Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Treba li uvek biti pošten?

Treba li uvek biti pošten?

Treba li uvek biti pošten?

NEKI ljudi su ponekad pošteni, dok drugi tako postupaju u većini situacija. Ali koliko među ljudima koje poznajete ima onih koji nastoje da uvek budu pošteni?

Danas je nepoštenje sasvim uobičajeno u mnogim životnim područjima. Bez obzira na to, poznato je šta Bog misli o poštenju. Primera radi, većina ljudi zna da osma od Deset zapovesti glasi: „Ne ukradi“ (Izlazak 20:15). Međutim, mnogi misle da okolnosti ponekad opravdavaju krađu ili druge oblike nepoštenja. Osmotrimo tri situacije u kojima se krađa obično smatra opravdanom.

Da li siromaštvo opravdava krađu?

Jedan rimski političar je rekao: „Siromaštvo je majka zločina.“ Osoba koja živi u oskudici možda smatra da je opravdano krasti. Drugi ljudi mogu deliti njeno mišljenje. Kakav je stav Isus imao prema tome? On je bio veoma saosećajan prema siromašnima, „sažalio se na njih“ (Matej 9:36). Pa ipak, nikad — ni pod kojim okolnostima — nije tolerisao krađu. Kako onda siromašna osoba treba da postupa?

Bog je saosećajan prema onima koji se iskreno trude da mu budu poslušni i blagosloviće njihova nastojanja da obezbede ono što im je potrebno (Psalam 37:25). Biblija obećava: „Jehova neće dati da gladuje duša pravednog, a žudnju zlih odbaciće“ (Poslovice 10:3). Mogu li se siromašni pouzdati u to obećanje? Viktorin je uverena da mogu.

Pošto je udovica s petoro dece školskog uzrasta, nije joj nimalo lako. Ona živi u zemlji u razvoju, u kojoj je socijalna pomoć veoma skromna. Svakodnevni život se uglavnom odvija van kuće, gde postoji mnoštvo prilika za krađu. Međutim, Viktorin nije u iskušenju da krade. Umesto toga, ona nastoji da sastavi kraj s krajem tako što pošteno radi kao ulični prodavac. Zbog čega želi da uvek bude poštena?

„Kao prvo, verujem da je Bog pošten i da će tako postupati sa mnom ukoliko ga oponašam. Kao drugo, moja deca će naučiti da budu poštena samo ako im ja pružam dobar primer.“

Kako se ona snalazi? „Imamo hranu, odeću i krov nad glavom. Pa ipak, ponekad sam morala da zamolim prijatelje za pomoć, na primer, da bih platila nepredviđene medicinske troškove. Uvek sam dobijala ono što mi je bilo potrebno. Zašto? Zato što su moji prijatelji znali da sam pošteno opisala svoju situaciju i da ne tražim više od onoga što mi je neophodno.

„Dok odrastaju, moja deca postupaju pošteno. Nedavno je jedna komšinica na našem stolu videla nekoliko novčića i pitala me zar se ne plašim da će ih deca uzeti. Nije mogla da poveruje kada sam joj rekla da moja deca to nikada ne bi učinila. Zato je bez mog znanja odlučila da to proveri. Krišom je ostavila dva novčića od po 100 franaka u našoj kući, na mestu gde su ih deca lako mogla naći. Navratila je sledećeg dana i veoma se iznenadila kada je videla da je novac netaknut. Poštenje moje dece čini me srećnijom nego obilje materijalnih stvari.“

„Svi to rade“

Krađa na radnom mestu uzima sve više maha. Zbog toga mnogi misle: „Svi to rade, pa zašto ne bih i ja?“ Nasuprot tome, Biblija kaže: „Ne povodi se za mnoštvom da činiš zlo“ (Izlazak 23:2). Viktoar je poštovala tu zapovest. Da li je to donelo dobre rezultate?

Kada je imala 19 godina, zaposlila se u fabrici za proizvodnju palminog ulja. Ubrzo je primetila da njenih 40 koleginica kradu palmine koštice i iznose ih iz fabrike u svojim korpama. Svakog vikenda su ih prodavale i tako zarađivale novac u vrednosti od tri do četiri nadnice. Viktoar priča: „Bukvalno svi su to radili. Koleginice su mislile da ću im se pridružiti, ali ja sam to odbila, rekavši da želim da živim pošteno. One su me ismevale i govorile da propuštam dobru priliku.

„Dok smo jednog dana izlazile iz fabrike, iznenada se pojavio direktor. Svima je pretražio korpe i našao palmine koštice kod svih, osim kod mene. Sve radnice koje su uhvaćene u krađi trebalo je da budu odmah otpuštene ili da dve sedmice rade bez plate. Tokom te dve sedmice su se uverile da nisam ništa propustila.“

„Ko nađe, njegovo je“

Kako se osećate kada nađete vrednu stvar koju je neko izgubio? Mnogi ljudi su skloni da to odmah prisvoje, odbacujući svaku pomisao da nađenu stvar vrate. Oni razmišljaju: „Ko nađe, njegovo je.“ Neki smatraju da time nije učinjena nikakva šteta. Uostalom, kažu oni, vlasnik se sigurno već oprostio od toga. Drugi kažu da nije njihova odgovornost da traže vlasnika, što može iziskivati dosta truda.

