SAMUEL je teška srca promatrao stanovnike Šila. Grad je grcao u suzama zbog žalosti i tuge što ga je snašla. Koliko je samo žena i djece plakalo za svojim očevima, muževima, sinovima i braćom koji se više nikad neće vratiti kući! Izrael je pretrpio težak poraz od Filistejaca te je život izgubilo oko 30 000 izraelskih ratnika, i to nedugo nakon što ih je u jednoj drugoj bici poginulo 4 000 (1. Samuelova 4:1, 2, 10).

To je bila samo jedna u nizu nevolja što su ih snašle. Veliki svećenik Eli imao je dva nevaljala sina, Hofnija i Pinhasa, koji su odnijeli iz Šila sveti kovčeg saveza. Taj je kovčeg bio simbol Božje prisutnosti među izraelskim narodom i obično je stajao u najsvetijoj prostoriji svetog šatora, u kojem su Izraelci vršili službu Bogu. Narod je ponio kovčeg saveza u bitku, misleći da će im na neki čudesan način pomoći te da će izvojevati pobjedu. No Filistejci su oteli kovčeg te ubili Hofnija i Pinhasa (1. Samuelova 4:3-11).

Kovčeg saveza stoljećima se nalazio u svetom šatoru u Šilu, a sada je dospio u ruke neprijateljima. Kad je Eli, koji je tada imao 98 godina, čuo što se dogodilo, pao je natraške sa stolice i umro. Njegova snaha, koja je toga dana postala udovica, umrla je pri porodu. Prije nego što je izdahnula, rekla je: “Slava je iz Izraela u izgnanstvo otišla.” Doista, život u Šilu promijenio se zauvijek (1. Samuelova 4:12-22).

Kako se Samuel nosio sa svim tim mučnim događajima? Je li imao dovoljno vjere da pomogne narodu koji je izgubio Jehovinu naklonost i zaštitu? Svi se mi s vremena na vrijeme suočavamo s poteškoćama i razočaranjima koji bi mogli poljuljati našu vjeru. Stoga pogledajmo što možemo naučiti od Samuela.

Biblijski izvještaj iz Prve knjige Samuelove u nastavku govori što se dogodilo s kovčegom saveza. Opisuje kako su Filistejci trpjeli nevolje zato što su uzeli kovčeg, pa su bili prisiljeni vratiti ga. Samuel se ponovno spominje tek nakon opisa događaja koji su se zbivali tijekom 20 godina (1. Samuelova 7:2). Što je Samuel radio sve to vrijeme? Biblija nam pruža odgovor na to pitanje.

Iz nje saznajemo da je Samuel, prije nego što su se odigrali svi ti događaji u vezi s kovčegom, “prenosio Božje riječi svemu Izraelu” (1. Samuelova 4:1). A nakon tog 20-godišnjeg razdoblja svake je godine putovao i obilazio tri izraelska grada kako bi sudio narodu i rješavao njihove sporove. Potom bi se vratio kući u Ramu (1. Samuelova 7:15-17). Samuel je uvijek bio vrijedan i marljiv, pa je očigledno i tijekom tih 20 godina imao pune ruke posla.

Moralna iskvarenost i nevaljali postupci Elijevih sinova potkopali su vjeru naroda. Izgleda da su mnogi upravo zbog toga počeli štovati idole krivih bogova. Nakon što je 20 godina vrijedno izvršavao zadatak koji mu je Bog povjerio, Samuel je svojim sunarodnjacima rekao: “Ako se svim srcem svojim vraćate Jehovi, uklonite iz svoje sredine tuđe bogove i Aštarte te odlučno upravite srce svoje Jehovi i njemu jedinome služite! I on će vas izbaviti iz ruke filistejske” (1. Samuelova 7:3).

“Ruka filistejska” u to je vrijeme okrutno tlačila Izraelce. Budući da su izraelskoj vojsci nanijeli  težak poraz, Filistejci su mislili da mogu ugnjetavati Božji narod kako im se prohtije i da za to neće morati nikome odgovarati. No Samuel je zajamčio Izraelcima da će se situacija promijeniti ako se vrate Jehovi i ponovno mu počnu služiti. Jesu li poslušali? Samuel je sigurno bio presretan kad su uklonili svoje idole i počeli “služiti jedino Jehovi”. Stoga je zapovjedio da se sav narod okupi u Mispi, gradu koji se nalazio u brdima sjeverno od Jeruzalema. Kad su se skupili, postili su i pokajali se za težak grijeh koji su učinili štujući idole (1. Samuelova 7:4-6).

