Idi na sadržaj

Idi na kazalo

UGLEDAJMO SE NA NJIHOVU VJERU | JONA

Učio je na vlastitim greškama

Učio je na vlastitim greškama

JONA je poželio da nestanu strašni zvukovi što ih je čuo svuda oko sebe. Silovit vjetar fijukao je udarajući u brodska jedra i užad, a golemi valovi razbijali su se o brod, zbog čega je svaka daska na njemu cvilila i škripala. No Joni je gore od svega bilo slušati povike mornara, kapetana i njegove posade, koji su svim silama pokušavali spasiti brod. Jona je bio uvjeren da ih čeka sigurna smrt — i to sve zbog njega!

Kako se Jona našao u tako bezizlaznoj situaciji? Učinio je veliku grešku kojom je narušio svoj odnos s Jehovom, Bogom kojemu je služio. Što je to učinio? Je li postojala mogućnost da se narušeni odnos ikad popravi? Odgovori na ta pitanja mogu nam biti vrlo poučni. Naprimjer, Jonino nas iskustvo uči da čak i ljudi koji imaju čvrstu vjeru u Jehovu mogu zaći na krivi put, ali i da mogu ispraviti učinjene greške.

Prorok iz Galileje

Kad se spomene prorok Jona, mnogi odmah pomisle na njegove negativne karakteristike, kao što su neposlušnost ili čak tvrdoglavost. No to nipošto nije cjelokupna slika Jonine osobnosti. Imajmo na umu da je Jonu Jehova odabrao da mu služi kao prorok. Za tako odgovoran zadatak Bog nipošto ne bi odabrao nekoga tko mu nije vjeran ili tko postupa nepravedno.

U 2. Kraljevima 14:25 saznajemo jednu pojedinost o Joninom porijeklu. On je bio iz Gat-Hefera, koji je samo četiri kilometra udaljen od Nazareta, grada u kojem je oko 800 godina kasnije odrastao Isus Krist. * Jona je služio kao prorok za vladavine Jeroboama II, kralja desetoplemenskog izraelskog kraljevstva. Ilije tada već odavno nije bilo, a njegov nasljednik Elizej umro je tijekom vladavine Jeroboamova oca. Premda se Jehova poslužio tim prorocima kako bi istrijebio štovanje Baala, svojeglavi Izraelci ponovno su krenuli stranputicom. Zemljom je vladao kralj koji je “činio što je zlo u očima Jehovinim” (2. Kraljevima 14:24). Sasvim sigurno, Jonina služba nije bila nimalo laka ni ugodna. No on ju je vjerno izvršavao.

Međutim jednog se dana Jona našao pred vrlo važnom odlukom. Od Jehove je dobio zadatak koji mu je jako teško pao. Što je Jehova tražio od njega?

“Ustani, idi u Ninivu”

Jehova je rekao Joni: “Ustani, idi u Ninivu, grad veliki, i objavi mu osudu, jer se zloća njihova popela do mene!” (Jona 1:2). Nije teško razumjeti zašto je ovaj zadatak Joni mogao djelovati zastrašujuće. Niniva se nalazila oko 800 kilometara prema istoku te bi mu pješice kopnenim putem, po svoj prilici, trebalo oko mjesec dana da dođe do nje. Međutim to naporno putovanje vjerojatno mu se činilo kao lakši dio posla. Jona je u Ninivi trebao objaviti Jehovinu osudu Asircima, koji su bili poznati po svojoj okrutnosti, čak i divljačkom nasilju. Ako je Jonina poruka nailazila na slab odaziv među Božjim narodom, čemu se mogao nadati među tim poganima? Što je mogao očekivati Jehovin sluga sam samcat u ogromnoj Ninivi, koja je u Bibliji kasnije nazvana “gradom krvožednim”? (Nahum 3:1, 7).

