Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Biblija stiže do Velikog crvenog ostrva

Biblija stiže do Velikog crvenog ostrva

Biblija stiže do Velikog crvenog ostrva

MADAGASKAR, koji je od jugoistočne obale Afrike udaljen oko 400 kilometara, po veličini je četvrto ostrvo na svetu. Njegov narod je već dugo upoznat sa imenom Jehova, pošto malgaški prevodi Biblije u kojima se nalazi Božje ime postoje preko 170 godina. Priča o nastanku malgaškog prevoda jeste priča o istrajnosti i predanosti.

Inicijativa da se Biblija prevede na malgaški potekla je sa obližnjeg Mauricijusa. Još 1813, ser Robert Farkar, britanski guverner tog ostrva, pokrenuo je prevođenje jevanđelja na malgaški. Kasnije je podstakao Radamu I, madagaskarskog kralja, da pozove učitelje iz Londonskog misionarskog društva na Veliko crveno ostrvo, kako se Madagaskar često naziva.

Dana 18. avgusta 1818, dva misionara iz Velsa, Dejvid Džouns i Tomas Bevan, stigli su sa Mauricijusa u lučki grad Toamasinu. Tu su naišli na veoma pobožan narod kome su obožavanje predaka i usmena predanja bili u središtu svakodnevnog života. Malgaški narod govorio je živopisan jezik koji je u osnovi malajsko-polinežanskog porekla.

Ubrzo nakon što su otvorili jednu malu školu, Džouns i Bevan su doveli žene i decu s Mauricijusa. Nažalost, svi su oboleli od malarije i Džouns je ostao bez žene i deteta u decembru 1818. Dva meseca kasnije, bolest je odnela i celu porodicu Bevan. Dejvid Džouns je jedini preživeo.

Džouns nije dozvolio da ga tragedija pokoleba. Bio je odlučan da Božju Reč učini dostupnom narodu Madagaskara. Nakon što se vratio na Mauricijus da se oporavi, latio se teškog zadatka učenja malgaškog jezika. Ubrzo nakon toga, počeo je s prevođenjem Jovanovog jevanđelja.

U oktobru 1820, Džouns se vratio na Madagaskar. Stigao je u prestonicu Antananarivo i ubrzo ponovo otvorio školu. Uslovi su bili primitivni. Nije bilo udžbenika, table niti školskih klupa. Međutim, nastavni program je bio izuzetan a deca željna znanja.

Nakon nekih sedam meseci samostalnog rada, Džounsu se pridružio novi saradnik koji je zamenio Bevana, misionar po imenu Dejvid Grifits. Njih dvojica su se potpuno posvetila prevođenju Biblije na malgaški.

Prevođenje počinje

Početkom 1820-ih, jedini pisani oblik malgaškog bio je sorabe — malgaške reči pisane arapskim pismom. Samo je mali broj ljudi to znao da čita. Zato je kralj Radama I, nakon što su misionari razgovarali s njim, dozvolio da se umesto ovog pisma koristi latinično.

Prevođenje je počelo 10. septembra 1823. Džouns je radio na Postanku i Mateju, dok je Grifits prevodio Izlazak i Luku. Obojica su bili neumorni radnici. Osim što su sami obavljali veći deo prevođenja, oni su predavali u školi pre i posle podne. Takođe su pripremali i držali crkvenu službu na tri jezika. Pa ipak, prevođenje im je bilo na prvom mestu.

Uz pomoć dvanaestorice učenika, dva misionara su za samo 18 meseci prevela celokupan grčki deo Svetog pisma i mnoge knjige iz hebrejskog dela. Naredne godine je dovršen preliminarni prevod cele Biblije. Naravno, bile su potrebne ispravke i ulepšavanje teksta. Zato su iz Engleske poslata dvojica lingvista, Dejvid Džons i Džozef Friman.

Suočavanje s poteškoćama

Kada je malgaški prevod dovršen, Londonsko misionarsko društvo poslalo je Čarlsa Havendena da montira prvu štamparsku mašinu na Madagaskaru. On je stigao 21. novembra 1826. Međutim, razboleo se od malarije i preminuo mesec dana kasnije. Niko drugi nije znao kako funkcioniše ta mašina. Naredne godine, vešti zanatlija iz Škotske, Džejms Kameron, uspeo je da sklopi mašinu pomoću priručnika koji je pronašao među delovima. Nakon mnogo neuspelih pokušaja, 4. decembra 1827. odštampao je deo 1. poglavlja Postanka. *

Situacija je postala još teža kada je kralj Radama I preminuo 27. jula 1828. On je pružao veliku podršku prevodilačkom radu. Dejvid Džouns je u to vreme rekao: „Kralj Radama je izuzetno dobar i ljubazan. On je veliki pobornik obrazovanja i poučavanje svog naroda veštinama civilizovanog sveta smatra vrednijim od zlata i srebra.“ Međutim, nasledila ga je njegova supruga Ranavalona I, i ubrzo je postalo očigledno da ona neće pružati podršku prevođenju kao što je to kralj činio.

