Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Biblija menja živote

Biblija menja živote

Biblija menja živote

KAKO je konobarica koja je psovala, pila i uzimala drogu uspela da promeni način života? Zašto bi jedan bivši političar koji nije voleo religiju postao vernik koji razgovara s drugima o svojim uverenjima? Koje je izazove morao da savlada jedan instruktor borbe u ruskoj policiji da bi postao Jehovin svedok? Pročitajte šta su oni rekli.

’Moja majka i ja smo ponovo u dobrim odnosima‘ — NATALI HAM

GODINA ROĐENJA: 1965.

ZEMLJA ROĐENJA: AUSTRALIJA

U PROŠLOSTI: UZIMALA DROGU

MOJ NEKADAŠNJI NAČIN ŽIVOTA: Odrasla sam u malom ribarskom mestu po imenu Robi, na jugu Australije. U takvim gradićima, lokalni hotel je glavno mesto okupljanja. Roditelji provode dosta vremena u hotelu, tako da deca odrastaju u okruženju gde su opijanje, loš govor i duvanski dim uobičajeni.

Sa 12 godina sam već pušila, moj rečnik je bio pun ružnih reči i stalno sam se svađala s majkom. Kada sam imala 15, moji roditelji su se razdvojili i ja sam godinu i po dana kasnije otišla od kuće. Pila sam, isprobavala drogu i vodila nemoralan život. U meni su se mešala osećanja gorčine i zbunjenosti. Ipak, pošto sam pet godina trenirala borilačke veštine i završila kurs samoodbrane za žene, smatrala sam da mogu da se brinem o sebi. Međutim, kad bih ostala sama razmišljajući o svom životu, savladala bi me tuga i molila bih se Bogu za pomoć. „Samo nemoj tražiti od mene da idem u crkvu“, govorila bih.

Nešto kasnije mi je jedan prijatelj, koji je bio religiozan ali nije pripadao nijednoj crkvi, dao Bibliju. Poput ostalih iz našeg društva, i on je pušio drogu. Pa ipak, govorio je da iskreno veruje u Boga i ubedio me je da treba da se krstim. Odveo me je do obližnjeg jezera i krstio. Otada sam smatrala da imam poseban odnos s Bogom. Međutim, nikad nisam odvojila vreme za čitanje Biblije.

KAKO MI JE BIBLIJA PROMENILA ŽIVOT: Godine 1988. dva Svedoka su mi pokucala na vrata. Jedan od njih me je upitao: „Da li znate Božje ime?“ Otvorio je Bibliju i pročitao Psalam 83:18, gde stoji: „Da bi se znalo da si jedino ti, kome je ime Jehova, Svevišnji nad celom zemljom.“ Ostala sam bez teksta! Kada su otišli, vozila sam skoro 60 kilometara do jedne knjižare sa hrišćanskom literaturom kako bih proverila da li se to ime nalazi i u drugim prevodima Biblije, a zatim sam ga potražila i u rečniku. Uverila sam se da je Božje ime zaista Jehova i pitala sam se šta sve još ne znam.

Majka mi je govorila da su Jehovini svedoci čudni. Znala sam nešto malo o njima i na osnovu toga zaključila da su previše konzervativni i da ne znaju da uživaju u životu. Najpre sam mislila da se, kada dođu, pretvaram da nisam kod kuće. Ali kada su bili na mojim vratima, predomislila sam se. Pozvala sam ih da uđu i odmah smo počeli da proučavamo Bibliju.

Svaki put nakon proučavanja svom dečku Krejgu sam pričala o onome što sam naučila. Kad mu je već bilo dosta toga, uzeo mi je iz ruku knjigu koju sam proučavala. Počeo je da je čita i za tri sedmice zaključio da je pronašao istinu o Bogu. Krejg i ja smo prestali da uzimamo drogu i preterujemo u piću, a ja sam ostavila posao konobarice. Da bismo uskladili život s biblijskim merilima, odlučili smo da se venčamo.

KAKO MI JE TO KORISTILO: Kada smo počeli da proučavamo Bibliju s Jehovinim svedocima, Krejg i ja smo bili pred raskidom. Danas je on divan muž i imamo dvoje divne dece. Takođe imamo drage prijatelje koji dele naša uverenja.

U početku je moja majka bila ljuta kada je saznala da se družim s Jehovinim svedocima. Međutim, ona je zapravo bila zabrinuta zbog pogrešnih informacija koje je čula. Sada smo moja majka i ja ponovo u dobrim odnosima. Više nemam snažan osećaj praznine. Moj život sada ima pravac i smisao, i osećam da su moje duhovne potrebe zadovoljene (Matej 5:3).

