ILIJA je promatrao narod kako se teškom mukom uspinje na goru Karmel. Premda se još nije posve razdanilo, na tim se ljudima jasno vidjelo da trpe oskudicu i glad. Tri i pol godine suše na njima je ostavilo traga.

Među njima je ponosno hodalo 450 Baalovih proroka, punih arogancije i žestoke mržnje prema Jehovinom proroku Iliji. Kraljica Izebela već je pogubila brojne Jehovine sluge, no taj se čovjek i dalje odlučno odupirao štovanju Baala. Svećenici su bili sigurni da neće još dugo! Možda su smatrali da taj usamljeni čovjek sam nema šanse protiv svih njih (1. Kraljevima 18:3, 19, 20). I kralj Ahab je stigao u svojoj kraljevskoj kočiji. Ni on nije volio Iliju.

Pred tim je usamljenim prorokom bio dan kakav još nije doživio. Dok je Ilija promatrao, bile su izvršene sve potrebne pripreme za jedan od najdramatičnijih sukoba između dobra i zla koje je svijet dotad vidio. Kako se osjećao dok je svitao taj dan? Nije bio imun na strah, jer “bio je čovjek koji je imao iste osjećaje kao i mi” (Jakov 5:17, bilješka). Ako ništa drugo, možemo biti sigurni da se Ilija, okružen tim bezvjernim narodom, njihovim otpadničkim kraljem i ubilački raspoloženim svećenicima, sigurno osjećao jako usamljenim (1. Kraljevima 18:22).

No kako je Izrael uopće zapao u takvu krizu? I u kom se smislu ti davni povijesni događaji tiču vas? Biblija nas potiče da razmišljamo o djelima Božjih predanih slugu i da se “ugledamo na njihovu vjeru” (Hebrejima 13:7). Osvrnimo se na život proroka Ilije.

Tijekom većeg dijela svog života Ilija je bespomoćno promatrao kako se omalovažava i gazi ono najvrednije što su njegova domovina i njegov narod imali. Naime, u Izraelu je već jako dugo vladao žestoki sukob, rat između prave i krive religije, između štovanja Jehove Boga i idolopokloničke religije okolnih naroda. Za Ilijinog se života taj sukob naročito zaoštrio.

Kralj Ahab oženio je Izebelu, kćer sidonskog kralja. Izebela je čvrsto odlučila po izraelskoj zemlji proširiti kult Baala i zatrti štovanje Jehove. Ahab je ubrzo popustio njenom utjecaju. Sagradio je hram i žrtvenik Baalu i preuzeo je vodstvo u štovanju tog poganskog boga. Time je jako vrijeđao Jehovu (1. Kraljevima 16:30-33). *

Po čemu je kult Baala bio tako odbojan? Zavodio je Izraelce na krivi put i mnoge je odvratio od pravoga Boga. Ta je religija bila iskvarena i okrutna. Njen sastavni dio bila je muška i ženska prostitucija u hramovima, seksualne orgije te čak žrtvovanje djece. Jehova je reagirao tako što je k Ahabu poslao Iliju. Ilija je trebao objaviti sušu koja će trajati sve dok on kao Božji prorok ne oglasi da joj je došao kraj (1. Kraljevima 17:1). Prošlo je nekoliko godina prije nego što se Ilija ponovno pojavio pred Ahabom i rekao mu da sakupi narod i Baalove proroke na gori Karmelu.

No što taj sukob znači za nas danas? Neki možda smatraju da priča o štovanju Baala  nema nikakve veze s našim životom, budući da oko nas ne postoje nikakvi hramovi i žrtvenici posvećeni Baalu. No taj biblijski zapis nije samo drevna povijest (Rimljanima 15:4). Riječ “Baal” znači “vlasnik” ili “gospodar”. Jehova je o sebi svom narodu rekao da njega trebaju izabrati za svog “baala”, to jest gospodara ili muža (Izaija 54:5; bilješka). Nije li očito da ljudi i dan-danas služe raznoraznim gospodarima, umjesto Svemogućem Bogu? Doista, bilo da svoj život troše robujući novcu, karijeri, rekreaciji, spolnim užicima ili bilo kojem od drugih nebrojenih bogova koji se štuju umjesto Jehove, oni su sebi odabrali gospodara (Matej 6:24; Rimljanima 6:16). Prema tome, u stanovitom su smislu najutjecajniji elementi kulta Baala vrlo popularni i dan-danas. Zapis o toj drevnoj bici između Jehove i Baala može nam pomoći da mudro odlučimo kome ćemo služiti.