Ubrzo nakon što je kraljica došla na presto, jedan posetilac iz Engleske zatražio je prijem kod nje kako bi razgovarao o prevođenju. Bio je odbijen. Drugom prilikom, kada su misionari rekli kraljici da još uvek ima mnogo toga čemu treba poučiti narod, uključujući i grčki i hebrejski jezik, ona je odgovorila: „Ne marim mnogo za grčki i hebrejski, ali volela bih da znam možete li naučiti moj narod nečem korisnijem, kao što je pravljenje sapuna.“ Shvativši da će možda biti primorani da odu pre nego što malgaški prevod bude gotov, Kameron je zatražio nedelju dana da razmisli o kraljičinoj primedbi.

Kameron je sledeće nedelje kraljičinim zastupnicima pokazao dva mala sapuna napravljena od materijala sa ostrva. Zahvaljujući ovim i sličnim poduhvatima, vešti misionari su umilostivili kraljicu kako bi dovršili štampanje gotovo svih knjiga hebrejskog dela Pisma.

Najpre iznenađenje, zatim razočaranje

Iako je u početku odbila misionare, kraljica je u maju 1831. izdala jedan dekret koji ih je iznenadio. Dozvolila je svojim podanicima da se krste kao hrišćani! Međutim, ta odluka je bila kratkog veka. Prema delu A History of Madagascar, „broj onih koji su se krstili uznemirio je konzervativne struje na dvoru, te su ubedili kraljicu da pričest u stvari predstavlja polaganje zakletve vernosti Britaniji“. Tako je dozvola za hrišćansko krštenje povučena krajem 1831, samo šest meseci nakon što je izdata.

Kraljičina kolebljivost, zajedno sa sve većim uticajem tradicionalista u vladi, pokrenula je misionare da što pre završe sa štampanjem Biblije. Hrišćanski grčki deo je već bio gotov i na hiljade primeraka bilo je u opticaju. Međutim, još jedna prepreka pojavila se 1. marta 1835, kada je kraljica Ranavalona I proglasila hrišćanstvo nezakonitim i naredila da sve hrišćanske knjige budu predate vlastima.

Kraljičin edikt takođe je podrazumevao da malgaški šegrti više ne mogu raditi na štampanju. Pošto je ostala samo šačica misionara da završi posao, radili su i danju i noću sve dok cela Biblija nije objavljena u junu 1835. Konačno je nastao malgaški prevod Biblije!

Dok je zabrana bila na snazi, Biblije su brzo distribuisane, a 70 primeraka je zakopano kako bi se sačuvalo od uništenja. To je učinjeno na vreme, pošto su u roku od godinu dana svi sem dvojice misionara morali da napuste Madagaskar. Međutim, Božja poruka se ipak prenosila širom Velikog crvenog ostrva.

Ljubav malgaškog naroda prema Bibliji

Kakva je samo radost bila za narod Madagaskara što je mogao da čita Božju Reč na svom jeziku! Ovaj prevod sadržavao je neke greške, a njegov jezik je sada prilično zastareo. Pa ipak, gotovo da ne postoji kuća u kojoj nema Biblije, a mnogi stanovnici je redovno čitaju. Vredno je zapaziti da se u hebrejskom delu ovog prevoda često koristi Božje ime Jehova. U prvobitnim primercima ono se nalazi i u grčkom delu. Stoga su mnogi pripadnici malgaškog naroda upoznati s Božjim imenom.

Štaviše, kada su prvi primerci grčkog dela Svetog pisma izašli iz štamparske mašine, videvši radost malgaškog naroda gospodin Bejker koji je radio kao štampar uzviknuo je: „Ne želim da prorokujem, ali ne verujem da će Božja reč ikada biti iskorenjena iz ove zemlje!“ Njegove reči su se pokazale istinitim. Ni malarija, ni izazov učenja teškog jezika, niti nepovoljne odluke vlasti nisu mogli sprečiti da Božja Reč bude dostupna ljudima na Madagaskaru.

Sada je situacija još bolja. Zašto? Godine 2008, objavljen je kompletan malgaški prevod Svetog pisma Novi svet. Ovaj prevod predstavlja veliki korak napred zbog svog savremenog, lako razumljivog jezika. Zato je Božja Reč sada još snažnije utvrđena na Velikom crvenom ostrvu (Isa. 40:8).

[Fusnota]

^ Prvi deo Biblije štampan na malgaškom bile su Deset zapovesti i molitva Očenaš. Odštampan je na Mauricijusu između aprila i maja 1826. Međutim, primerke su dobili samo članovi porodice kralja Radame i neki vladini službenici.

[Slika na 31. strani]

Prevod „Novi svet“ na malgaškom iskazuje čast Božjem imenu Jehova