Ne znamo je li Jona razmišljao o svemu tome, no lako je moguće da jest. U svakom slučaju, znamo da je pobjegao. Jehova mu je zapovjedio da ide na istok, a on je otišao na zapad, i to najdalje što je mogao. Uputio se na obalu, u luku koja se zvala Jopa, i ondje pronašao brod koji je plovio za Taršiš. Neki bibličari smatraju da se Taršiš nalazio u Španjolskoj. Ako je to točno, Jona je namjeravao otići 3 500 kilometara daleko od Ninive. Takvo putovanje na suprotan kraj Velikog mora — kako se tada nazivalo Sredozemno more — moglo je trajati čak godinu dana. Jona je i na to bio spreman, samo da pobjegne od zadatka koji mu je Jehova dao!

Trebamo li zbog tog postupka Jonu odmah otpisati kao kukavicu? Ne bismo ga smjeli prebrzo osuđivati. Kao što ćemo vidjeti u nastavku, bilo je situacija u kojima je pokazao izuzetnu hrabrost. No, kao i svi mi, Jona je bio nesavršen čovjek koji se borio s mnogim manama (Psalam 51:5). Tko se od nas nikada nije morao boriti sa strahom?

Možda ponekad imamo osjećaj da Bog traži od nas nešto što nam se čini vrlo teškim, čak i nemogućim. Možda nam zadatak da propovijedamo dobru vijest o Božjem Kraljevstvu, koji svi kršćani trebaju izvršavati, djeluje zastrašujuće (Matej 24:14). Mi ljudi vrlo lako smetnemo s uma važnu činjenicu da je “Bogu sve moguće”, kao što je rekao Isus, i da uz njegovu pomoć možemo izvršiti svaki zadatak koji dobijemo od njega (Marko 10:27). Ako nam se ikad dogodilo da smo to izgubili iz vida, onda vjerojatno razumijemo kako se Jona osjećao. No kakve je posljedice imao njegov bijeg?

Jehova ukorava svog neposlušnog proroka

Lako možemo zamisliti Jonu kako se smjestio na brodu — vjerojatno se radilo o nekom feničkom trgovačkom brodu. Gledao je kako kapetan i posada užurbano obavljaju zadnje pripreme prije nego brod napusti luku. Promatrajući obalu kako polako nestaje u daljini, Jona se možda nadao da je umaknuo opasnosti od koje je strepio. No vrijeme se iznenada promijenilo.

Snažni vjetrovi uzburkali su more koje je stalo bjesnjeti kao u najgorim noćnim morama, podižući valove prema kojima bi i današnji brodovi djelovali sićušno. Mora da se drvena lađa kojom je Jona plovio doimala vrlo maleno i krhko, izgubljena u tom vodenom prostranstvu i prepuštena na milost i nemilost golemih valova. Je li Jona tada znao da je “Jehova na more poslao jak vjetar”, kao što je kasnije napisao? To ne znamo. No vidio je da su mornari počeli zazivati svoje bogove, a znao je da je im oni neće pomoći. Njegov izvještaj kaže: “Izgledalo je da će se brod razbiti” (Jona 1:4; 3. Mojsijeva 19:4). No kako je Jona mogao tražiti pomoć od svog Boga kad je bježao od njega?

Osjećajući se posve bespomoćno, Jona je sišao u potpalublje i pronašao mjesto gdje je mogao leći. Ondje je čvrsto zaspao. * No kapetan ga je pronašao, probudio i rekao mu neka se moli svom bogu, kao što su i svi ostali činili. Uvjereni da se iza te oluje krije nešto nadnaravno, mornari su bacali ždrijeb kako bi vidjeli tko je od ljudi na brodu uzrok njihove nevolje. Nesumnjivo je Jonu sve više hvatala panika dok je ždrijeb ostale putnike jednog po jednog oslobađao krivnje. Istina je ubrzo izbila na vidjelo. Jehova je uzrokovao oluju, a ždrijebom je pokazao tko je krivac — Jona! (Jona 1:5-7).

Jona je sve priznao. Rekao je mornarima da je sluga svemogućeg Boga Jehove, od kojega bježi jer ga je povrijedio. Time je sve njih doveo u ovu strašnu situaciju. Mornari su bili prestravljeni, Jona im je u očima mogao vidjeti koliko se boje. Upitali su ga što da učine s njim kako bi spasili brod i svoje živote. Što je Jona rekao? Mora da se zgrozio od pomisli da bi mogao biti bačen u hladno, podivljalo more. Ali kako je mogao sve te ljude poslati u smrt kad je znao da ih može spasiti? Zato im je rekao: “Uzmite me i bacite u more, pa će vam se more smiriti! Jer znam da se zbog mene ova velika oluja podigla na vas” (Jona 1:12).