Filistejci su saznali za taj skup te su odlučili iskoristiti tu priliku da zatru čitav narod. Poslali su vojsku u Mispu kako bi napokon dokrajčili Jehovine sluge. Čuvši vijest da im je pogibelj sve bliže, Izraelci su se jako uplašili, pa su rekli Samuelu neka se moli za njih. On je to i učinio te je prinio Jehovi žrtvu. Tijekom tog svetog obreda Filistejci su došli nadomak Mispe, spremni za boj. No Jehova je uslišio Samuelovu molitvu. “Zagrmio je na Filistejce silnom grmljavinom” u kojoj se mogla osjetiti sva silina njegovog gnjeva, čime je izazvao pomutnju u njihovim redovima (1. Samuelova 7:7-10).

Filistejski vojnici nisu bili strašljivi poput male djece koja se u strahu sakriju iza mame kad začuju grmljavinu. To su bili snažni, prekaljeni ratnici. Stoga mora da je ta grmljavina bila nešto posebno, nešto što dotad nisu nikad čuli ni vidjeli. Je li ih prepala zaglušujuća tutnjava te “silne grmljavine”? Jesu li se možda uplašili zato što je zagrmjelo iz vedra neba ili zato što je zvuk odzvanjao po okolnim brdima, pa nisu mogli prepoznati odakle dolazi? Bilo kako bilo, ta je grmljavina Filistejcima utjerala silan strah u kosti. Potpuno smeteni, postali su laka meta. Izraelci su nagrnuli iz Mispe, napali ih i porazili. Krenuvši u potjeru za njima, hvatali su ih sve do područja koje se prostiralo jugoistočno od Jeruzalema (1. Samuelova 7:11).

Ta je bitka bila prekretnica za Božji narod. Filistejci su se nastavili povlačiti s njihovog područja dokle god je Samuel služio kao sudac u Izraelu. Tako je grad za gradom bio ponovno vraćen pod izraelsku vlast (1. Samuelova 7:13, 14).

Nekoliko stoljeća kasnije apostol Pavao uvrstio je Samuela među vjerne suce i proroke koji su “učinili što je pravedno” (Hebrejima 11:32, 33). Samuel je uistinu uspio potaknuti narod da čini ono što je dobro i pravedno u Božjim očima. To mu je pošlo za rukom zato što je strpljivo čekao na Jehovu i vjerno mu nastavio služiti unatoč tome što je doživio mnoga razočaranja. Osim toga pokazao je da je zahvalan za sve što je Jehova učinio za svoj narod. Nakon što su izvojevali pobjedu kod Mispe, Samuel je ondje podignuo spomenik koji je služio kao spomen na veliko djelo koje je Jehova učinio kako bi pomogao svome narodu (1. Samuelova 7:12).

I vi, sasvim sigurno, želite “činiti što je pravedno”. U tome vam puno može pomoći primjer Samuela, koji je bio strpljiv, ponizan i zahvalan Bogu za sve što je činio za njega. Kome od nas ne trebaju takva svojstva? Pokazalo se dobrim to što je Samuel stekao takve osobine  i naučio ih pokazivati još dok je bio relativno mlad, jer se u kasnijim godinama suočio s još težim kušnjama i razočaranjima.

Samuel se u biblijskom izvještaju sljedeći put spominje već kao ostario čovjek. Dotad je već imao dva odrasla sina koji su se zvali Joel i Abija. On im je povjerio neke dužnosti kako bi mu pomogli suditi narodu. Nažalost, oni su izigrali njegovo povjerenje. Iako je Samuel bio pošten i pravedan, njegovi su sinovi zloupotrebljavali svoj položaj za sebične ciljeve, izvrtali pravdu i primali mito (1. Samuelova 8:1-3).

Jednoga dana izraelski su starješine došli k Samuelu i potužili se: “Sinovi tvoji ne idu putevima tvojim” (1. Samuelova 8:4, 5). Je li Samuel već bio svjestan toga? Biblija nam o tome ništa ne govori. No za razliku od Elija, Samuelu se sigurno nije moglo prigovoriti da je loš ili neodgovoran otac. Elija je Jehova prekorio i kaznio zato što nije ukorio svoje sinove za njihovu zloću i zato što je veću čast iskazivao njima nego njemu (1. Samuelova 2:27-29). Ali Samuelu nije nikad takvo što rekao.

U izvještaju se ne opisuje kako se Samuel osjećao kad je saznao za nevaljalo ponašanje svojih sinova — je li osjećao sram, je li ga obuzela tjeskoba ili ga je razdirala bol zato što se gorko razočarao u svojim sinovima. Nažalost, mnogi roditelji itekako dobro znaju kroz što je prolazio. U ovom teškom vremenu u kojem živimo pobuna protiv roditeljskog odgoja i autoriteta poprimila je goleme razmjere (2. Timoteju 3:1-5). Samuelovo iskustvo može u nekoj mjeri pomoći roditeljima koji zbog postupaka svoje djece proživljavaju duboku emocionalnu bol i pružiti im utjehu. On nije dozvolio da nevjerno postupanje njegovih sinova utječe na njegov način života. Imajte na umu da, čak i kad se riječima i ukorom ništa ne postiže, dobar roditeljski primjer može utjecati na srce djeteta i potaknuti ga da se promijeni. A roditelji se uvijek mogu truditi da njihov vlastiti život služi na čast i ponos njihovom Ocu, Jehovi Bogu — baš kao što je to činio i Samuel.

