Idi na sadržaj

Idi na kazalo

“Što da uzvratim Jehovi?”

“Što da uzvratim Jehovi?”

Moja je majka znala duhovito reći da je 1933. bila godina katastrofalnih događaja: Hitler je došao na vlast, papa je tu godinu proglasio svetom, a usto sam se i ja rodila.

MOJI su roditelji živjeli u gradu Yutzu, u francuskoj povijesnoj pokrajini Lorraini, koja se nalazi blizu granice s Njemačkom. Majka je bila revna katolkinja. Godine 1921. udala se za mog oca, koji je bio protestant. Moja starija sestra Helen rodila se 1922, a roditelji su je kao novorođenče krstili u Katoličkoj crkvi.

Godine 1925. otac je dobio knjigu Harfa Božja na njemačkom. Pročitavši tu knjigu, uvjerio se da je pronašao istinu. Pisao je izdavačima, koji su mu pomogli da stupi u vezu s Bibelforscherima, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali u Njemačkoj. Otac je odmah počeo propovijedati o onome što je naučio. Majci se to nije svidjelo. Znala je na svom simpatičnom njemačkom reći: “Radi što hoćeš, samo se kloni tih Bibelforschera!” No otac je već donio odluku i 1927. krstio se kao Jehovin svjedok.

Zbog toga je baka s majčine strane počela nagovarati majku da se rastane od oca. Jednog dana svećenik je na misi upozorio župljane da se “klone lažnog proroka Dannera”. Kad se baka vratila iz crkve, s gornjeg kata naše kuće bacila je teglu s cvijećem na oca. Teška tegla pogodila ga je u rame. Malo je nedostajalo da mu padne na glavu. Taj nemili događaj naveo je majku da pomisli kako religija koja ljude pretvara u ubojice ne može biti dobra. Počela je čitati publikacije Jehovinih svjedoka. Ubrzo se uvjerila da je pronašla istinu i krstila se 1929.

Roditelji su se jako trudili kako bi nam približili Jehovu. Željeli su da ga moja sestra i ja doživljavamo kao stvarnu osobu. Čitali su nam biblijske priče i zatim nas pitali zašto su pojedine osobe postupile na određeni način. U to vrijeme otac nije želio raditi noću ili u večernjim satima premda je zbog toga dobivao puno manju plaću. Želio je imati vremena za kršćanske sastanke, službu propovijedanja i proučavanje s mojom sestrom i sa mnom.

Olujni oblaci na pomolu

Roditelji su često primali u naš dom putujuće nadglednike i betelske radnike iz Švicarske i Francuske. Oni su nam pričali kakve nevolje doživljavaju naši suvjernici u Njemačkoj, samo nekoliko kilometara od našeg doma. Nacisti su odvodili Jehovine svjedoke u koncentracijske logore i oduzimali im djecu.

Helen i ja bile smo spremne za teške kušnje koje su nam predstojale. Roditelji su nas učili da pamtimo biblijske retke koji će nam pomoći donositi ispravne odluke. Znali su reći: “Ako ne znate što učiniti, sjetite se Mudrih izreka 3:5, 6. Ako se bojite zbog kušnji u školi, razmišljajte o 1. Korinćanima 10:13. Ako nas razdvoje, ponavljajte Mudre izreke 18:10.” Naučila sam napamet 23. i 91. psalam. Bila sam uvjerena da će me Jehova uvijek štititi.

Godine 1940. nacistička je Njemačka pripojila pokrajinu Alsace-Lorraine. Novi je režim zahtijevao da se svi punoljetni stanovnici pridruže nacističkoj stranci. Otac je to odbio, pa su mu gestapovci prijetili da će ga uhititi. Budući da je majka odbila šivati uniforme, gestapovci su počeli prijetiti i njoj.

Odlazak u školu pretvorio se u pravu noćnu moru. Nastava je svaki dan započinjala molitvom za Hitlera, nacističkim pozdravom “Heil Hitler” i himnom. Dok je svirala himna, svi su trebali podignuti ispruženu ruku. Roditelji mi nisu rekli da ne smijem pozdravljati s “Heil Hitler”, nego su mi pomogli da ispravno oblikujem svoju savjest. Tako sam sama odlučila da neću koristiti taj pozdrav. Učitelji su me znali šamarati i prijetiti mi da će me izbaciti iz škole. Jednom prilikom, kad sam imala sedam godina, morala sam stajati pred svih 12 učitelja u školi. Pokušavali su me prisiliti da kažem “Heil Hitler”. No uz Jehovinu pomoć nisam popustila.

