MARTA nije mogla iz misli odagnati događaj koji je njenu obitelj zavio u duboku žalost. Prizor njenog brata kako leži u tamnoj grobnici usjekao joj se u sjećanje, a tuga koja je pritiskala njeno srce bila je teška poput ogromnog hladnog kamena što je stajao na ulazu u grob. Pomisao da njenog voljenog brata, Lazara, više nema bila je gotovo nepodnošljiva. Četiri dana od njegove smrti pretvorila su se u sumoran slijed beskrajnih trenutaka protkanih tugom koju su prijatelji nastojali ublažiti utješnim riječima.

Vijest da u njihov grad dolazi Isus, čovjek kojeg je Lazar veoma volio, Martu je vjerojatno prenula iz turobnih misli. Znala je da je on mogao pomoći njenom bratu, da ga je mogao izbaviti iz zagrljaja smrti. Kad ga je ugledala, bol joj je zaparala srce, a oči su joj se ispunile suzama. No u njegovom je pogledu vidjela toliko topline i suosjećanja da je njena bol načas minula. U nekoliko trenutaka što je provela s njim osjetila je da je obuzima spokoj. Svojim ju je blagim i obzirnim riječima uvijek znao ohrabriti i uliti joj novu snagu. Tako je bilo i ovaj put. Pronašao je prave riječi kojima ju je nagnao na razmišljanje te ojačao njenu vjeru i nadu u uskrsnuće. Ponukao ju je da izgovori riječi koje su oblikovale cijeli njen život: “Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, onaj koji treba doći u svijet” (Ivan 11:27).

Martina je vjera bila uistinu iznimna. Iako se u Bibliji Marta spominje tek nekoliko puta, od nje možemo puno naučiti i tako ojačati svoju vjeru. Upoznajmo se najprije s njenom obitelji i pogledajmo kako je izgledao jedan raniji susret Marte i Isusa dok je Lazar još uvijek bio živ i zdrav.

Marta, njezin brat Lazar i sestra Marija živjeli su zajedno, što je u ono vrijeme bilo prilično neuobičajeno. Neki bibličari pretpostavljaju da je Marta bila najstarija budući da je, po svemu sudeći, ona dočekivala goste i da Biblija na nekoliko mjesta nju spominje prvu (Ivan 11:5). Nije poznato je li itko od njih troje ikad bio u braku, ali znamo da su postali Isusovi bliski prijatelji. Dok je propovijedao u Judeji, gdje su ljudi općenito bili neprijateljski raspoloženi prema njemu i čak mu se otvoreno protivili,  Isus je često navraćao u njihov dom u Betaniji, gradiću smještenom na obroncima Maslinske gore. Nesumnjivo mu je puno značilo što je ondje pronašao miran kutak u kojem se u društvu bliskih prijatelja mogao odmoriti i skupiti snagu.

Martina je obitelj bila poznata po gostoljubivosti, a ona je nedvojbeno bila uvelike zaslužna za to. Ta radišna žena često je imala pune ruke posla. Tako je bilo i kad je čula da im u posjet dolazi Isus, s kojim su možda bili i neki njegovi učenici. Odmah je stala pripremati bogat i raznolik obrok za svog najdražeg gosta. U to se vrijeme gostoljubivost veoma cijenila. Gosta se uvijek dočekivalo poljupcem, a domaćin bi mu izuo sandale, oprao noge i namazao glavu mirisnim uljem (Luka 7:44-47). Bio je običaj da se pred gosta iznese najbolja hrana i ponudi mu se udoban smještaj.

Martu i Mariju očito je čekalo puno posla. Marija je isprva sigurno pomagala svojoj sestri oko priprema za Isusov posjet. No kad je on došao, stvari su se promijenile. Isus je želio iskoristiti tu priliku da svoje prijatelje pouči dragocjenim istinama koje je propovijedao. Za razliku od vjerskih vođa onog vremena on je poštovao žene i nije se ustručavao poučavati ih o Božjem Kraljevstvu, okosnici svoje propovjedničke poruke. Marija je vjerojatno bila osjećajnija od svoje sestre i voljela je duboko razmišljati o Bogu. Stoga je, presretna što može slušati Isusa, sjela do njegovih nogu i upijala svaku njegovu riječ.

