U ANTIOHIJSKOJ skupštini iskrsnuo je nesvakidašnji problem — došlo je do nesuglasice između Pavla i Barnabe. Njih su dvojica planirala misionarsko putovanje, no kad su trebali odlučiti tko će poći s njima, ‘došlo je do žestoke svađe’ (Djela 15:39). Razdvojili su se i svatko je otišao svojim putem. Posvađali su se zbog još jednog misionara — Marka.

Tko je bio Marko? Zašto su se Pavao i Barnaba posvađali zbog njega? Zašto nijedan od njih nije želio popustiti? Jesu li ikad promijenili svoje mišljenje o uzroku svađe? Što možemo naučiti iz Markove životne priče?

Marko je odrastao u Jeruzalemu. Vjerojatno je bio iz imućne židovske obitelji. Biblija ga prvi put spominje po imenu u jednom izvještaju o ranokršćanskoj skupštini. Godine 44. Jehovin je anđeo čudom oslobodio apostola Petra iz zatvora  u koji ga je bacio Herod Agripa I. Petar je nakon toga “otišao u kuću Marije, majke Ivana zvanog Marko. Ondje su se mnogi sakupili i molili” (Djela 12:1-12). *

To znači da se jeruzalemska skupština po svoj prilici sastajala u domu Markove majke. Budući da su se ondje “mnogi sakupili”, može se zaključiti da je kuća bila velika. Marija je imala sluškinju Rodu koja je Petru otvorila “dvorišna vrata”. Te pojedinosti ukazuju na to da je Marija bila imućna žena. Osim toga za kuću se kaže da je bila njezina, a ne njezinog muža, što može značiti da je Marija bila udovica te da je u to vrijeme Marko još uvijek bio mlad (Djela 12:13, Jeruzalemska Biblija).

Marko je vjerojatno bio među braćom koja su se “sakupila i molila” u domu njegove majke. Sigurno je dobro poznavao Isusove učenike i druge koji su osobno vidjeli što je Isus činio tijekom svoje službe. Ustvari, Marko je možda bio “oskudno odjeven” mladić koji je krenuo za Isusom dok su ga vojnici odvodili, ali je pobjegao kad su pokušali uhvatiti njega (Mar. 14:51, 52).

Druženje sa zrelim kršćanima nesumnjivo je dobro utjecalo na Marka. Napredovao je u duhovnom pogledu, što su primijetila i braća koja su predvodila skupštinu. Kad su Pavao i Barnaba otprilike 46. godine iz Antiohije došli u Jeruzalem kako bi isporučili pomoć poslanu zbog gladi, zapazili su Marka. Kad su krenuli natrag u Antiohiju, poveli su ga sa sobom (Djela 11:27-30; 12:25).

Površnim čitanjem može se steći dojam da su njih trojica bili samo suvjernici te da su Pavao i Barnaba izabrali Marka samo zbog njegovih sposobnosti. No u jednoj Pavlovoj poslanici piše da je Marko bio Barnabin bratić (Kol. 4:10). To nam pomaže bolje shvatiti događaje koji su uslijedili.

Prošla je otprilike godina dana. Sveti duh poslao je Pavla i Barnabu na misionarsko putovanje. Pošli su iz Antiohije i uputili se na Cipar. Sa sobom su “za pomoćnika” poveli Ivana Marka (Djela 13:2-5). On je na putu možda obavljao razna zaduženja kako bi se Pavao i Barnaba mogli usredotočiti na duhovne aktivnosti.

Njih trojica proputovala su Cipar i putem propovijedala. Zatim su se uputili u Malu Aziju. Ondje je Ivan Marko donio odluku koja je Pavla jako razočarala. Biblija kaže da ih je Marko, kad su stigli u Pergu, “napustio i vratio se u Jeruzalem” (Djela 13:13). Ne navodi se zašto je to učinio.

Dvije godine kasnije Pavao, Barnaba i Marko ponovno su bili u Antiohiji. Dva apostola razgovarala su o drugom misionarskom putovanju. Namjeravali su ponovno  posjetiti mjesta u kojima su bili na prvom putovanju. Barnaba je želio povesti svog bratića, ali Pavao nije htio ni čuti za to jer ih je Marko ranije napustio. Zbog toga je došlo do sukoba koji smo spomenuli u uvodu. Barnaba je s Markom otišao na rodni Cipar, a Pavao se uputio u Siriju (Djela 15:36-41). Očito je da su imali posve različito mišljenje o Markovoj ranijoj odluci.

Marko je sigurno bio jako žalostan zbog svega što se dogodilo. Unatoč tome što se u ružnim okolnostima razišao s Pavlom, i dalje je vjerno služio Bogu. Biblija ne opisuje što je s Markom bilo daljnjih 11 ili 12 godina, no potom ga ponovno spominje. Što se za njega kaže? Ono čemu bismo se najmanje nadali — da je bio s Pavlom.