Jedna učiteljica pokušala je apelirati na moje osjećaje. Rekla mi je da sam dobra učenica, da me jako voli i da će joj biti žao budem li izbačena iz škole. Kazala je: “Ne moraš ispružiti ruku. Samo je malo podigni. I ne moraš reći: ‘Heil Hitler!’ Samo otvaraj usta i pravi se da govoriš.”

Kad sam majci ispričala što mi je rekla učiteljica, ona me podsjetila na biblijski izvještaj o tri mlada Hebreja koja su stajala pred kipom što ga je postavio babilonski kralj. Upitala me: “Što su trebali učiniti?” “Pokloniti se”, odgovorila sam. Nato je majka rekla: “Da li bi bilo ispravno da su se u trenutku kad se trebalo pokloniti kipu sagnuli kako bi zavezali sandalu? Ti moraš odlučiti što ćeš učiniti. Napravi što misliš da je ispravno.” Poput Šadraka, Mešaka i Abednega odlučila sam ostati vjerna Jehovi (Dan. 3:1, 13-18).

Učitelji su me više puta izbacili iz škole i prijetili mi da će me odvojiti od roditelja. Bila sam jako uplašena, no roditelji su me hrabrili. Kad sam odlazila u školu, majka bi se pomolila sa mnom i molila Jehovu da me štiti. Znala sam da će mi on dati snage da hrabro zastupam istinu (2. Kor. 4:7). Otac mi je rekao da se ne bojim otići iz škole i vratiti se kući ako pritisak bude prevelik. Rekao mi je: “Mi te volimo. Uvijek ćeš biti naša kći. To je stvar između tebe i Jehove.” Te su riječi još više ojačale moju želju da ostanem vjerna Jehovi (Job 27:5).

Gestapovci su često dolazili u naš dom i tražili publikacije Jehovinih svjedoka te ispitivali roditelje. Znali su odvesti majku i zadržati je satima. Oca i sestru odvodili su s posla. Nikad nisam znala hoću li naći majku kod kuće kad se vratim iz škole. Ponekad bi mi susjeda znala reći: “Odveli su ti mamu.” Tada bih se sakrila u kući i pitala se da li je muče i hoću li je ponovno vidjeti.

Deportacija

Dvadeset i osmoga siječnja 1943. gestapovci su nas probudili rano ujutro, u tri i trideset. Rekli su da nas neće deportirati budemo li se svi pridružili nacističkoj stranci. Dali su nam tri sata da se spremimo za odlazak. Majka je pretpostavljala da bi se takvo što moglo dogoditi, pa nam je u naprtnjače bila spakirala rezervnu odjeću i Bibliju. Stoga smo to vrijeme iskoristili kako bismo se molili i međusobno hrabrili. Otac nas je podsjetio da nas ništa “ne može rastaviti od ljubavi Božje” (Rim. 8:35-39).

Gestapovci su se vratili. Nikad neću zaboraviti kako nam je jedna starija sestra očiju punih suza mahala na odlasku. Odveli su nas na željezničku stanicu u Metzu. Nakon trodnevnog putovanja vlakom stigli smo u Poljsku, u Kochlowice, jedan od logora pod upravom koncentracijskog logora u Auschwitzu. Dva mjeseca kasnije premjestili su nas u Gliwice, samostan koji je bio pretvoren u radni logor. Nacisti su nam rekli da će nas pustiti na slobodu i vratiti nam imovinu budemo li potpisali izjavu kojom se odričemo svoje vjere. Otac i majka to su odbili, a vojnici su im rekli da se nikada nećemo vratiti kući.

U lipnju su nas premjestili u Swietochlowice, gdje su me počele mučiti glavobolje koje imam i dan-danas. Inficirali su mi se prsti na rukama, pa mi je liječnik iščupao nekoliko nokata bez ikakvog anestetika. No nije sve bilo tako crno. Naime obavljala sam razne poslove za stražare, pa sam često trebala ići u pekarnicu. Žena koja je ondje radila davala mi je nešto za jelo.

Dotad je naša obitelj bila odvojena od ostalih logoraša. U listopadu 1943. poslali su nas u logor u Ząbkowicama. Spavali smo na tavanu, zajedno s još šezdesetak muškaraca, žena i djece. Esesovci su se trudili da hrana koju smo dobivali bude odvratna i gotovo nejestiva.

Usprkos teškoj situaciji u kojoj smo se nalazili nikada nismo izgubili nadu. U Stražarskoj kuli čitali smo da se nakon rata treba propovijedati po cijelom svijetu. Znali smo zašto patimo i da će našim mukama uskoro doći kraj.

