NA JUŽNOM kraju planinskog lanca Antilibanona nalazi se planina Hermon, čiji veličanstveni vrh doseže 2 814 metara nadmorske visine. Veći dio godine vrh Hermona prekriven je snijegom. Topla vodena para koja noću prolazi nad njim kondenzira se i tako nastaje rosa. Ona pada na zimzeleno drveće i voćke na nižim obroncima te na vinograde u podnožju planine. Tokom dugih sušnih razdoblja koja su vladala u drevnom Izraelu ta je osvježavajuća rosa raslinju bila glavni izvor vlage.

U pjesmi čije je pisanje nadahnuo Bog jedinstvo koje vlada među Jehovinim slugama uspoređeno je s “rosom s Hermona koja silazi na gore sionske” (Psalam 133:1, 3). Baš kao što rosa s planine Hermona osvježava raslinje, tako i mi možemo okrepljujuće djelovati na one s kojima dolazimo u kontakt. Na koji način?

Isus Krist je na druge ostavljao snažan dojam. Čak i kratak susret s njim mogao je veoma pozitivno djelovati na druge. Naprimjer, u Evanđelju po Marku čitamo da je Isus “uzeo djecu u naručje i blagoslivljao ih, polažući ruke na njih” (Marko 10:16). Mora da je to bilo divno iskustvo za tu djecu!

Posljednje noći koju je na Zemlji proveo kao čovjek Isus je oprao noge svojim učenicima. Njegova poniznost sigurno je dirnula njihova srca. Isus im je potom rekao: “Dao sam vam primjer da i vi činite onako kako sam ja učinio vama” (Ivan 13:1-17). Da, i oni su trebali biti ponizni. Iako apostoli nisu odmah shvatili smisao Isusovih riječi te su se kasnije te večeri svađali oko toga “tko bi od njih bio najveći”, Isus se nije naljutio na njih. Baš naprotiv, strpljivo je razgovarao s njima (Luka 22:24-27). Čak i “kad su ga vrijeđali, nije uzvraćao vrijeđanjem”. Ustvari, “kad je trpio, nije prijetio, nego se prepustio onome koji pravedno sudi”. Isusov primjer doista je vrijedan oponašanja! (1. Petrova 2:21, 23).

On je rekao: “Uzmite jaram moj na sebe i učite od mene, jer ja sam blag i ponizna srca, i naći ćete okrepu za duše svoje!” (Matej 11:29). Zamisli kako je lijepo moralo biti primiti pouku osobno od Isusa! Nakon što su ga čuli kako poučava u njihovoj sinagogi, ljudi iz njegovog zavičaja zadivili su se i rekli: “Odakle ovome mudrost i moć da čini takva djela?” (Matej 13:54). Čitajući o Isusovom životu i službi puno možemo naučiti o tome kako da i sami djelujemo okrepljujuće na druge. Osvrnimo se na izvrstan primjer koji nam je Isus pružio svojim pozitivnim govorom i spremnošću da pomaže drugima.

Puno je lakše srušiti neku zgradu nego sagraditi novu. Isto vrijedi i kad je u pitanju naš govor i njegov utjecaj na druge. Kao nesavršeni ljudi svi imamo mane i možemo pogriješiti. Kralj Salamun je rekao: “Nema čovjeka pravedna na zemlji koji čini samo  dobro i nikad ne griješi” (Propovjednik 7:20). Nije teško uočiti nečije mane i povrijediti ga sarkastičnim primjedbama (Psalam 64:2-4). S druge pak strane, da bi naš govor bio pozitivan, potrebno je uložiti trud.

Isus je svojim govorom pozitivno utjecao na druge. Duhovno ih je krijepio objavljujući im dobru vijest o Kraljevstvu (Luka 8:1). One koji su postali njegovi učenici krijepio je i tako što im je otkrio svog nebeskog Oca (Matej 11:25-27). Doista nije neobično što su ljudi toliko voljeli Isusa!

Za razliku od toga, pismoznanci i farizeji nisu obraćali pažnju na potrebe drugih. “Vole najbolje mjesto na večerama i prednja sjedala u sinagogama”, rekao je Isus (Matej 23:6). Ustvari, oni su prezirali običan narod govoreći: “Taj narod koji ne poznaje Zakon proklet je” (Ivan 7:49). Takvim stavom sigurno nikoga nisu mogli ohrabriti!

Ono što govorimo često je odraz onoga što je u našoj nutrini te našeg stava prema ljudima. Isus je rekao: “Dobar čovjek iznosi dobro iz dobre riznice srca svojega, a zao čovjek iznosi zlo iz svoje zle riznice, jer usta njegova govore ono čega mu je srce puno” (Luka 6:45). Što onda možemo poduzeti kako bi naš govor bio okrepljujuć za druge?