Možemo samo zamisliti kako se Marta osjećala kad je to vidjela. Imala je toliko posla oko pripremanja hrane i posluživanja gostiju da nije znala što bi prije, a njena ju je sestra ostavila samu. Mora da je širom otvorila oči u nevjerici i da joj je srce počelo sve brže lupati kad je vidjela da je Marija sjela. Kad je prolazila pored nje noseći posude u rukama, možda je glasno uzdahnula i prijekorno je pogledala kako bi joj nekako dala do znanja da joj nije pravo što je sav posao pao na nju dok ona sjedi skrštenih ruku.

Marta je sigurno već bila na izmaku snaga i više nije mogla šutjeti. Prekinula je Isusa i nepromišljeno rekla: “Gospodine, zar ne mariš što me moja sestra ostavila samu da poslužujem? Reci joj da mi pomogne!” (Luka 10:40).  Po njenim se riječima jasno moglo vidjeti koliko je uzrujana. U nekim prijevodima Biblije taj redak glasi: “Gospodine, zar te nije briga...” Dakle Marta je od Isusa zatražila da prekori Mariju i kaže joj neka se primi posla.

Isusov ju je odgovor možda iznenadio, a ni danas mnogima nije sasvim jasno zašto je rekao: “Marta, Marta, brineš se i uznemiruješ zbog mnogo čega, a malo je toga potrebno ili samo jedno. Marija je izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti” (Luka 10:41, 42). Što je Isus time želio reći? Je li prigovorio Marti da joj je previše stalo do materijalnih stvari? Je li možda htio obezvrijediti trud koji je uložila u pripremanje ukusnog obroka?

Nikako ne. Isus je dobro znao da Marta to čini iz najboljih namjera i da želi pokazati koliko joj je stalo do njega. Nije htio reći da je njena želja da ugodi gostima i počasti ih najbolje što može nužno loša. Na koncu, jednom je ranijom prilikom rado došao na “veliku gozbu” koju je priredio Matej (Luka 5:29). Problem nije bio u jelu koje je Marta tako predano pripremala, već u tome što je smatrala vrijednim svoje pažnje. Toliko se posvetila kuhanju da je smetnula s uma ono što je u tom trenutku bilo važnije od hrane.

U njenom je domu bio Isus, jedinorođeni Sin Jehove Boga, te je nju i njezinu obitelj htio poučiti istini o svome Ocu. Ništa na ovome svijetu, pa tako ni najukusnije jelo koje bi Marta pripremila, nije bilo važnije od toga. Isusu je nesumnjivo bilo jako žao što Marta propušta divnu priliku da ojača svoju vjeru, ali nije joj htio nametati svoju volju, već ju je pustio da sama odluči čemu će se posvetiti. Umiješao se tek kad je od njega zatražila da njenoj sestri kaže neka joj pomogne oko pripremanja jela jer je smatrao da nije na mjestu Mariji uskratiti priliku da uči od njega.

Isus je obzirno prekorio Martu zbog njenih riječi. Dvaput ju je blagim glasom zazvao po imenu kako bi je umirio i pomogao joj da shvati kako nije potrebno “brinuti se i uznemiravati zbog mnogo čega”. Dovoljan je bio jednostavan obrok, naročito zato što ih je čekalo obilje duhovnih pouka. Isus nipošto nije želio Mariji oduzeti “bolji dio” koji je izabrala, odnosno priliku da sluša pouke koje im je želio prenijeti.

U izvještaju o onome što se odvijalo u Martinom domu možemo pronaći mnogo pouka. Ne smijemo dozvoliti da svakodnevne obaveze okupiraju svu našu pažnju i oduzmu nam dragocjeno vrijeme koje bismo trebali posvetiti svojim “duhovnim potrebama” (Matej 5:3). Naravno, trebamo biti velikodušni i marljivi poput Marte, ali nikad ne bismo smjeli dopustiti da se gostoljubivost svede samo na hranu i piće. Sa suvjernicima se ne družimo samo zato da bismo im pripremili raskošan objed ili uživali u dobroj hrani, već prvenstveno zato što jedni drugima želimo dati “kakav duhovni dar” i uzajamno se ohrabriti (Rimljanima 1:11, 12). A to možemo činiti i uz sasvim jednostavan obrok.