Kad smo čuli da savezničke snage napreduju, znali smo da nacisti gube rat. Početkom 1945. esesovci su odlučili evakuirati naš logor, pa su nas prisilili na marš dug gotovo 250 kilometara. Taj je marš započeo 19. veljače. Nakon četiri tjedna stigli smo u njemački grad Steinfels, gdje su stražari natjerali logoraše u rudnik. Mnogi su mislili da će nas pobiti. No tog su dana stigli saveznici, a esesovci su pobjegli. Našim je patnjama došao kraj.

Ostvarenje mojih ciljeva

Petoga svibnja 1945, nakon gotovo dvije i pol godine, stigli smo kući u Yutz. Bili smo prljavi i puni ušiju. Budući da nismo promijenili odjeću još od veljače, odlučili smo je spaliti. Sjećam se da nam je majka rekla: “Neka ovo bude najljepši dan u našem životu. Nemamo ništa, čak ni odjeća koju nosimo nije naša. No svi smo ostali vjerni Jehovi. Nismo pogazili svoju vjeru.”

Nakon tri mjeseca oporavka u Švicarskoj vratila sam se u školu ne strahujući da će me netko izbaciti. Sada smo se mogli sastajati sa suvjernicima i slobodno propovijedati. Dvadeset i osmoga kolovoza 1947, u dobi od 13 godina, javno sam potvrdila svoje predanje Jehovi, premda sam mu se predala nekoliko godina prije toga. Otac me krstio u rijeci Moselle. Htjela sam odmah postati pionir, no otac je želio da najprije izučim neki zanat. Tako sam završila krojački zanat. Godine 1951, kad sam imala 17 godina, započela sam pionirsku službu u obližnjem Thionvilleu.

Te sam godine prisustvovala kongresu u Parizu i predala molbu za misionarsku službu. Premda sam bila premlada da pohađam misionarsku školu, brat Nathan Knorr rekao je da će sačuvati moju molbu “za kasnije”. U lipnju 1952. bila sam pozvana u 21. razred misionarske škole Gilead, koja se održavala u South Lansingu, u američkoj državi New Yorku.

Nakon Gileada

Školovanje u Gileadu bilo je nezaboravno iskustvo. Nije mi bilo lako govoriti pred ljudima ni na materinjem jeziku, a sad sam morala govoriti na engleskom. No nastavnici su mi s ljubavlju pomagali. Jedan je brat primijetio da se smješkam kad god bi mi zbog nečega bilo neugodno, pa mi je po tome dao nadimak.

Naša je promocija održana 19. srpnja 1953. na stadionu Yankee u New Yorku. Bila sam poslana u Pariz zajedno s Idom Candusso. Premda je bilo pomalo zastrašujuće propovijedati imućnim Parižanima, vodila sam biblijske tečajeve s mnogim poniznim osobama. Ida se 1956. udala i otišla u Afriku, a ja sam ostala u Parizu.

Godine 1960. udala sam se za jednog brata koji je radio u Betelu. Služili smo kao specijalni pioniri u Chaumontu i Vichyu. Pet godina kasnije dobila sam tuberkulozu i morala sam prekinuti pionirsku službu. Bilo mi je jako teško jer sam od djetinjstva željela posvetiti život punovremenoj službi. Nakon nekog vremena suprug me napustio zbog druge žene. Kršćanska braća i sestre pružali su mi podršku i pomagali mi tijekom tog teškog razdoblja. Doista mogu reći da je Jehova ‘nosio moj teret’ (Psal. 68:19).

“Sretna sam jer vidim da mi Jehova pomaže”

Sada živim u Louviersu, u pokrajini Normandiji, blizu francuske podružnice. Premda imam zdravstvenih problema, sretna sam jer vidim da mi Jehova pomaže. Roditeljski odgoj koristi mi i danas. Roditelji su me učili da je Jehova stvaran, da ga mogu zavoljeti, s njim razgovarati i da on uslišava moje molitve. Doista mogu reći: “Što da uzvratim Jehovi za sva dobra koja mi je učinio?” (Psal. 116:12).

[Slika na stranici 5]

Kad sam imala šest godina. Nosim plinsku masku

[Slika na stranici 5]

Kad sam imala 16 godina, sudjelovala sam s misionarima i pionirima u posebnoj propovjedničkoj akciji u Luksemburgu

[Slika na stranici 5]

S ocem i majkom na kongresu 1953.