1, 2. Koje je važno pitanje Isus postavio dok je objašnjavao po čemu će se moći prepoznati posljednji dani?

DOK je svojim učenicima objašnjavao po čemu će se sve moći prepoznati posljednji dani, Isus je postavio pitanje: “Tko je dakle vjerni i razboriti rob kojeg je gospodar njegov postavio nad slugama svojim, da im daje hranu u pravo vrijeme?” Zatim je rekao da će taj rob biti nagrađen za svoju vjernost tako što će ga gospodar postaviti nad svom svojom imovinom (Mat. 24:45-47).

² Nekoliko mjeseci ranije Isus je postavio slično pitanje. (Pročitaj Luku 12:42-44.) Tom je prilikom roba nazvao “upraviteljem”. Grčka riječ prevedena s “upravitelj” odnosi se na osobu koja vodi brigu o poslovima  u kući odnosno na osobu koja je zadužena da nadgleda sluge. Ipak, takav upravitelj i sam je sluga. Tko je rob, odnosno upravitelj, o kojem je govorio Isus i kako on služinčadi “daje hranu u pravo vrijeme”? Za sve je nas vrlo važno da pravilno razumijemo preko koga Jehova daje duhovnu hranu svojim slugama.

3. (a) Kako teolozi pokušavaju objasniti tko je “rob” o kojem je govorio Isus? (b) Tko je “rob”, odnosno “upravitelj”, a tko su “sluge”, odnosno “služinčad”?

³ Mnogi teolozi smatraju da se te Isusove riječi odnose na one koji se nalaze na odgovornim položajima u crkvama kršćanstva. Međutim Isus, kojeg predočava “gospodar” iz usporedbe, nije rekao da će postojati čitavo mnoštvo robova koji će se nalaziti u raznim kršćanskim crkvama. Naprotiv, jasno je rekao da će postojati samo jedan “upravitelj”, odnosno “rob”, kojeg će postaviti nad svom svojom imovinom. Stoga, kao što je ovaj časopis već više puta objasnio, “upravitelj” mora predstavljati “malo stado” pomazanih kršćana kao grupu. Prema Lukinom evanđelju, Isus je to “malo stado” spomenuo kratko prije nego što je govorio o upravitelju (Luka 12:32). Izraz “služinčad”, odnosno “sluge”, odnosi se na tu istu grupu ljudi, ali ističe ulogu koju oni imaju kao pojedinci. U vezi s time javlja se zanimljivo pitanje: Da li svaki pojedini član razreda roba ima udjela u pružanju duhovne hrane u pravo vrijeme? Odgovor ćemo saznati nakon što detaljnije razmotrimo što Božja Riječ kaže o tome.

4. Kako je Jehova nazvao stari Izrael i što je važno istaknuti u vezi s time?

⁴ Jehova je cijeli svoj narod, stari Izrael, nazvao slugom. “‘Vi ste moji svjedoci [množina]’, kaže Jehova, ‘i sluga moj [jednina] kojeg sam izabrao’” (Iza. 43:10). Svi pripadnici tog naroda opisani su kao jedan sluga. Međutim važno je istaknuti da su samo svećenici i leviti bili zaduženi za poučavanje naroda (2. Ljet. 35:3; Mal. 2:7).

5. Do kakve je promjene trebalo doći prema Isusovim riječima?

⁵ Je li izraelski narod bio rob o kojem je Isus govorio? Nije. To znamo na temelju onoga što je Isus rekao Židovima koji su živjeli u njegovo vrijeme: “Kraljevstvo Božje uzet će se od vas i dat će se narodu koji donosi plodove njegove” (Mat. 21:43). Očito je trebalo doći do promjene. Jehova je odlučio izabrati jedan novi narod. No, u pogledu pružanja duhovne pouke, rob iz Isusove usporedbe trebao je djelovati na sličan način kao i Božji “sluga” u starom Izraelu.