„Iz Biblije sam saznao mnogo toga što me je iznenadilo“ — IZAKALA PAENU

GODINA ROĐENJA: 1939.

ZEMLJA ROĐENJA: TUVALU

U PROŠLOSTI: POLITIČAR

MOJ NEKADAŠNJI NAČIN ŽIVOTA: Rođen sam na prelepom pacifičkom ostrvu po imenu Nukulele, koje sada pripada državi Tuvalu. Život na ostrvima u potpunosti su kontrolisali pastori koji su se za svoj poziv školovali na Samoi. Ostrvljani su morali da pastorima i njihovim porodicama svakodnevno obezbede hranu i da se pobrinu za njihov smeštaj — zapravo da im daju najbolje od svega. To je važilo čak i ako oni sami nisu imali dovoljno hrane za svoju porodicu.

Na mom ostrvu je pastor bio upravnik seoske škole, gde je predavao veronauku, matematiku i pomalo geografiju. Sećam se da sam jednom video da je toliko tukao đake da su bili obliveni krvlju. Međutim, niko se nije usuđivao da mu se usprotivi, pa čak ni roditelji. Pastor je bio poštovan kao da je sam Bog.

Kada sam imao deset godina, preselio sam se na drugo ostrvo kako bih pohađao jedinu državnu školu na našem području. Po završetku školovanja zaposlio sam se u državnoj službi. U to vreme su naša ostrva bila deo britanske kolonije poznate kao Gilbertova i Elisova ostrva. Radio sam u raznim službama dok nisam postao urednik vladinog nedeljnog lista. Sve je bilo dobro dok nisam objavio pismo jednog čitaoca koji je kritikovao što je potrošeno mnogo novca za doček princa od Velsa. Čitalac je koristio lažno ime, a moj šef je zahtevao da zna kako se on stvarno zove. Nisam hteo da mu kažem, i taj naš sukob je postao opštepoznat.

Ubrzo nakon tog incidenta, napustio sam državnu službu i počeo da se bavim politikom. Pobedio sam na izborima na Nukuleleu i bio sam imenovan za ministra trgovine i prirodnih resursa. Kasnije, u vreme kada je narod Kiribatija i Tuvalua (bivših Gilbertovih, odnosno Elisovih ostrva) sticao nezavisnost od Velike Britanije, guverner mi je ponudio da budem na čelu tuvaluške vlade. Međutim, nisam želeo da budem poznat kao neko ko je povezan s kolonijalnom vlašću. Zato sam odbio ponudu i bez te podrške se kandidovao na opštim izborima za položaj ministra u vladi. Nisam pobedio. Nakon toga sam se sa svojom ženom vratio na svoje ostrvo i odlučio da živim običnim seoskim životom.

KAKO MI JE BIBLIJA PROMENILA ŽIVOT: Nedeljom se na ostrvima obeležava sabat i taj dan su svi smatrali svetim — svi osim mene. Za mene je to bio dan za jedrenje i pecanje. Nisam želeo da budem poznat kao vernik. Otac mi je rekao da sam svojim postupcima razočarao i njega i druge. Ali ja sam ipak bio odlučan da ne dođem pod uticaj crkve.

Na jednom putovanju do Funafutija — ostrva na kom se nalazi glavni grad Tuvalua — moj mlađi brat me je pozvao da odem s njim na sastanak Jehovinih svedoka. Kasnije mi je jedan Svedok dao da pročitam gomilu časopisa Stražarska kula i Probudite se! Takođe mi je dao jednu knjigu u kojoj je razotkriveno pagansko poreklo doktrina koje naučavaju mnoge crkve hrišćanskog sveta. Pročitao sam je nekoliko puta. Iz Biblije sam saznao mnogo toga što me je iznenadilo, uključujući i to da hrišćani nisu obavezni da drže sabat. a Pričao sam o tome i svojoj ženi, koja je odmah prestala da ide u crkvu.

Međutim, ja sam se zakleo da neću imati ništa s religijom. Prošle su skoro dve godine, a ja nisam mogao da zaboravim ono što sam naučio. Na kraju sam pisao misionaru sa Funafutija i rekao mu da sam spreman za promenu. Odmah se ukrcao na sledeći brod i došao do mene kako bi mi pomogao da razumem Bibliju. Moj otac se razbesneo saznavši da želim da postanem Jehovin svedok. Ali ja sam mu rekao da sam doneo čvrstu odluku jer sam od Svedoka toliko toga naučio o Bibliji.

