Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

On se borio sa strahom i sumnjom

On se borio sa strahom i sumnjom

Primeri vere

On se borio sa strahom i sumnjom

PETAR s naprezanjem vesla i gleda u mrak. Da li pomaljanje ružičaste svetlosti koje vidi na istočnom horizontu najavljuje osvit zore? Mišići na njegovim leđima i ramenima napregnuti su od dugih sati veslanja. Vetar mu mrsi kosu i besno podiže talase na Galilejskom moru. Jedan za drugim, talasi udaraju u pramac ribarskog čamca zapljuskujući ga hladnom morskom penom. Petar i dalje vesla.

Tamo negde na obali, Petar i njegovi drugovi ostavili su Isusa. Tog dana su videli kako je sa samo nekoliko hlebova i riba nahranio hiljade gladnih. Ljudi su zbog toga želeli da ga postave za kralja, ali on nije hteo da se meša u politiku. Takođe je bio odlučan da svojim učenicima pomogne da se čuvaju takvih ambicija. Kad je umakao mnoštvu, rekao je učenicima da uđu u čamac i krenu na drugu obalu, dok on odlazi u goru sam da se moli (Marko 6:35-45; Jovan 6:14, 15).

Mesec, koji je bio skoro pun, stajao je visoko iznad kada su učenici krenuli, a sada se polako spuštao ka zapadnom horizontu. A oni su prešli svega nekoliko kilometara. Usled napornog veslanja i neprekidne huke vetra i talasa razgovor nije bio moguć. Petar je verovatno utonuo u svoje misli.

Bilo je toliko toga o čemu je mogao da razmišlja! Sa Isusom iz Nazareta proveo je više od dve uzbudljive godine. Mnogo je naučio, ali je još dosta toga trebalo da nauči. Zato što je bio spreman na to — prvenstveno da se bori s preprekama kao što su sumnja i strah — on je za nas izvanredan primer vredan oponašanja. Osmotrimo kako.

„Našli smo Mesiju!“

Petar nikada neće zaboraviti dan kada je upoznao Isusa iz Nazareta. Njegov brat Andrija prvi mu je preneo divnu vest: „Našli smo Mesiju!“ Te reči su promenile Petrov život. On nikada više neće biti isti (Jovan 1:41).

Petar je živeo u Kapernaumu, gradu na obali slatkovodnog jezera nazvanog Galilejsko more. On i Andrija radili su kao ribari zajedno s Jakovom i Jovanom, Zevedejevim sinovima. S Petrom nije živela samo njegova supruga već i tašta i njegov brat Andrija. Da bi se zbrinule potrebe porodice, sigurno je bio potreban naporan rad, snaga i dovitljivost. Možemo zamisliti nebrojene duge noći i ove ribare kako spuštaju mreže između dva čamca i izvlače razne vrste riba koje žive u jezeru. Takođe možemo stvoriti sliku napornog rada preko dana, kada se riba razvrstavala i prodavala a mreže se krpile i čistile.

Iz Biblije saznajemo da je Andrija bio učenik Jovana Krstitelja. Petar je sigurno s velikim oduševljenjem slušao kada mu je brat preneo Jovanovu poruku. Jednog dana, Andrija je video kako Jovan pokazuje na Isusa iz Nazareta i kaže: „Evo Jagnjeta Božjeg!“ Andrija je odmah postao Isusov sledbenik i jedva je čekao da saopšti Petru tu uzbudljivu vest: Mesija se pojavio! (Jovan 1:35-40). Nakon pobune u Edenu pre oko 4 000 godina, Jehova Bog je obećao da će doći neko poseban ko će čovečanstvu pružiti pravu nadu (Postanak 3:15). Andrija je sreo upravo tog Izbavitelja, Mesiju lično! Petar je isto tako požurio da upozna Isusa.

Petar je do tada bio poznat kao Simon. Ali Isus ga je pogledao i rekao mu: „Ti si Simon, Jovanov sin. Zvaćeš se Kifa (’Kifa‘ je na grčkom ’Petar‘.)“ (Jovan 1:42). „Kifa“ je zajednička imenica koja znači „kamen“ ili „stena“. Sasvim sigurno, Isusove reči su bile proročanske. On je prorekao da će Petar postati poput stene — stabilan, čvrst i pouzdan oslonac među hrišćanskim sledbenicima. Da li je i Petar tako gledao na sebe? Teško. Čak i neke osobe danas koje čitaju izveštaje iz Jevanđelja ne vide da je Petar u mnogo čemu nalik steni. Neki misle da je on bio nestabilan, nepostojan i kolebljiv.

Petar je imao svoje slabosti. Isus je to dobro znao. Pa ipak, poput svog oca Jehove, Isus je uvek tražio dobro u drugima. U Petru je video veliki potencijal i želeo je da mu pomogne da još više razvije te dobre osobine. Jehova i njegov Sin isto tako traže dobro i u nama danas. Možda nam je ponekad teško da verujemo da oni u nama mogu naći mnogo dobra. Međutim, treba da se uzdamo u njihovo gledište i pokažemo da smo poput Petra spremni da primimo pouku i da se oblikujemo (1. Jovanova 3:19, 20).