6. Koji je novi narod bio osnovan na Pedesetnicu 33. i tko ga sačinjava?

⁶ Novi narod, “Izrael Božji”, sačinjavaju duhovni Izraelci (Gal. 6:16; Rim. 2:28, 29; 9:6). Taj je narod osnovan na Pedesetnicu 33. godine, kad je Božji duh bio izliven na Kristove učenike. Nakon toga su svi duhom pomazani kršćani postali dio naroda koji je tada počeo služiti kao “rob” kojeg je postavio Gospodar, Isus Krist. Svaki je pripadnik tog naroda imao zadatak propovijedati dobru vijest i činiti učenike (Mat. 28:19, 20). No je li svaki član te grupe trebao biti uključen u davanje duhovne hrane u pravo vrijeme? Razmotrimo kako Biblija odgovara na to pitanje.

7. Što je u početku bio glavni zadatak apostola i koju su još službu kasnije počeli vršiti?

⁷ Glavni zadatak dvanaestorice Isusovih apostola bio je da propovijedaju dobru vijest gdje god budu poslani. (Pročitaj Marka 3:13-15.) Taj je zadatak odgovarao osnovnom značenju grčke riječi apostolos, koja je izvedena iz glagola koji znači “poslati”.  No kasnije, kad je došlo vrijeme da bude osnovana kršćanska skupština, apostoli su počeli vršiti i “nadgledničku službu” (Djela 1:20-26).

8, 9. (a) Što je bila glavna dužnost dvanaestorice apostola nakon osnivanja kršćanske skupštine? (b) Tko je još osim apostola bio imenovan za izvršavanje važnih zadataka?

⁸ Što je bila glavna dužnost dvanaestorice apostola nakon osnivanja kršćanske skupštine? Odgovor na to pitanje možemo saznati ako razmotrimo što se dogodilo nakon Pedesetnice. Kad je došlo do prepirke oko svakodnevnog dijeljenja hrane udovicama, dvanaestorica apostola okupila su učenike i rekla im: “Nije pravo da mi ostavimo riječ Božju kako bismo dijelili hranu.” (Pročitaj Djela apostolska 6:1-6.) Zatim su apostoli imenovali drugu duhovno zrelu braću da obavljaju taj “potrebni posao” kako bi se oni mogli posvetiti “poučavanju o riječi Božjoj”. Jehova je to blagoslovio, što se vidi po tome što je “riječ Božja sve više rasla i veoma se umnožavao broj učenika u Jeruzalemu” (Djela 6:7). Dakle za davanje duhovne hrane bili su zaduženi prvenstveno apostoli (Djela 2:42).

⁹ S vremenom su i drugima bili povjereni važni zadaci. Pod vodstvom svetog duha skupština u Antiohiji poslala je Pavla i Barnabu da propovijedaju kao misionari. Njih dvojicu počelo se nazivati apostolima, iako ih se nije ubrajalo među dvanaestoricu (Djela 13:1-3; 14:14; Gal. 1:19). Njihovo je imenovanje potvrdilo vodeće tijelo u Jeruzalemu (Gal. 2:7-10). Ubrzo nakon toga Pavao je počeo sudjelovati u davanju duhovne hrane. Napisao je svoju prvu nadahnutu poslanicu.

10. Jesu li svi duhom pomazani kršćani u 1. stoljeću bili uključeni u pripremanje duhovne hrane? Objasni.

¹⁰ No jesu li svi duhom pomazani kršćani bili uključeni u nadgledanje djela propovijedanja i pripremanje duhovne hrane? Nisu. Apostol Pavao je napisao: “Zar su svi apostoli? Zar su svi proroci? Zar su svi učitelji? Zar svi čine silna djela?” (1. Kor. 12:29). Iako su svi duhom rođeni kršćani propovijedali dobru vijest, u pisanju 27 grčkih knjiga Biblije sudjelovalo je vrlo malo njih — svega osmorica.