Zvuče li vam ove riječi kao nešto što bi rekao neki kukavica? Jehova se sigurno obradovao kad je vidio Joninu hrabrost i samopožrtvovnost u toj napetoj situaciji. Ovdje vidimo koliko je snažnu vjeru imao Jona. Mi danas možemo se ugledati na njega tako da nam dobrobit drugih bude važnija od naše vlastite (Ivan 13:34, 35). Kad vidimo da je nekome potrebna pomoć, bilo to u fizičkom, emocionalnom ili duhovnom pogledu, jesmo li spremni žrtvovati se kako bismo mu pomogli? Jehova je uistinu sretan kad vidi da to činimo!

Možda su Jonine riječi ganule i mornare, budući da isprva nisu htjeli učiniti ono što im je rekao. Umjesto toga poduzeli su sve što su mogli ne bi li se kako probili kroz oluju, ali sve je bilo uzalud. Oluja je bivala sve jača. Na koncu su vidjeli da nemaju izbora. Moleći Joninog Boga, Jehovu, da im se smiluje, podigli su Jonu i bacili ga u more (Jona 1:13-15).

Bog mu ukazuje milost i izbavlja ga

Jona se našao u pobješnjelom moru. Možda se isprva borio da ostane na površini te je kroz pjenu valova koju mu je vjetar šibao u lice vidio da se brod brzo udaljava. No valovi su se svom silinom sručili na njega te ga gurnuli pod vodu. Tonuo je sve dublje i dublje, gubeći svaku nadu.

Jona je kasnije opisao kako se osjećao u tim trenucima. Kroz misli su mu prolazili razni prizori. S tugom je pomislio kako više nikada neće vidjeti divan Jehovin hram u Jeruzalemu. Imao je osjećaj da pada u samo srce morskih dubina, ondje gdje su temelji gora, i da se trave morske omataju oko njega. Bio je uvjeren da će to postati njegova grobna jama (Jona 2:2-6).

No tada je spazio da se blizu njega nešto miče — ugledao je tamne obrise nekog ogromnog živog bića. Prilazilo mu je sve bliže i potom nasrnulo na njega. Goleme ralje rastvorile su se pred njim i progutale ga!

Sigurno je pomislio da mu je to kraj. No, kad je shvatio da je još uvijek živ, ostao je zapanjen! Zvijer ga nije ni zdrobila ni probavila, a nije se ni ugušio. Bio je živ, premda se nalazio na mjestu koje je, po svoj logici, trebalo biti njegov grob. Jona je osjećao sve veće divljenje. Ni najmanje nije sumnjao u to da je njegov Bog, Jehova, “poslao veliku ribu da ga proguta” * (Jona 1:17).

Prolazile su minute, a zatim i sati. Ondje, u najdubljoj tami u kojoj se ikada našao, Jona je sređivao misli i molio se Jehovi. Njegova molitva, u cijelosti zapisana u drugom poglavlju knjige koja nosi njegovo ime, mnogo nam govori o njemu. Ona pokazuje da je Jona dobro poznavao svete spise jer je često spominjao misli iz Psalama. Osim toga iz nje se vidi da je Jona imao jednu divnu osobinu — zahvalnost. Na kraju svoje molitve on je rekao Jehovi: “Ja ću ti zahvaljivati i žrtve ti prinositi. Što sam zavjetovao, ispunit ću. Spasenje je od Jehove” (Jona 2:9).

Jona je naučio da Jehova može pružiti spasenje bilo kome, bilo gdje i bilo kada. Čak i ondje, “u utrobi ribe”, Jehova je pronašao svog slugu koji je bio u nevolji i izbavio ga (Jona 1:17). Jedino Jehova može učiniti da čovjek i nakon tri dana i tri noći u utrobi velike ribe ostane živ i zdrav. I mi bismo uvijek trebali imati na umu da je Jehova ‘Bog u čijoj je ruci dah naš’ (Danijel 5:23). Mi svoj život dugujemo njemu. Jesmo li mu zahvalni na tome? Zar mu onda ne dugujemo i poslušnost?