S vjetrovitog vrha Karmela širi se lijep pogled na Izrael — od bujičnog korita Kišona pa do obližnjeg Velikog mora (Sredozemnog mora) te na sjeveru do libanonskog gorja. * No kad je tog presudnog dana sunce izašlo, slika zemlje bila je sumorna. Smrtonosna glad nadvila se nad nekoć plodnu zemlju koju je Jehova dao djeci Abrahamovoj. Sada je to bila zemlja spržena od sunca koje je nemilosrdno peklo, uništena zbog ludosti Božjeg vlastitog naroda! Kad se narod okupio, Ilija je stupio pred njega i progovorio: “Dokle ćete hramati na obje strane? Ako je Jehova pravi Bog, idite za njim, a ako je Baal, idite za njim!” (1. Kraljevima 18:21).

Što je Ilija mislio rekavši: “Dokle ćete hramati na obje strane?” Narod očito nije shvaćao da se mora odlučiti hoće li štovati Jehovu ili Baala. Ljudi su mislili da mogu činiti i jedno i drugo — da mogu umirivati Baala svojim odvratnim ritualima, a istovremeno biti u milosti Jehove Boga. Možda su razmišljali da će Baal blagoslivljati njihove usjeve i stada stoke, dok će ih “Jehova nad vojskama” štititi u ratu (1. Samuelova 17:45). No zaboravili su jednu temeljnu istinu — koju ni danas mnogi ljudi ne shvaćaju — da Jehova ne dopušta da se njega štuje zajedno s još nekim bogom. On zahtijeva da se odanost iskazuje isključivo njemu, a to i zaslužuje. Štovanje Jehove koje bi na bilo koji način bilo pomiješano sa štovanjem nekoga ili nečeg drugog, njemu je posve neprihvatljivo. Ono ga čak vrijeđa! (2. Mojsijeva 20:5).

Ti su Izraelci “hramali”. Drugim riječima, bili su poput čovjeka koji nastoji istovremeno ići dvjema stazama. Mnogi ljudi i danas čine istu grešku, dopuštajući drugim “baalima” da uđu u njihov život i da ih odvrate od obožavanja pravog Boga! Ilijin jasan i glasan poziv narodu da prestane hramati i nas treba potaknuti da preispitamo svoje životne prioritete i utvrdimo koga zapravo obožavamo.

Ilija je zatim predložio jedan vrlo jednostavan ogled da se dokaže tko je pravi Bog. Baalovi svećenici trebaju podići žrtvenik i na njega postaviti žrtvu. Zatim trebaju moliti svog boga neka zapali vatru na njemu. Ilija će potom učiniti to isto. Rekao je: “Bog koji odgovori vatrom pravi je Bog.” Ilija je dobro znao tko je pravi Bog. Njegova vjera u to bila je tako jaka da je bez ustručavanja dopustio Baalovim prorocima da oni počnu prvi. Dao je svojim protivnicima svaku moguću prednost, dopustivši im da odaberu junca kojega će žrtvovati i da se najprije oni počnu moliti Baalu * (1. Kraljevima 18:24, 25).

 Danas se čuda više ne događaju. No Jehova se nije promijenio. I mi se poput Ilije možemo posve pouzdati u njega. Naprimjer, kad drugi izražavaju neslaganje s onim što uči Biblija, ne smijemo se bojati, već im trebamo dopustiti da slobodno kažu što misle. I mi poput Ilije možemo biti sigurni da će pravi Bog riješiti tu stvar. Mi to ne činimo uzdajući se u sebe, nego u njegovu nadahnutu Riječ, koja je namijenjena “za popravljanje”, odnosno ispravno postavljanje stvari (2. Timoteju 3:16).

Baalovi su proroci tada postavili žrtvu na žrtvenik i počeli prizivati svog boga. Uporno su zazivali: “Baale, usliši nas!” Prolazile su minute, prolazili su sati, a oni su i dalje zvali. “Ali nije bilo ni glasa ni odgovora”, kaže Biblija. U podne im se Ilija počeo rugati, sarkastično izjavljujući da je Baal možda prezaposlen da bi ih uslišio, da je možda otišao na zahod obaviti nuždu ili da možda spava, pa ga netko mora probuditi. “Vičite na sav glas”, bodrio je Ilija te varalice. On je, naravno, bio svjestan da je štovanje Baala besmislena prijevara, no želio je da i Božji narod to shvati (1. Kraljevima 18:26, 27).

Nato su Baalovi svećenici počeli još bjesomučnije “vikati na sav glas i rezati se bodežima i kopljima, po svom običaju, dok ih nije oblila krv”. No sve je bilo uzalud! “Nije bilo ni glasa ni odgovora ni znaka da itko sluša” (1. Kraljevima 18:28, 29). Zapravo nije bilo ni Baala. Taj je bog bio obična Sotonina izmišljotina kojom je on ljude odvraćao od Jehove. Kao i tada, i danas onaj tko umjesto Jehove odabere bilo kojega drugog gospodara doživljava razočarenje, pa čak i sramotu (Psalam 25:3; 115:4-8).