11. Što uključuje “imovina” za koju se rob treba brinuti?

¹¹ Isusove riječi zapisane u Mateju 24:45 jasno pokazuju da će u vrijeme kraja na Zemlji još uvijek djelovati razred vjernog i razboritog roba. U Otkrivenju 12:17 ta se grupa opisuje kao “ostatak” potomstva žene. Krist je taj ostatak postavio nad svom svojom imovinom na Zemlji. Ta “imovina” za koju se vjerni upravitelj treba brinuti uključuje zemaljske podanike Kraljevstva te materijalna sredstva i objekte koji se koriste za propovijedanje dobre vijesti.

12, 13. Kako kršćanin može znati ima li nebeski poziv?

¹² Kako kršćanin može znati ima li nebesku nadu odnosno pripada li ostatku duhovnih Izraelaca? Odgovor možemo naći u riječima što ih je apostol Pavao uputio onima koji su poput njega imali nebesku nadu: “Svi koje vodi Božji duh sinovi su Božji. Jer niste primili duh ropstva da se opet bojite, nego ste primili duh posinjenja, koji nas potiče da vičemo: ‘Abba, Oče!’ Taj duh svjedoči s našim duhom da smo djeca Božja. A ako smo djeca, onda smo i nasljednici — nasljednici Božji, a sunasljednici Kristovi, ako trpimo zajedno s njim da bismo zajedno s njim bili i proslavljeni” (Rim. 8:14-17).

¹³ Kratko rečeno, ti su pojedinci pomazani Božjim svetim duhom i dobivaju nebeski “poziv” (Hebr. 3:1). To je poziv koji Bog  upućuje njima osobno. Oni spremno, bez ikakvih sumnji ili straha prihvaćaju taj poziv i postaju Božji sinovi. (Pročitaj 1. Ivanovu 2:20, 21.) Dakle oni takvu nadu ne odabiru sami, nego Jehova na njih stavlja svoj pečat, odnosno sveti duh (2. Kor. 1:21, 22; 1. Petr. 1:3, 4).

14. Kako pomazanici gledaju na svoj poziv?

¹⁴ Kako bi pomazanici trebali gledati na sebe dok čekaju svoju nebesku nagradu? Iako su dobili divan poziv, oni su svjesni da je to ipak samo poziv. Naime da bi dobili obećanu nagradu, moraju ostati vjerni sve do smrti. Oni su ponizni i imaju stav kakav je imao i Pavao, koji je napisao: “Braćo, ja ne smatram da sam to već osvojio. Ali jedno činim: zaboravljam ono što je iza mene i trudim se dosegnuti ono što je ispred mene, hitam k cilju, k nagradi nebeskog poziva Božjeg po Kristu Isusu” (Filip. 3:13, 14). Pripadnici pomazanog ostatka moraju dati sve od sebe kako bi “živjeli životom dostojnim poziva kojim su pozvani, sa svom poniznošću” te “sa strahom i drhtanjem” (Efež. 4:1, 2; Filip. 2:12; 1. Sol. 2:12).

15. Kako bi kršćani trebali gledati na one koji uzimaju simbole na obilježavanju Kristove smrti i kako pomazanici gledaju na sebe?

¹⁵ S druge strane kako bi ostali kršćani trebali gledati na one koji kažu da su primili pomazanje, pa stoga počnu uzimati simbole na obilježavanju Kristove smrti? Takvu braću odnosno sestre ne bismo smjeli osuđivati. To je nešto što se tiče samo njih i Jehove (Rim. 14:12). No kršćani koji su doista pomazani duhom ne zahtijevaju da im se ukazuje posebna pažnja. Oni ne smatraju da zbog svog nebeskog poziva duhovne stvari razumiju bolje od drugih, čak i od nekih iskusnih pojedinaca iz “velikog mnoštva” (Otkr. 7:9). Osim toga ne smatraju da samim tim što su pomazani imaju više svetog duha od svojih suradnika koji pripadaju “drugim ovcama” (Ivan 10:16). Oni ne očekuju da ih se tretira na poseban način niti tvrde da su iznad skupštinskih starješina zbog toga što uzimaju simbole.