A što je bilo s Jonom? Je li naučio da zahvalnost Jehovi treba pokazati svojom poslušnošću? Jest. Nakon tri dana i tri noći riba je odnijela Jonu sve do obale i “izbljuvala ga na kopno” (Jona 2:10). Zamislite, nakon svega što se dogodilo, Jona nije morao čak ni plivati do obale! Naravno, morao se nekako vratiti kući s te obale, gdje god da se ona nalazila. No ubrzo nakon toga Jonina je zahvalnost bila iskušana. U Joni 3:1, 2 stoji: “Zatim je drugi put Joni došla riječ Jehovina: ‘Ustani, idi u Ninivu, grad veliki, i objavi mu ono što ti govorim da mu objaviš!’” Što je on učinio?

Jona nije oklijevao. Biblija kaže: “Nato je ustao i otišao u Ninivu po riječi Jehovinoj” (Jona 3:3). Da, Jona je poslušao Jehovu. Očito je učio iz vlastitih grešaka. U tome se također trebamo ugledati na njega. Svi mi griješimo (Rimljanima 3:23). No, kad pogriješimo, da li dignemo ruke od svega ili iz toga izvučemo pouku i nastavimo poslušno služiti Bogu?

Je li Jehova nagradio Jonu za njegovu poslušnost? Svakako! Jedna nagrada bila je to što je, po svoj prilici, kasnije saznao da su mornari s broda preživjeli. Čim je Jona nesebično pristao da ga se baci u more, oluja je prestala, a mornare je “obuzeo velik strah pred Jehovom”, te su prinijeli žrtvu njemu, a ne svojim lažnim bogovima (Jona 1:15, 16).

No još veća nagrada uslijedila je mnogo kasnije. Isus je Jonin boravak u velikoj ribi spomenuo kako bi proročanski opisao svoj boravak u grobu (Matej 12:38-40). Jona će sigurno biti presretan kad uskrsne na Zemlji i sazna kakvu je čast dobio! (Ivan 5:28, 29). Jehova i vas želi blagosloviti. Hoćete li, poput Jone, učiti iz vlastitih grešaka, biti poslušni Bogu i postupati nesebično?

^ odl. 7 Taj podatak da je Jona bio iz galilejskog grada vrlo je zanimljiv, s obzirom na to da su farizeji jednom prilikom, govoreći o Isusu, oholo rekli: “Istraži pa ćeš vidjeti da nikakav prorok neće doći iz Galileje!” (Ivan 7:52). Mnogi prevoditelji i bibličari smatraju da su farizeji tom pretjeranom izjavom naprosto htjeli dokazati da nijedan prorok nije došao iz neuglednog galilejskog kraja niti će ikada doći. Ako je to gledište točno, farizeji su ignorirali povijesne činjenice kao i proročanstva (Izaija 9:1, 2).

^ odl. 17 Septuaginta dodaje da je Jona hrkao, čime se ističe koliko je duboko spavao. Međutim to što je Jona spavao ne mora značiti da mu je bilo svejedno što se događa. Ponekad san može svladati osobe koje su vrlo potištene ili obeshrabrene. Naprimjer tijekom mučnih sati koje je Isus proveo u Getsemanskom vrtu Petar, Jakov i Ivan “spavali su od žalosti” (Luka 22:45).

^ odl. 25 Hebrejski izraz ovdje preveden s “riba” na grčki je preveden izrazom koji znači “morska neman” ili “golema riba”. Premda ne možemo utvrditi o kakvom se stvorenju radilo, poznato je da u Sredozemnom moru postoje morski psi koji su toliko veliki da mogu progutati cijelog čovjeka. U drugim morima ima i daleko većih morskih pasa. Naprimjer kitopsina može doseći duljinu od 15 metara, a možda i više!

[Slika na stranici 26]

Mornari su bacili Jonu u more, kako im je i rekao