati savršenstvo od drugih, pa da onda sve što nije dovoljno dobro smatraju promašajem.

Starješine koji oponašaju Elihua, koji je bio pun poštovanja i ljubazan, Pavla, koji se taktično obraćao ljudima, i Isusa, koji se s ljubavlju zanimao za druge, moći će pružati iskreno ohrabrenje svojoj braći. Pohvala druge potiče da budu bolji kršćani i vodi do sloge i sreće. Koliko mora da se Isus radovao kad je prilikom krštenja od svog nebeskog Oca čuo pohvalu: “Ti si Sin moj, ljubljeni, ti si mi po volji!” (Marko 1:11). Nastojmo i mi obradovati srce svoje braće dajući im iskrene, smislene pohvale!