Kao prvo, možemo razmisliti prije nego nešto kažemo. U Mudrim izrekama 15:28 stoji: “Pravednikovo srce promišlja što će odgovoriti.” Takvo razmišljanje ne mora biti neki dugotrajan proces. Obično je dovoljno da samo malo promislimo o tome kako će naše riječi djelovati na druge. Mogli bismo se pitati: ‘Je li ono što želim reći odraz ljubavi? Je li ta informacija točna ili se radi o glasini? Može li se okarakterizirati kao “riječ u pravo vrijeme”? Hoće li ohrabriti i izgraditi one koji me slušaju?’ (Mudre izreke 15:23). Ako zaključimo da je ono što želimo reći negativno ili da nije pravi trenutak da se to kaže, prešutimo to. Štoviše, zašto se ne bismo potrudili i umjesto toga rekli nešto pozitivno i ohrabrujuće? Kad govorimo nepromišljeno, to je “kao da mačem probadamo”, a pozitivne su riječi “lijek” (Mudre izreke 12:18).

Da bi naš govor bio ohrabrujuć, također se možemo usredotočiti na ono zbog čega su naši suvjernici dragocjeni u Božjim očima. Isus je rekao: “Nitko ne može doći k meni ako ga ne privuče Otac, koji me poslao” (Ivan 6:44). Jehova vidi pozitivne osobine svih svojih vjernih slugu, čak i onih za koje možda smatramo da imaju tešku osobnost. Potrudimo li se uočiti njihove dobre osobine, lakše ćemo pozitivno govoriti o njima.

Isus je u potpunosti razumio kako su se osjećali potlačeni. “Vidjevši mnoštvo, sažalio se na njih, jer su bili izmučeni i rasijani  kao ovce bez pastira” (Matej 9:36). No Isus nije samo zapažao njihovo jadno stanje. On je i poduzeo nešto kako bi im pomogao. Isus je takvima uputio sljedeći poziv: “Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti!” Također im je dao sljedeće jamstvo: “Jaram je moj ugodan i teret je moj lak” (Matej 11:28, 30).

Danas živimo u “naročito teškim vremenima” (2. Timoteju 3:1). Mnogi su ljudi opterećeni “brigama ovoga svijeta” (Matej 13:22). Drugi se nose s teškim osobnim okolnostima (1. Solunjanima 5:14). Kako možemo ohrabriti takve? Jednako kao što je to činio Krist. Možemo im pomoći nositi njihov teret.

Neki ljudi bolje se osjećaju kad s drugima razgovaraju o svojim problemima. Uzmemo li si vremena kako bismo pažljivo saslušali potištene osobe koje nam se obrate za pomoć? Da bismo pokazali suosjećanje, potrebno je samosvladavanje. Moramo ostati usredotočeni na ono što nam osoba govori, a ne razmišljati o tome što ćemo joj reći ili kako bi se mogao riješiti njen problem. Ako je pažljivo slušamo, gledamo je u oči i nasmiješimo se kad je to prikladno, pokazujemo da nam je stalo do nje.

U kršćanskoj skupštini pružaju nam se mnoge prilike da ohrabrimo svoje suvjernike. Naprimjer, kad dođemo u dvoranu na sastanak, možemo popričati s onima koji imaju zdravstvenih problema. Ponekad je dovoljno samo nekoliko minuta prije ili poslije sastanka kako bismo im rekli nešto ohrabrujuće. Također možemo obratiti pažnju na to tko nije došao na Skupštinsko razmatranje knjige. Možda možemo nazvati te osobe, pitati ih jesu li dobro te im ponuditi pomoć (Filipljanima 2:4).

Skupštinski starješine nose veliki teret odgovornosti. Mi im uvelike možemo olakšati taj teret tako da surađujemo s njima te ponizno prihvaćamo zaduženja koja nam daju. Božja nas Riječ potiče: “Budite poslušni onima koji vas predvode i budite im podložni — jer oni bdiju nad vašim dušama kao oni koji će za to položiti račun — kako bi to činili radosno, a ne uzdišući, jer bi vam to bilo na štetu” (Hebrejima 13:17). Pokazujući duh spremnosti i suradnje, okrepljujuće djelujemo na one koji nas “dobro predvode” (1. Timoteju 5:17).

Osvježavajuća rosa sastoji se od tisuća sićušnih kapi vode koje se nježno spuštaju na biljke, i to naizgled niotkuda. Slično tome, da bismo okrijepili druge, teško da će biti dovoljno samo jedno plemenito djelo. Ono što će ih okrijepiti jest ukupni učinak naših kršćanskih osobina koje pokazujemo u mnogim prilikama.

“Bratskom ljubavlju srdačno ljubite jedni druge!” napisao je apostol Pavao. “Prednjačite u iskazivanju poštovanja jedni drugima!” (Rimljanima 12:10). Primjenjujmo taj Pavlov savjet! Svojim se govorom i djelima potrudimo biti istinska okrepa za druge.