Godine 60. i 61. Pavao je bio u zatvoru u Rimu. U to je vrijeme napisao nekoliko poslanica koje su danas dio Biblije. U onoj upućenoj Kološanima napisao je: ‘Pozdravlja vas Aristarh, moj zatvorski drug, i Marko, Barnabin bratić (za kojega vam je već otprije zapovjeđeno da ga lijepo primite ako dođe k vama). Oni su moji jedini suradnici u službi za kraljevstvo Božje, oni su mi pomagali i jačali me’ (Kol. 4:10, 11).

Očito se zbila izuzetno velika promjena. Pavao je nekad bio jako razočaran Markom, a sada ga je smatrao vrijednim suradnikom. Rekao je Kološanima da će ih Marko možda posjetiti. Ako ih je doista posjetio, došao je kao Pavlov zastupnik.

Je li Pavao godinama ranije bio previše kritičan prema Marku? Je li Marko zaslužio takvu kritiku? Lako je moguće da istine ima i u jednom i u drugom. Bilo kako bilo, njih su se dvojica pomirila i tako dokazala da su zreli kršćani. Nisu jedan drugome zamjerali zbog onoga što se dogodilo, već su ponovno počeli surađivati. To je izvrsna pouka za svakoga tko ima nesuglasica s nekim suvjernikom.

Na temelju onoga što u Bibliji piše o Marku može se zaključiti da je puno putovao. Odrastao je u Jeruzalemu, a potom se preselio u Antiohiju. Poslije je otišao na Cipar, pa u Pergu i na koncu u Rim. Odande ga je Pavao namjeravao poslati u Kolose. No to nije bio kraj njegovih putovanja.

Apostol Petar svoju je prvu poslanicu napisao otprilike 62-64. godine. U njoj je napisao: “Pozdravlja vas ona koja je u Babilonu, (...) a i Marko, sin moj” (1. Petr. 5:13). Dakle Marko je otputovao u Babilon kako bi služio s apostolom Petrom, koji je dosta godina ranije prisustvovao sastanku u domu Markove majke.

Pavao je otprilike 65. godine, dok je drugi put bio u zatvoru u Rimu, pisao Timoteju i poručio mu da dođe iz Efeza. Rekao mu je i sljedeće: “Uzmi Marka i dovedi ga sa sobom” (2. Tim. 4:11). Dakle Marko je u to vrijeme bio u Efezu. Možemo biti potpuno  sigurni da nije odbio Pavlov poziv, nego da je s Timotejem došao u Rim. Marko je bio spreman putovati iako u ono vrijeme to nije bilo nimalo lako.

Marku je ukazana uistinu posebna čast — Jehova ga je nadahnuo da napiše evanđelje. Premda drugo evanđelje ne imenuje svog pisca, prema najstarijim predajama smatra se da ga je napisao Marko te da je informacije saznao od Petra. Ustvari, Petar je osobno vidio gotovo sve događaje o kojima je Marko pisao.

Bibličari smatraju da je Marko svoje evanđelje napisao za ne-Židove. Zašto se to može reći? U svom je evanđelju objasnio židovske običaje (Mar. 7:3; 14:12; 15:42). Preveo je aramejske izraze koje ne-Židovi inače ne bi razumjeli (Mar. 3:17; 5:41; 7:11, 34; 15:22, 34). Koristio je mnoge latinske izraze i čak dobro poznate grčke riječi objasnio latinskima. Vrijednost židovskog novca izrazio je u rimskom novcu (Mar. 12:42, bilješka). Sve to podupire uvriježeno mišljenje da je Marko svoje evanđelje napisao u Rimu.

Dok je bio u Rimu, Marko sigurno nije samo pisao evanđelje. Sjetimo se da je Pavao rekao Timoteju: “Uzmi Marka i dovedi ga sa sobom.” Zašto je to rekao? Sam Pavao nastavio je riječima: “Jer mi je koristan za službu” (2. Tim. 4:11).

To je, kronološki gledano, posljednji put da se Marko spominje u Bibliji. Taj nam redak mnogo govori o njemu. Biblija nigdje ne kaže da je Marko bio apostol, vođa ili prorok, nego ga prikazuje kao osobu koja je spremno služila drugima. Markova je pomoć u to vrijeme sigurno puno značila Pavlu, kojemu se bližila smrt.

Kad sastavimo sve pojedinosti koje nam Biblija otkriva o Marku, upoznajemo čovjeka koji je revno propovijedao dobru vijest u raznim područjima te rado pomagao drugima. Budući da nije dopustio da ga išta odvrati od službe Bogu, dobio je uistinu predivne blagoslove.

I današnji Božji sluge poput Marka predano propovijedaju dobru vijest o Kraljevstvu. Neki su se zbog dobre vijesti poput njega preselili u neki drugi kraj ili čak zemlju. Većina nas ne može to učiniti, ali svi možemo oponašati jednu lijepu Markovu osobinu. Naime on se spremno žrtvovao kako bi služio svojoj braći. Budimo i mi spremni na konkretne načine pomagati suvjernicima da služe Bogu. Možemo biti sigurni da će nas Jehova tada blagosloviti (Izr. 3:27; 10:22; Gal. 6:2).