BIBLIJA je nadahnuta Božja Riječ (2. Timoteju 3:16). Ono što ona govori o ljudima, geografskim mjestima te vjerskim i političkim događajima iz drevnih vremena istinito je. Autentičnost Biblije nipošto ne ovisi o arheološkim otkrićima, no ona ipak jesu potvrda biblijskih izvještaja, odnosno pomoć da ih još bolje razumijemo.

Prilikom iskapanja drevnih lokaliteta arheolozi najviše pronalaze komadiće razbijenog glinenog posuđa. Te krhotine nazivaju se i ostraka, što potječe od grčke riječi ostrakon koja znači “školjka, crijep”. Krhotine glinenih posuda u drevno su se doba koristile kao jeftin materijal za pisanje na mnogim mjestima na Bliskom istoku, uključujući i Egipat i Mezopotamiju. Na ostrakone su se pisali kupoprodajni i drugi ugovori, računi i drugi zapisi, jednako kao što se danas za to koriste notesi i papiri. Tekstovi na ostrakonima uglavnom su pisani tintom, a sadržavali su od jedne riječi pa do više desetaka redova ili stupaca.

Prilikom arheoloških iskopavanja u Izraelu pronađeni su mnogi ostrakoni iz biblijskih vremena. Naročito su zanimljive tri zbirke, koje potječu iz sedmog i osmog stoljeća pr. n. e., jer su potvrda raznih povijesnih podataka koje nalazimo u Bibliji. To su samarijska, aradska i lakiška ostraka. Saznajmo što sve uključuju te tri zbirke.

Samarija je bila glavni grad desetplemenskog sjevernog kraljevstva Izraela sve dok je 740. pr. n. e. nisu osvojili Asirci. O postanku Samarije u 1. Kraljevima 16:23, 24 čitamo sljedeće: “Trideset i prve godine Asina kraljevanja nad Judom [947. pr. n. e.] postao je Omri kralj nad Izraelom. (...) Potom je od Šemera kupio goru samarijsku za dva talenta srebra i počeo je graditi grad na gori te je grad što ga je izgradio nazvao Samarija.” Taj je grad postojao i u vrijeme Rimljana, kad je preimenovan u Sebaste. U potpunosti je nestao u šestom stoljeću n. e.

Grupa arheologa je 1910. na području na kojem se nalazila drevna Samarija pronašla zbirku ostrakona za koju smatraju da potječe iz osmog stoljeća pr. n. e. U tim se tekstovima navode pošiljke ulja i vina koje su u Samariju stizale iz raznih okolnih mjesta. Komentirajući to otkriće, knjiga Ancient Inscriptions—Voices From the Biblical World kaže: “Šezdeset i tri ostrakona pronađena 1910 (...) s pravom se ubrajaju u najvažnije zbirke epigrafskog [pisanog] materijala iz drevnog Izraela. Ta važnost ne proizlazi iz sadržaja samarijske ostrake (...), već iz toga što ona sadrži mnoga osobna imena Izraelaca, plemenska imena i geografske nazive.” Kako ta imena i nazivi potvrđuju točnost biblijskih izvještaja?

Kad su Izraelci osvojili Obećanu zemlju i podijelili je među svojim plemenima, Samarija se našla na području koje je pripalo Manašeovom plemenu. Prema Jošui 17:1-6, preko Manašeovog unuka Gileada deset je porodica dobilo dio zemlje na tom području. Bile su to Abi-Ezerova, Helekova, Asrielova, Šekemova i Šemidina porodica. Šesti Gileadov sin, Hefer, nije imao mušku  unučad, već pet unuka — Mahlu, Nou, Hoglu, Milku i Tirsu — te je svaka od njih dobila dio zemlje (4. Mojsijeva 27:1-7).

Samarijska ostraka sadrži sedam od tih imena — svih pet imena Gileadovih sinova i dva imena Heferovih unuka — Hogle i Noe. “Imena porodica koja se pojavljuju u samarijskoj ostraci izvanbiblijska su potvrda da su Manašeove porodice prebivale na području koje im Biblija pripisuje”, navodi NIV Archaeological Study Bible. Dakle, ta ostraka potvrđuje točnost biblijskog izvještaja s obzirom na ovaj dio rane povijesti izraelskih plemena.

Isto tako, samarijska ostraka svojevrsna je potvrda da je vjerski život Izraelaca bio onakav kakvim ga opisuje Biblija. U vrijeme kad su ti ostrakoni pisani, Izraelci su obožavanje Jehove miješali sa štovanjem kanaanskog boga Baala. Hošeino proročanstvo, također napisano tokom osmog stoljeća pr. n. e., ukazivalo je na vrijeme kad će Izraelci pokajnički zvati Jehovu ‘svojim mužem’, a ne ‘svojim Baalom’, odnosno “svojim gospodarom” (Hošea 2:18, 19, Jeruzalemska Biblija). Neka vlastita imena pronađena u samarijskoj ostraci značila su “Baal je moj otac”, “Baal pjeva”, “Baal je moćan”, “Baal pamti” i slično. Od 11 vlastitih imena koja su u nekom obliku uključivala Jehovino ime, čak ih je 7 uključivalo riječ “Baal”.