Samuelovi sinovi vjerojatno nisu mogli ni zamisliti kakve će posljedice imati njihova pohlepa  i sebičnost. Skrenuvši mu pažnju na loše postupke njegovih sinova, izraelski su starješine rekli Samuelu: “Postavi nam kralja da nam sudi, kao što je to kod svih naroda!” Da li se Samuel osjećao odbačenim kad je čuo što traže od njega? Na kraju krajeva, on je tom narodu već desetljećima služio kao sudac u Jehovino ime. Međutim oni više nisu željeli da im sudi običan prorok poput Samuela, već su željeli imati kralja. Okolni narodi imali su kraljeve, pa ni Izraelci nisu željeli biti nimalo drugačiji. Kako je Samuel reagirao na njihov zahtjev? U izvještaju čitamo: “U očima Samuelovim bilo je zlo što su [to] rekli” (1. Samuelova 8:5, 6).

Zanimljivo je zapaziti što je Jehova rekao Samuelu kad mu se on molio u vezi s time: “Poslušaj glas naroda u svemu što ti govori, jer nisu odbacili tebe, nego su odbacili mene da ne kraljujem nad njima.” Te su riječi sigurno veoma utješile Samuela, no pokazale su i da su Izraelci nanijeli tešku uvredu Svemogućem Bogu. Jehova je rekao svom proroku neka upozori narod da će platiti visoku cijenu za to što žele da čovjek kraljuje nad njima. Samuel je učinio što mu je Jehova rekao, no narod je uporno zahtijevao: “Neka kralj bude nad nama!” Budući da je Samuel uvijek u svemu bio poslušan svom Bogu, otišao je i pomazao kralja kojeg je Jehova izabrao (1. Samuelova 8:7-19).

Je li Samuel poslušao Boga nevoljko, ljutito ili reda radi? Je li dozvolio da razočaranje zatruje njegovo srce i da se u njemu razvije gorčina? Mnogi bi upravo tako reagirali kad bi se našli u sličnoj situaciji, no Samuel je postupio sasvim drugačije. Pomazao je Šaula za kralja i priznao da ga je sam Jehova izabrao da vlada nad njegovim narodom. Osim toga poljubio ga je, što je značilo da svesrdno prihvaća novog kralja i da je spreman pokoriti mu se. A narodu je rekao: “Jeste li vidjeli onoga koga je Jehova izabrao? Nitko nije kao on u svemu narodu” (1. Samuelova 10:1, 24).

Samuel se nije usredotočio na nedostatke čovjeka kojeg je Jehova odabrao za kralja, već je gledao na njegove lijepe osobine. A kako je gledao na sebe? Nije tražio priznanje prevrtljivih ljudi, nego se usredotočio na svoj odnos s Jehovom i na činjenicu da mu je cijeli život vjerno služio (1. Samuelova 12:1-4). Povrh toga savjesno je izvršio zadatak koji mu je Bog povjerio te je upozorio svoje sunarodnjake da se čuvaju duhovnih opasnosti i potaknuo ih da ostanu vjerni Jehovi. Njegove su riječi doprle do njihovog srca te su ga stali preklinjati da se moli za njih. On im je nato rekao nešto uistinu dirljivo: “Ja nipošto ne želim zgriješiti Jehovi i prestati moliti se za vas. Poučit ću vas putu dobrom i pravom” (1. Samuelova 12:21-24).

Jeste li vi ikada bili razočarani što je nekome drugom bila povjerena neka odgovornost ili zadatak koji ste priželjkivali? Samuelov primjer služi nam kao snažno upozorenje da nipošto ne smijemo dozvoliti da se ljubomora i ogorčenost ukorijene u našem srcu. U Božjoj službi ima obilje vrijednog i korisnog posla za svakoga tko mu želi vjerno služiti.

Samuelovo dobro mišljenje o Šaulu bilo je posve opravdano. On je uistinu bio poseban čovjek. Bio je visok i naočit, vrlo hrabar, smion i snalažljiv, pa ipak u početku prilično skroman i samozatajan (1. Samuelova 10:22, 23, 27). Pored svih tih lijepih osobina imao je i dragocjen dar koji je Bog podario svim ljudima — slobodnu volju, mogućnost da sam izabere svoj životni put i donosi vlastite odluke (5. Mojsijeva 30:19). Je li mudro iskoristio taj dar?