Kakvo je Božje gledište o tome? Odredba iz Ponovljenih zakona 22:1-3 pokazuje da nalazač nije imao pravo da prisvoji ono što je našao. Bio je dužan da postupi u skladu sa rečima: „Neka [nađene stvari] budu kod tebe dok ih [vlasnik] ne potraži. Tada mu ih vrati.“ Ukoliko neko ne bi prijavio da je pronašao izgubljenu stvar, mogao je biti okrivljen za krađu (Izlazak 22:9). Da li i danas treba postupati na takav način? Kristin je uverena da treba.

Ona je direktorka privatne škole i jedne srede je podigla svoju mesečnu zaradu u gotovini. Na tipičan zapadnoafrički način, smotala je novac u svežanj i na brzinu ga gurnula u tašnu. Zatim je zaustavila motocikl-taksi koji je brzo odvezao na jedan sastanak. Kada je stigla, nespretno je preturala po tašni, tražeći sitan novac da plati vožnju. Pošto se već smračilo, nije primetila da joj je svežanj novčanica ispao na zemlju.

Nekoliko minuta kasnije, niz ulicu je naišao 19-godišnji Blez, koji nije iz tog kraja. Jedan prijatelj ga je pozvao da dođe na isti sastanak kom je prisustvovala i Kristin. Blez je primetio svežanj novčanica, uzeo ga i stavio u džep. Posle sastanka je rekao svom prijatelju da je napolju našao nešto i da onaj ko misli da je to njegovo može da mu se javi.

Kristin se strašno uznemirila kada se te večeri vratila kući i videla da joj je plata nestala. Posle nedelju dana ispričala je svojoj prijateljici Žozefin šta joj se dogodilo. Žozefin joj je rekla da je jedan gost koji je bio na sastanku našao nešto. Kristin je telefonirala Blezu i tačno mu objasnila šta je izgubila. Bila je presrećna kada joj je vratio novac. Šta on misli o svemu tome? Premda je novac bio kod njega nedelju dana, on kaže: „Mnogo sam srećniji što sam vratio novac, nego što bih bio da sam ga zadržao.“

Zašto se trude da uvek budu pošteni

Viktorin, Viktoar i Blez žive u različitim mestima i ne poznaju se. Međutim, imaju nešto zajedničko — oni su Jehovini svedoci i drže se biblijskih merila poštenja. Raduju se vremenu kada će se ispuniti Božje obećanje o novom svetu. „Po njegovom obećanju očekujemo nova nebesa i novu zemlju u kojima će pravednost prebivati.“ Tada će svi ljudi biti pravedni — i pošteni (2. Petrova 3:13).

Viktorin je svesna da se njena materijalna situacija neće mnogo poboljšati sve dok ne nastupi promena koju je Bog obećao. Pa ipak, ona je duhovno bogata, što se novcem ne može kupiti. Njena deca su poštena i lepo se ponašaju. Svake nedelje sa ushićenjem govore drugima o Božjoj dobroti i objašnjavaju da će on zadovoljiti potrebe „svih koji ga u istini prizivaju“ i čuvati „sve one koji ga vole“ (Psalam 145:7, 18, 20).

Viktoar je s vremenom prestala da radi u fabrici za proizvodnju palminog ulja. Započela je privatan posao i na pijaci je prodavala gari (vrstu kaše od krupno mlevenog kasavinog brašna). Mnogi su kupovali kod nje jer su znali da je poštena. U stvari, ubrzo je mogla da ostaje kraće na pijaci i provodi više vremena govoreći drugima o budućnosti u novom svetu bez nepoštenja. Kasnije se udala i sada sa suprugom služi kao punovremeni jevanđelizator.

Kristin je izgubila novac ispred Dvorane Kraljevstva u kojoj Jehovini svedoci održavaju sastanke. Blez je poznavao malo prisutnih, ali je znao da su to njegova hrišćanska braća i sestre koji nastoje da uvek budu pošteni.

Koliko među vašim poznanicima ima ljudi koji se iskreno trude da uvek budu pošteni? Zamislite da ste okruženi sa 50, 100 ili 200 takvih osoba. Tu radost imaju Jehovini svedoci u svojim Dvoranama Kraljevstva. Zašto ne biste otišli na jedan od njihovih sastanaka i upoznali ih?

[Istaknuti tekst na 12. strani]

„Poštenje moje dece čini me srećnijom nego obilje materijalnih stvari“ (VIKTORIN)

[Okvir na 14. strani]

Da li se u Poslovicama 6:30 opravdava krađa?

U Poslovicama 6:30 stoji: „Ljudi ne preziru lopova ako ukrade da nasiti dušu jer je gladan.“ Da li se tim rečima opravdava krađa? Nipošto. Kontekst pokazuje da Bog ipak smatra lopova odgovornim za taj prestup. Naredni stih glasi: „Ali kad ga uhvate, vratiće sedmostruko — daće sve što ima u kući svojoj“ (Poslovice 6:31). Premda lopov koji krade zato što je gladan možda ne zaslužuje isti prekor kao onaj ko to čini iz pohlepe ili da bi naudio nekome, ipak je dužan da vrati ukradeno ili da nadoknadi štetu. Oni koji žele da imaju Božje odobravanje ni pod kojim okolnostima ne smeju biti krivi za krađu.