OSVANUO je dan. Putnici polako na noge obuvaju svoje iznošene sandale, osjećajući na licu dašak svježeg jutarnjeg zraka. Pred njima leži još jedan dug dan i dalek put koji moraju propješačiti.

Na put bi obično kretali s prvim zrakama sunca. Pješačili bi prašnjavim cestama koje su vodile pokraj vinograda, kroz maslinike te preko strmih brežuljaka. Na putu bi znali susresti i druge prolaznike — seljake koji su išli na svoja polja, trgovce koji su pred sobom tjerali tegleće životinje natovarene svakojakom robom i hodočasnike koji su putovali u Jeruzalem. Kršćani bi na takvom putovanju razgovarali sa svakim koga bi susreli. Zašto? Zato što im je Isus zapovjedio da budu njegovi svjedoci “sve do kraja zemlje” (Djela apostolska 1:8).

Na takav su način putovali apostol Pavao, Barnaba i drugi odvažni misionari iz 1. stoljeća (Djela apostolska 14:19-26; 15:22). To je od njih zahtijevalo da budu izdržljivi i nepokolebljivi. Putovati u to doba nije bilo nimalo lako. Opisujući što je sve doživio kad je putovao morem, apostol Pavao je napisao: “Triput sam doživio brodolom,  cijelu noć i dan proveo sam u dubokom moru.” Ni putovati kopnom nije bilo ništa lakše. Pavao je rekao da je na putu često bio u “opasnostima od rijeka” i “u opasnostima od razbojnika” (2. Korinćanima 11:25-27).

Kako su izgledala putovanja tih misionara? Koliki su dio puta uspijevali prevaliti za jedan dan? Što su sve trebali nositi sa sobom i gdje su noćili tijekom putovanja?

Putovanje kopnom. Rimljani su do 1. stoljeća izgradili veliku mrežu cesta koje su povezivale glavne gradove Carstva. Te su ceste bile pažljivo projektirane i kvalitetno sagrađene. Mnoge od njih bile su široke 4,5 metara i popločene kamenom te su imale povišeni kameni rubnik i bile označene miljokazima. Putujući takvim cestama, misionari kao što je bio Pavao na svom su propovjedničkom putovanju za jedan dan mogli prijeći oko 30 kilometara.

No u Palestini su ljudi uglavnom morali putovati opasnim nepopločenim putevima koji ničim nisu bili ograđeni, čak ni uz polja ili duboke provalije. Putnici su mogli naići na divlje zvijeri ili na razbojnike ili na posve neprohodne dijelove puta.

Što su sve nosili sa sobom? Neke osnovne stvari koje su morali ponijeti bile su štap koji bi im služio za zaštitu (1), prostirka za spavanje (2), vrećica za novac (3), rezervni par sandala (4), vreća s hranom (5), rezervna odjeća (6), sklopivo kožno vedro kojim su na putu mogli vaditi vodu iz bunara (7), mijeh s vodom (8) i velika kožna torba za osobne stvari (9).

Misionari bi na svojim putovanjima često sretali putujuće trgovce koji su prevozili robu od jedne gradske tržnice do druge. Ti su trgovci robu prenosili na magarcima koji su bili iznimno izdržljive životinje, sigurne na nogama, pa su s lakoćom prelazile strme i krševite puteve. Neki izvještaji pokazuju da je snažan magarac s teškim teretom na leđima mogao za jedan dan prijeći i do 80 kilometara. Volovska zaprega kretala se puno sporije i njome se dnevno moglo prevaliti svega 8-20 kilometara. No volovi su mogli nositi više tereta, pa su bili idealni za kraća putovanja. Putnici su mogli susresti i karavane deva ili magaraca — povorke od više desetaka životinja  natovarenih robom iz cijelog svijeta. Cestom bi znao projuriti i glasnik na konju, koji je nosio poštu ili kraljevske odredbe u neki daleki dio Rimskog Carstva.

Kad bi pala noć, putnici bi obično spavali pokraj ceste u taboru koji bi sami na brzinu podignuli. Neki bi možda proveli noć u prenoćištu za karavane — zidom ograđenoj građevini koja je imala nenamještene sobe ispred kojih se pružalo dvorište. No u tim prljavim, neudobnim mjestima putnici nisu bili potpuno zaštićeni od vremenskih nepogoda ili razbojnika. Kad god je to bilo moguće, misionari bi vjerojatno prenoćili kod svojih rođaka ili suvjernika (Djela apostolska 17:7; Rimljanima 12:13).

Putovanje morem. Manji brodovi prevozili su robu i ljude duž obale i preko Galilejskog mora (Ivan 6:1, 2, 16, 17, 22-24). Mnogi veći brodovi plovili su Sredozemnim morem prevozeći raznoraznu robu u daleke luke. Na tim se brodovima u Rim dopremala hrana. Osim toga njima su iz jedne luke u drugu putovali državni službenici te se prevozila pošta.

Mornari su se orijentirali prema onome što su mogli vidjeti — danju prema kopnu, a noću prema zvijezdama. Zbog toga je plovidba bila relativno sigurna samo od svibnja do sredine rujna, kad je vrijeme bilo stabilnije. Često su se događali brodolomi (Djela apostolska 27:39-44; 2. Korinćanima 11:25).

Putovanje morem nije bilo puno ugodnije od putovanja kopnom. Moglo se putovati uglavnom trgovačkim brodovima koji nisu bili namijenjeni prijevozu putnika, pa se nije pridavalo puno pažnje njihovoj udobnosti. Kakvo god da je bilo vrijeme, putnici su boravili i spavali na palubi zato što je suho potpalublje bilo rezervirano za dragocjeni teret koji su brodovi prevozili. Jeli su samo ono što su ponijeli sa sobom. Na brodu su dobivali samo vodu za piće. Ponekad je vrijeme bilo jako promjenjivo. Oluje su znale bjesnjeti danima, pa bi putnici zbog nemirnog mora patili od morske bolesti.

Unatoč svim poteškoćama s kojima su se suočavali na putu, kako na kopnu tako i na moru, misionari poput Pavla proširili su “dobru vijest o kraljevstvu” gotovo po čitavom tada poznatom svijetu (Matej 24:14). Samo 30 godina nakon što je Isus rekao svojim učenicima da će biti njegovi svjedoci Pavao je napisao da se dobra vijest propovijedala “među svim stvorenjima pod nebom” (Kološanima 1:23).