Kasno popodne došao je red na Iliju. On je popravio Jehovin žrtvenik koji je bio uništen, što su nesumnjivo učinili neprijatelji prave religije. Uzeo je 12 kamenova — što je vjerojatno mnoge prisutne ljude iz 10-plemenskog kraljevstva Izraela podsjetilo na činjenicu da ih još uvijek obavezuje Zakon koji je dobilo svih 12 plemena. Zatim je na žrtvenik položio žrtvu i dao je da se sve natopi vodom, koju su možda donijeli iz obližnjeg Sredozemnog mora. Čak je dao oko žrtvenika iskopati jarak i tada je rekao ljudima da ga napune vodom. Kao što je na svaki mogući način Baalovim prorocima olakšao situaciju davši im prednost, tako je Jehovi na svaki mogući način, takoreći, otežao situaciju — toliko je imao povjerenja u svog Boga (1. Kraljevima 18:30-35).

Kad je sve bilo spremno, Ilija se počeo moliti. Jednostavna, a snažna, ta je molitva jasno pokazala što su Ilijini prioriteti. Prvo i najvažnije, on je želio da se spozna da je Jehova, a ne Baal, “Bog u Izraelu”. Kao drugo, želio je da svima bude jasno kako je on, Ilija, samo Jehovin sluga; svu slavu i hvalu trebalo je pripisati Bogu. I na koncu, Ilija je pokazao da mu je još uvijek stalo do svoga naroda, jer je silno želio da Jehova “obrati srce njihovo” (1. Kraljevima 18:36, 37). Usprkos svim nevoljama koje su sami uzrokovali zato što nisu vjerovali Bogu, Ilija ih je ljubio. Možemo li i mi u svojim osobnim molitvama pokazati da nam je stalo do Božjeg imena te iskazati poniznost i samilost prema onima kojima je potrebna pomoć?

Prije Ilijine molitve okupljeni se narod možda pitao hoće li se i Jehova pokazati ništavnim poput Baala. No nakon molitve više nije bilo mjesta za nedoumicu. U izvještaju stoji: “Tada je sišla vatra od Jehove i spalila žrtvu paljenicu, drva, kamenje i prašinu te popila vodu u jarku” (1. Kraljevima 18:38). Kakav spektakularan odgovor! Kako je narod reagirao na to?

Sav je narod počeo vikati: “Jehova je pravi Bog! Jehova je pravi Bog!” (1. Kraljevima  18:39). Napokon su uvidjeli istinu. No još nisu bili pokazali vjeru. Pošteno govoreći, priznati Jehovu kao pravog Boga nakon što je on poslao vatru s neba odgovarajući na Ilijinu molitvu i nije neki osobit pokazatelj vjere. Zato je Ilija od njih zatražio nešto više. Zatražio je da učine ono što su trebali učiniti prije mnogo godina — da poštuju Jehovin zakon. A u Božjem je zakonu stajalo da lažne proroke i idolopoklonike treba pogubiti (5. Mojsijeva 13:5-9). Ti Baalovi svećenici bili su zakleti neprijatelji Jehove Boga koji su svjesno onemogućavali provođenje njegovih nauma. Jesu li zavrijedili milost? Pa, je li itko ikada ukazao milost svoj onoj nedužnoj djeci koja su živa bila spaljena na žrtvu Baalu? (Mudre izreke 21:13; Jeremija 19:5). Ne, ti ljudi nisu zaslužili milost. Stoga je Ilija zapovjedio da ih se pogubi, što je bilo i učinjeno (1. Kraljevima 18:40).

Neki suvremeni kritičari osuđuju svršetak tog ogleda na gori Karmelu. Neki su zabrinuti zbog toga što bi vjerski fanatici taj zapis mogli iskoristiti kao opravdanje za nasilno iskazivanje vjerske netolerancije. A nažalost, danas ima mnogo takvih nasilnih vjerskih fanatika. Međutim, Ilija nije bio fanatik. On je zastupao Jehovu u pravednom izvršenju smrtne presude. Osim toga, pravi kršćani znaju da ne smiju poput Ilije uzeti mač kako bi ubijali zle ljude. Nakon što je Isus došao kao Mesija, za sve njegove učenike vrijedi načelo sadržano u riječima koje je on uputio Petru: “Vrati mač svoj na mjesto njegovo, jer svi koji se mača hvataju od mača će i poginuti!” (Matej 26:52). Jehovinu pravednu presudu u budućnosti će izvršiti njegov Sin.

Svaki pravi kršćanin dužan je živjeti životom koji je odraz njegove vjere u Boga (Ivan 3:16). Jedan od načina za to je da oponaša vjerne Božje sluge kakav je bio Ilija. On je obožavao jedino Jehovu i poticao je druge da to čine. Odvažno je raskrinkavao lažnu religiju kojom je Sotona odvraćao ljude od Jehove. Isto tako, nije se oslanjao na svoje sposobnosti i nije provodio svoju volju, nego je bio siguran da će Jehova voditi stvari. Da, Ilija je hrabro zastupao pravu religiju. Svi se ugledajmo na njegovu vjeru!