KAKO MI JE TO KORISTILO: Kao Jehovin svedok krstio sam se 1986, a moja supruga se krstila godinu dana kasnije. Naše dve ćerke su takođe ispitale biblijska učenja i odlučile da postanu Jehovini svedoci.

Srećan sam što pripadam verskoj grupi u kojoj, kao ni kod hrišćana iz prvog veka, nema podele na sveštenike i laike (Matej 23:8-12). Njeni članovi takođe ponizno slede Isusov primer i propovedaju drugima o Kraljevstvu, Božjoj vlasti (Matej 4:17). Veoma sam zahvalan Jehovi Bogu što mi je omogućio da saznam istinu o njemu i njegovom narodu!

’Svedoci mi nisu govorili u šta treba da verujem‘ — ALEKSANDAR SOSKOV

GODINA ROĐENJA: 1971.

ZEMLJA ROĐENJA: RUSIJA

U PROŠLOSTI: INSTRUKTOR BORBE

MOJ NEKADAŠNJI NAČIN ŽIVOTA: Rodio sam se u Moskvi, koja je tada bila prestonica Sovjetskog Saveza. Moja porodica je živela u velikoj stambenoj zgradi i mnoge naše komšije su radile u istoj fabrici. Sećam se kako su se žalili na mene da sam hiperaktivno dete i predviđali da ću ili poginuti ili završiti u policijskoj stanici. I stvarno, sa deset godina već sam imao dosije u policiji.

Kada sam napunio 18 godina, regrutovan sam za vojsku, gde sam služio kao graničar. Vratio sam se kući posle dve godine i zaposlio se u fabrici, ali me je taj posao gušio. Zato sam pristupio interventnoj jedinici moskovske policije i radio kao instruktor borbe prsa u prsa. Učestvovao sam u hapšenju moskovskih kriminalaca i putovao u razna krizna žarišta širom zemlje. Bio sam napet kao struna. Ponekad bih po povratku kući morao da spavam odvojeno od žene jer sam se plašio da je ne povredim u snu.

KAKO MI JE BIBLIJA PROMENILA ŽIVOT: Kada sam počeo da proučavam Bibliju s Jehovinim svedocima, uvideo sam da život ispunjen nasiljem koji sam vodio nije u skladu s biblijskim načelima. Takođe sam shvatio da treba da prestanem da pušim i preterujem u piću. Međutim, mislio sam da ne mogu da promenim posao, jer ne znam da radim ništa drugo čime bih mogao izdržavati porodicu. Pored toga, smatrao sam da nikada neću moći da propovedam, kao što to Svedoci rade.

S vremenom sam se uverio da je ono što piše u Bibliji tačno. Tešile su me reči iz Jezekilja 18:21, 22, koje glase ovako: „Ako se onaj ko je zao odvrati od svih svojih greha koje je počinio... svi prestupi koje je počinio biće mu zaboravljeni.“

Svidelo mi se što mi Svedoci nisu govorili u šta treba da verujem, već su mi pomagali da sam donesem zaključke na temelju onoga što sam učio. Uzeo sam više od 40 časopisa i pročitao ih za tri sedmice. Ono što sam saznao uverilo me je da sam pronašao pravu religiju.

KAKO MI JE TO KORISTILO: Pre nego što smo počeli da proučavamo Bibliju, moja žena i ja smo bili pred razvodom. Sada je naš brak mnogo bolji. Supruga je počela da proučava Bibliju kada i ja i zajedno smo odlučili da služimo Jehovi. Naš porodični život je sada srećniji. Takođe sam uspeo da nađem posao koji nije u suprotnosti s biblijskim načelima.

U početku sam bio veoma napet kada sam išao od kuće do kuće — u meni bi se pojavila osećanja koja sam imao ranije kada sam učestvovao u racijama. Sada znam da mogu ostati smiren, čak i kad neko pokuša da me isprovocira. S vremenom sam naučio da budem strpljiv s ljudima. Iako žalim što sam protraćio toliko godina, osećam da moj život sada stvarno ima smisao. Uživam u tome da svoju snagu trošim u služenju Jehovi Bogu i pomaganju drugima.

[Fusnota]

a Za više informacija videti članak „Da li hrišćani treba da drže sabat?“ u Stražarskoj kuli od 1. februara 2010, strane 11-15.