Nakon smrti Isusovih apostola, koji su umrli do kraja prvog stoljeća, rani crkveni oci stekli su velik ugled. Opisujući njihova učenja, jedna enciklopedija navodi: “Većina [crkvenih otaca] naučavala je da duša odvojena od tijela dobiva nebesko blaženstvo odmah nakon potrebnog očišćenja, koje usljeđuje nakon smrti” (New Catholic Encyclopedia, 2003, svezak 6, stranica 687).

“Sretni su krotki, jer će naslijediti zemlju” (Matej 5:5).

Iako je svojim učenicima obećao da će im “pripremiti mjesto” na nebu, Isus im je dao do znanja da onamo neće ići svi pravedni ljudi (Ivan 3:13; 14:2, 3). Ustvari, on se molio da se Božja volja vrši “kako na nebu tako i na zemlji!” (Matej 6:9, 10). Dakle pravedni ljudi mogu se nadati jednoj od dvije moguće nagrade. Manji broj kršćana vladat će s Kristom na nebu, no većina će živjeti zauvijek na Zemlji (Otkrivenje 5:10).

S vremenom je rana Crkva drugačije počela gledati na svoju ulogu na Zemlji. Do čega je to dovelo? “Crkva kao institucija sve je više zauzimala mjesto dugoočekivanog Kraljevstva Božjeg”, navodi The New Encyclopaedia Britannica. Crkva je počela učvršćivati svoju vlast tako što se sve više uplitala u politiku, zanemarujući time Isusove riječi koje jasno pokazuju da njegovi sljedbenici ne smiju biti “dio svijeta” (Ivan 15:19; 17:14-16; 18:36). Pod utjecajem rimskog cara Konstantina Crkva se odrekla nekih svojih vjerovanja, a jedno od njih odnosilo se na samu prirodu Boga.

Usporedite sljedeće biblijske retke: Psalam 37:10, 11, 29; Ivan 17:3; 2. Timoteju 2:11, 12