16-18. (a) Da li svi pomazanici sudjeluju u otkrivanju novih biblijskih spoznaja? Objasni. (b) Zašto se Vodeće tijelo ne treba konzultirati sa svima koji kažu da su pomazani duhom?

 ¹⁶ Jesu li svi pomazanici kojih ima po cijelom svijetu na neki način međusobno povezani te da li svi sudjeluju u otkrivanju novih biblijskih spoznaja? Ne. Iako je razred roba kao grupa odgovoran za davanje duhovne hrane pomazanim Kristovim sljedbenicima, nemaju svi pripadnici tog razreda iste odgovornosti niti ista zaduženja. (Pročitaj 1. Korinćanima 12:14-18.) Kao što smo već naveli, u 1. stoljeću svi su pomazanici sudjelovali u životno važnom djelu propovijedanja. No samo je mali broj njih Jehova upotrijebio za pisanje biblijskih knjiga i nadgledanje kršćanske skupštine.

¹⁷ Predočimo to sljedećim primjerom: U Bibliji se na nekim mjestima kaže da “skupština” treba rješavati pravna pitanja (Mat. 18:17). No njih zapravo rješavaju samo starješine, koji služe kao predstavnici skupštine. Oni se pritom ne konzultiraju sa svim članovima skupštine kako bi saznali što oni misle o određenom pitanju prije nego što u vezi s tim donesu odluku. Starješine na teokratski način izvršavaju ulogu koja im je povjerena — djeluju kao predstavnici cijele skupštine.

¹⁸ Slično tome danas je samo malom broju pomazanih muškaraca povjeren zadatak da zastupaju razred roba. Oni sačinjavaju Vodeće tijelo Jehovinih svjedoka. Ti duhom pomazani muškarci nadgledaju djelo propovijedanja vijesti o Kraljevstvu i pružanje duhovne pouke. No, kao i u 1. stoljeću, Vodeće tijelo ne konzultira se sa svakim pojedinim članom razreda roba prije nego što donese kakvu odluku. (Pročitaj Djela apostolska 16:4, 5.) S druge strane svi pomazani Jehovini svjedoci marljivo sudjeluju u životno važnoj žetvi koja se danas odvija. Kao grupa, pripadnici “vjernog i razboritog roba” služe kao jedno tijelo, ali kao pojedinci imaju različite zadatke (1. Kor. 12:19-26).

19, 20. Koji uravnotežen stav treba imati veliko mnoštvo u vezi s “vjernim i razboritim robom” i njegovim Vodećim tijelom?

¹⁹ Kako bi misli iznesene u ovom članku trebale utjecati na sve brojnije veliko mnoštvo onih koji se nadaju vječnom životu na Zemlji? Kao dio Kraljeve “imovine”, oni spremno prihvaćaju sve odluke Vodećeg tijela, koje zastupa “vjernog i razboritog roba”. Pripadnici velikog mnoštva cijene duhovnu hranu koja se priprema pod vodstvom Vodećeg tijela. No iako poštuju razred roba, oni istovremeno paze na to da ne uzdižu pojedince koji za sebe kažu da pripadaju tom robu. Nijedan kršćanin koji je doista pomazan Božjim duhom sigurno ne želi niti očekuje da se drugi s njim tako ophode (Djela 10:25, 26; 14:14, 15).

²⁰ Bez obzira na to jesmo li “sluge”, koji pripadaju pomazanom ostatku, ili smo pripadnici velikog mnoštva, u svemu surađujmo s vjernim upraviteljem i njegovim Vodećim tijelom. Dajmo sve od sebe kako bismo ostali duhovno budni i vjerni do samoga kraja! (Mat. 24:13, 42).