„Ne boj se!“

Petar je verovatno nakon toga sledio Isusa na jednom delu njegovog propovedničkog putovanja. Možda je tada video Isusovo prvo čudo kada je na svadbi u Kani pretvorio vodu u vino. Što je još važnije, čuo je Isusovu divnu poruku o Božjem Kraljevstvu koja uliva nadu. Pa ipak, napustio ga je i vratio se ribolovu. Međutim, nekoliko meseci kasnije Petar se ponovo sreo sa Isusom — ovog puta Isus ga je pozvao da ga sledi i da to bude njegov način života.

Petar je upravo proveo još jednu noć u iscrpljujućem lovljenju ribe. Ribari su uporno bacali mreže ali one su uvek bile prazne. On je sigurno upotrebio sve svoje iskustvo i snalažljivost da bi rešio problem, pokušavajući da na različitim delovima jezera pronađe mesto gde se ribe hrane. Sigurno je ponekad poželeo, kao i mnogi drugi ribari, da zaviri u mračne dubine kako bi pronašao jato riba ili da ih nekako natera da uđu u mreže. Naravno, takve misli samo su ga još više mogle uznemiriti. Za njega to nije bio sport iz zadovoljstva; drugi su zavisili od toga da li će nešto uloviti. Na kraju se vratio na obalu praznih ruku. Ali, mreže su se ipak morale očistiti. Tako je on bio sav zaokupljen čišćenjem kada mu je Isus prišao.

Narod se gurao oko Isusa upijajući svaku njegovu reč. Okružen mnoštvom, Isus je ušao u Petrov čamac i zamolio ga da se malo otisnu od kopna. Isus ih je poučavao dok je voda jasno prenosila zvuk njegovog glasa. Kao i ljudi na obali, Petar je pažljivo slušao. Nikada mu nije bilo dosadno da sluša kako Isus objašnjava glavnu temu svog propovedanja — Božje Kraljevstvo. Kakva bi samo čast bila pomagati Hristu u prenošenju ove poruke nade širom zemlje! Ali, da li bi to bilo moguće? Od čega će živeti? Petar je verovatno opet pomislio na proteklu dugu noć bezuspešnog ribarenja (Luka 5:1-3).

Kada je Isus završio s poučavanjem, rekao je Petru: „Otplovi tamo gde je duboko, pa bacite svoje mreže i lovite.“ Petar je sa sumnjom rekao: „Učitelju, celu noć smo se mučili i ništa nismo ulovili, ali kad ti tako kažeš, baciću mreže.“ Poslednja stvar koju je želeo da uradi sigurno je bila da ponovo zabaci mreže — naročito sad kad nije vreme za lov. Pa ipak, poslušao je i dao znak svojim drugovima u drugom čamcu da učine isto (Luka 5:4, 5).

Kada je počeo da izvlači mreže, Petar je osetio da su teške. Sav u čudu, povukao je još jače i ubrzo je video kako se mnoštvo ribe praćaka u mrežama! Izbezumljen, mahnuo je ljudima u drugom čamcu da dođu da pomognu. Oni su to učinili, ali postalo je jasno da sva ta riba ne može stati u jedan čamac. Napunili su i drugi, ali ribe je bilo previše — čamci su usled težine počeli da tonu. Petar je bio zapanjen. Ranije je već video Hristovu moć na delu ali ovog puta ju je osetio lično! Pred njim je bio čovek koji je mogao da učini da ribe uđu u mreže. Obuzeo ga je strah. Pao je Isusu pred noge i rekao: „Gospode, idi od mene jer sam grešan čovek.“ Kako je uopšte mogao biti dostojan da bude pored osobe koja je imala vlast da koristi moć od Boga na takav način? (Luka 5:6-9).

Isus je ljubazno rekao: „Ne boj se! Od sada ćeš loviti ljude“ (Luka 5:10, 11). Sada nije bilo vreme za sumnju i strah. Petrove sumnje u vezi sa svakodnevnim stvarima kao što je lovljenje ribe bile su neopravdane; njegovi strahovi zbog ličnih slabosti i nedoraslosti takođe su bili bezrazložni. Pred Isusom je stajao veliki zadatak, služba koja će promeniti istoriju. On je služio Bogu koji ’velikodušno oprašta‘ (Isaija 55:7). Jehova će brinuti za njihove potrebe, kako fizičke tako i duhovne (Matej 6:33).

Petar se brzo odazvao, kao i Jakov i Jovan. „Izvukli [su] čamce na kopno, ostavili sve i pošli za njim“ (Luka 5:11). Petar je verovao u Isusa i onog ko ga je poslao. To je bila najbolja odluka koju je mogao doneti. Današnji hrišćani koji savladavaju svoje sumnje i strahove da bi služili Jehovi pokazuju sličnu veru. Takvo poverenje u Jehovu nikada nije uzaludno (Psalam 22:4, 5).