Arad je bio drevni grad koji se nalazio u Negebu, polupustinjskom području koje se nalazi dosta južnije od Jeruzalema. Prilikom iskopavanja u Aradu pronađeno je šest izraelskih utvrda koje su potjecale iz šest uzastopnih perioda — od perioda Salamunove vladavine (1037-998. pr. n. e.) pa sve dok Babilonci nisu uništili Jeruzalem 607. pr. n. e. Oni koji su vršili iskopavanja pronašli su na tom području najveću zbirku ostrakona iz biblijskih vremena. Ona uključuje više od 200 pločica ispisanih na hebrejskom, aramejskom i drugim jezicima.

Neki aradski ostrakoni potvrda su onoga što Biblija kaže o svećeničkim obiteljima. Naprimjer, jedna krhotina spominje “Korahove sinove”, o kojima se govori u 2. Mojsijevoj 6:24 i 4. Mojsijevoj 26:11. Naslovi nekih psalama (42, 44-49, 84, 85, 87 i 88) pokazuju da su ih pisali “sinovi Korahovi”. Druge svećeničke obitelji koje se spominju u aradskoj ostraci jesu Pašhurova i Meremotova obitelj (1. Ljetopisa 9:12; Ezra 8:33).

Osvrnimo se na još jedan primjer. U ruševinama utvrde za koju se smatra da potječe iz perioda kratko prije nego što su Babilonci razorili Jeruzalem istraživači su pronašli glinenu pločicu naslovljenu na zapovjednika te utvrde. Prema djelu The Context of Scripture na njoj je između ostalog stajalo: “Mom gospodaru Eljašibu. Neka ti Jahve da blagostanje. (...) Što se tiče uputa koje si mi dao, sada je sve u redu, on je u Jahvinom hramu.” Mnogi učenjaci smatraju da je hram koji se tu spominje jeruzalemski hram, sagrađen u Salamunovo vrijeme.

Drevni utvrđeni grad Lakiš nalazio se 43 kilometra jugozapadno od Jeruzalema. Prilikom iskopavanja provedenih 1930. pronađeno je mnogo ostrakona, a njih najmanje 12 jesu pisma koja se smatra “izrazito važnima (...) jer osvjetljavaju političku situaciju i opći nemir u vrijeme dok se Juda pripremao za neizbježni napad [babilonskog kralja] Nebukadnezara”.

Najvažnija pisma zapravo su korespodencija između nekog nižeg zapovjednika i Jaoša, vjerojatno vojnog zapovjednika u Lakišu. Jezik kojim su pisana ta pisma sličan je jeziku iz spisa proroka Jeremije, koji je živio u isto vrijeme. Pogledajmo kako dva od tih pisama podupiru biblijski opis tog kritičnog perioda.

U Jeremiji 34:7 prorok opisuje vrijeme “kad se vojska kralja babilonskoga borila protiv Jeruzalema i protiv svih gradova Judinih koji su bili preostali — protiv Lakiša i protiv Azeke. Jer još su samo ti utvrđeni gradovi bili preostali od gradova Judinih.” Izgleda da je osoba koja je pisala jedno od lakiških pisama opisivala iste događaje. U tom pismu stoji: “Mi pazimo na [ognjene] signale iz Lakiša, (...) jer ne vidimo Azeku.” Mnogi stručnjaci iz toga izvlače zaključak da je Azeka prva pala u ruke Babilonaca, a da je potom pao i Lakiš. Zanimljivo je da se u tom pismu spominju “ognjeni signali”. U Jeremiji 6:1 također se spominje takav način komunikacije.

Jedno drugo lakiško pismo smatra se potvrdom onoga što su proroci Jeremija i Ezekijel rekli o nastojanjima judejskog kralja da u pobuni protiv Babilona dobije pomoć iz Egipta (Jeremija 37:5-8; 46:25, 26; Ezekijel 17:15-17). U tom pismu stoji: “Tvoj je sluga dobio sljedeću obavijest: zapovjednik Konjahu, sin Elnatanov, otišao je na jug kako bi ušao u Egipat.” Većina stručnjaka smatra da je to učinio kako bi u Egiptu zatražio vojnu pomoć.

Na lakiškoj ostraci također se spominju neka imena koja nalazimo i u knjizi proroka Jeremije. To su Nerija, Jaazanija, Gemarija, Elnatan i Hošaja (Jeremija 32:12; 35:3; 36:10, 12; 42:1). Ne može se sa sigurnošću tvrditi odnose li se ta imena na iste osobe. No budući da je Jeremija živio u tom periodu, ta je podudarnost veoma značajna.

Samarijska, aradska i lakiška ostraka pružaju potvrdu za mnoge detalje zapisane u Bibliji. To su imena porodica, geografske lokacije i detalji vezani uz vjersku i političku klimu onog vremena. No značajno je da je još nešto zajedničko svim trima zbirkama.

Pisma pronađena u aradskoj i lakiškoj zbirci sadrže izraze kao što su “Neka ti Jehova da mir.” U sedam lakiških poruka Božje se ime spominje ukupno 11 puta. Osim toga, mnoga hebrejska vlastita imena iz svih triju zbirki sadrže skraćeni oblik Jehovinog imena. Tako te ostrake pokazuju da je u to doba bilo uobičajeno da Izraelci u svakodnevnoj komunikaciji koriste Božje ime.