Nažalost, kad čovjek okusi moć i vlast, skromnost i poniznost često brzo iščeznu iz njegovog srca. Ubrzo nakon što je sjeo na prijestolje Šaul se uzoholio. Oglušio se na Jehovine naredbe koje mu je Samuel prenosio. Jednom je prilikom postao nestrpljiv i sam je prinio žrtvu Jehovi iako je dobro znao da je samo Samuel smije prinijeti. Samuel ga je morao oštro prekoriti te je prorekao da kraljevska vlast neće ostati u njegovoj obitelji. Umjesto da izvuče pouku iz tog ukora, Šaul je postao još gori te je i dalje bio neposlušan Jehovi (1. Samuelova 13:8, 9, 13, 14).

 Jehova je preko Samuela rekao Šaulu da zarati s Amalečanima. Između ostalog, naredio mu je da pogubi njihovog zlog kralja, Agaga. No Šaul je poštedio Agaga i najbolju stoku, koju je po Jehovinoj zapovijedi također trebalo pogubiti. Kad je Samuel došao prekoriti Šaula zbog toga što nije izvršio Jehovinu riječ, Šaul je pokazao koliko se promijenio. Umjesto da ponizno prihvati ukor, počeo se izgovarati i opravdavati svoje postupke, izbjegavati odgovornost za ono što je učinio te je pokušao prebaciti krivnju na narod. Umanjivao je ozbiljnost opomene koju mu je Samuel dao tvrdeći da je dio stoke htio žrtvovati Jehovi. No Samuel mu je rekao: “Znaj, poslušnost je bolja od žrtve.” On je hrabro izrekao ukor kralju i obznanio mu što je Jehova odlučio učiniti — otrgnuti kraljevstvo od njega i dati ga drugom, boljem čovjeku (1. Samuelova 15:1-33).

Samuela je duboko potreslo to što je Šaul iznevjerio Jehovu. Jednu čitavu noć proveo je usrdno se moleći Jehovi zbog toga. Izvještaj kaže da je “tugovao za Šaulom”. U njemu je vidio toliko potencijala, toliko dobra, a sada su sve njegove nade potonule. To nije više bio čovjek kojeg je on poznavao — izgubio je sve svoje lijepe osobine i okrenuo leđa Jehovi. Samuel do kraja svog života više nije želio vidjeti Šaula. Ali Jehova ga je nakon nekog vremena blago prekorio: “Dokle ćeš tugovati za Šaulom, kad sam ga ja odbacio da više ne kraljuje nad Izraelom? Napuni uljem rog svoj i kreni na put! Šaljem te Jišaju iz Betlehema, jer sam među sinovima njegovim izabrao sebi kralja” (1. Samuelova 15:34, 35; 16:1).

Ispunjenje Jehovinog nauma ne ovisi o vjernosti ili nevjernosti nesavršenih ljudi. Ako ga jedan čovjek iznevjeri, Jehova će pronaći nekoga drugog tko će izvršiti njegov naum. Svjestan te činjenice, ostarjeli je Samuel prestao tugovati za Šaulom. Po Jehovinom je nalogu otišao u Betlehem, u Jišajevu kuću, gdje je upoznao nekoliko njegovih sinova, vrlo pristalih mladića. No Jehova ga je odmah podsjetio na jednu važnu činjenicu. Rekao mu je: “Ne gledaj na vanjštinu njegovu niti na visoki stas njegov (...). Bog ne gleda na što čovjek gleda, jer čovjek gleda ono što oči vide, a Jehova gleda što je u srcu” (1. Samuelova 16:7). Samuel je na koncu upoznao i Jišajevog najmlađeg sina, Davida, kojega je Jehova odabrao za budućeg kralja nad Izraelom.

U svojim poznim godinama Samuel je uvidio koliko je bilo mudro što je Jehova odlučio postaviti Davida za kralja umjesto Šaula. Šaul je postao bolesno ljubomoran na Davida i čak ga je pokušao ubiti te se pobunio protiv Jehove i postao otpadnik. Za razliku od njega David je pokazivao prekrasne osobine — hrabrost, čestitost, vjeru i odanost. Kako se Samuelov život bližio kraju, njegova je vjera postajala sve jača. Uvjerio se da nema tog problema ili razočaranja koje Jehova ne može ublažiti, otkloniti ili čak pretvoriti u blagoslov. Nakon što je gotovo sto godina odano služio Jehovi, Samuel je umro. Sasvim je razumljivo što je sav Izrael oplakivao smrt tog vjernog čovjeka. Svi Jehovini sluge trebali bi postupati po uzoru na Samuela i ugledati se na njegovu vjeru.