„Zašto si posumnjao?“

Oko dve godine nakon što je sreo Isusa, Petar je veslao kroz olujnu noć na Galilejskom moru, kao što je opisano na početku. Naravno, mi ne znamo o čemu je tada razmišljao. Bilo je toliko toga što je moglo da zaokuplja njegove misli! Isus je izlečio njegovu taštu. Održao je Propoved na gori. Putem svog poučavanja i moćnih dela, on je uvek iznova pokazivao da je Jehovin Izabranik, Mesija. Kako je vreme prolazilo, Petrove slabosti, kao što je sklonost da ga brzo obuzme strah i sumnja, sigurno su se u izvesnoj meri popravile. Isus ga je čak izabrao da bude jedan od njegovih dvanaest apostola! Pa ipak, Petar još nije pobedio strah i sumnju, kao što će uskoro i shvatiti.

Tokom četvrte noćne straže, to jest negde između tri sata ujutru i svanuća, Petar odjednom prestaje da vesla i uspravlja se. U daljini na talasima nešto se pomera! Da li su to talasi u kojima se ogleda mesečina? Ne, to je nešto stabilno i uspravno. To je čovek! Da, čovek koji hoda po površini mora! Dok se približavao, izgledalo je da ide pravo ka njima. Preplašeni učenici su mislili da je to neka utvara. Čovek je rekao: „Budite hrabri, ja sam! Ne bojte se!“ To je bio Isus (Matej 14:25-28).

Petar je odgovorio: „Gospode, ako si ti, zapovedi mi da dođem k tebi po vodi.“ Isprva je odreagovao kao hrabar čovek. Uzbuđen zbog ovog jedinstvenog čuda, Petar je hteo da dokaže svoju veru. Želeo je da ima udela u onom što se zbiva. Isus ga je ljubazno pozvao. Petar se popeo na jednu stranu čamca i zakoračio na ustalasano more. Zamislimo samo njegovo uzbuđenje kada je osetio čvrst oslonac pod nogama i stajao na površini vode. Mora da je bio ispunjen divljenjem dok je išao prema Isusu. Međutim, uskoro ga je obuzelo drugo osećanje (Matej 14:29).

Trebalo je da Petar usmeri pažnju na Isusa. On je bio taj koji ga je uz Jehovinu moć održavao na talasima. To je učinio zato što je Petar pokazao veru u njega. Ali, Petru je nešto odvuklo pažnju. U izveštaju čitamo: „Kad je video koliko je vetar jak, uplašio se.“ Skrenuo je pogled na talase koji su udarali u čamac i zapljuskivali ga, pa se uspaničio. Verovatno je već video sebe kako tone i utapa se u jezeru. Kako je strah u njegovom srcu isplivavao, tako je njegova vera tonula. Čovek koji je nazvan stena zbog svog potencijala da bude čvrst oslonac počeo je da tone poput kamena zbog svoje nepostojane vere. Petar je bio iskusan plivač, ali sada se nije oslanjao na to. Zavapio je: „Gospode, spasi me!“ Isus ga je uhvatio za ruku i povukao. Tada je, dok je još bio na vodi, pružio Petru važnu pouku: „Maloverni, zašto si posumnjao?“ (Matej 14:30, 31).

„Zašto si posumnjao“ — kako prikladne reči! Sumnja može da ima razornu moć. Ukoliko dozvolimo, ona može razoriti našu veru i dovesti do toga da duhovno potonemo. Treba da se grčevito borimo! Kako možemo uspeti? Tako što svoj pogled usmeravamo u ispravnom pravcu. Ako razmišljamo o onome što nas plaši, obeshrabruje ili odvraća od Jehove i njegovog Sina, naše sumnje će rasti. Ako usmerimo pažnju na Jehovu i njegovog Sina, na ono što su već uradili, što sad čine i što će učiniti za one koji ih vole, onda ćemo ukloniti sumnje koje mogu razoriti veru.

Dok je Petar išao za Isusom prema čamcu, video je da se oluja umirila. Na Galilejskom moru je zavladala tišina. Petar se pridružio ostalim učenicima koji su rekli: „Ti si zaista Božji Sin“ (Matej 14:33). Dok je nad jezerom svitala zora, Petrovo srce je bilo ispunjeno zahvalnošću. On je odbacio sumnje i strahove. Naravno, trebalo mu je još mnogo vremena pre nego što je postao hrišćanin poput stene, kao što je Isus prorekao. Ali, on je bio odlučan da se trudi i napreduje. Da li i ti imaš takvu odlučnost? Sigurno se slažeš da je Petrov primer vredan oponašanja.

[Slika na stranama 22, 23]

Isus je u skromnom ribaru video veliki potencijal

[Slika na 23. strani]

’Gospode, ja sam grešan čovek‘

[Slika na stranama 24, 25]

„Kad je video koliko je vetar jak, uplašio se“