Prošlo je nekoliko mjeseci otkad je Isus bio na objedu kod Marte i njezine obitelji. Je li Marta nešto naučila iz ukora koji joj je Isus tom prilikom dao? Možemo biti sigurni da jest. U početku svog dirljivog izvještaja o uskrsnuću Martinog brata apostol Ivan kaže: “Isus je ljubio Martu, njezinu sestru i Lazara” (Ivan 11:5). Ona se očigledno nije prepustila ljutnji niti je zamjerala Isusu. Naprotiv, znala je da joj je on s ljubavlju dao savjet i primila ga je k srcu. Time je pokazala koliko joj je važno ugoditi Bogu i pružila nam divan primjer. Dobro je imati na umu kako je Marta reagirala na Isusove riječi jer svi s vremena na vrijeme trebamo savjete u čemu se poboljšati.

Kao što je već bilo rečeno, Martinu je obitelj pogodio nemio događaj. Lazar se teško razbolio. Marta se potpuno posvetila brizi za njegovo zdravlje u silnoj želji da se što prije oporavi od mučne bolesti koja ga je snašla. Stoga je činila sve što je bilo u njenoj moći da mu ublaži bol. No Lazar je svakim danom sve više kopnio. Njegove su sestre stalno bile uz njega.  Marta je zacijelo često promatrala lice svog brata, posve ispijeno i izmučeno opakom bolešću, i prisjećala se godina što su ih proveli zajedno te lijepih i tužnih trenutaka koji su ih vezivali.

Kad su shvatile da gube bitku s Lazarovom bolešću, Marta i Marija poslale su po Isusa. On je tada propovijedao u mjestu koje je od njihovog doma bilo udaljeno dva dana hoda. Kratko su mu poručile: “Gospodine, evo, tvoj je ljubljeni prijatelj bolestan” (Ivan 11:1, 3). Znale su da Isus voli njihovog brata i vjerovale su da će učiniti sve što može kako bi pomogao svome prijatelju. Jedino što im je u tim teškim trenucima davalo snage bila je nada da će Isus doći prije nego što bude prekasno. No to se nije dogodilo. Lazar je umro.

Iako im je bol zbog smrti voljenog brata razdirala srce, Marta i Marija morale su napraviti sve potrebne pripreme za pogreb i dočekati mnoge posjetitelje koji su pristizali iz Betanije i okolnih mjesta kako bi im izrazili sućut i oprostili se od Lazara. Vrijeme je prolazilo, a od Isusa nije bilo ni traga ni glasa. Marta se sigurno pitala zašto ga nema. Naposljetku je četiri dana nakon Lazarove smrti do nje došla vijest da se Isus približava Betaniji. Čak i u tom tužnom trenutku istog je časa ustala i žurno pošla Isusu u susret, ne rekavši Mariji ni riječi o tome kamo se uputila (Ivan 11:20).

Kad je ugledala svog Učitelja, otvorila mu je dušu i izrekla ono što nju i njenu sestru mori već danima: “Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.” Ipak, bol koju je osjećala zbog bratove smrti nije ugušila njenu vjeru i nadu. Kazala je: “Ali i sada znam da će ti Bog dati sve što od njega zatražiš.” Nato joj je Isus, želeći osnažiti njenu nadu u uskrsnuće, rekao: “Brat će tvoj ustati” (Ivan 11:21-23).

Marta je pomislila da Isus govori o uskrsnuću mrtvih koje će se odigrati u budućnosti, pa mu je rekla: “Znam da će ustati o uskrsnuću u posljednji dan” (Ivan 11:24). Njena vjera u to učenje uistinu je bila izvanredna. Židovski vjerski vođe koji su se zvali saduceji tvrdili su da nema uskrsnuća iako su spisi nadahnuti od Boga jasno i nedvosmisleno govorili u prilog tom učenju (Danijel 12:13; Marko 12:18). Marta je znala da je Isus propovijedao o uskrsnuću te da je neke osobe već vratio u život. Doduše, ni jedna od njih nije bila mrtva tako dugo kao Lazar. Marta nije ni slutila što će se uskoro zbiti.

Isus joj je tada rekao upečatljivu misao: “Ja sam uskrsnuće i život.” Jehova Bog svome je Sinu dao vlast da u budućnosti vrati u život one koji počivaju smrtnim snom. Isus je upitao Martu: “Vjeruješ li to?” Ona je potom pokazala koliko je njena vjera snažna. S uvjerenjem je rekla da vjeruje kako je Isus doista Krist, odnosno Mesija, da je Sin Jehove Boga te da su za njega proroci iz drevnog doba pretkazali da će doći u svijet (Ivan 5:28, 29; 11:25-27).

Da li Jehova Bog i njegov Sin, Isus Krist, cijene takvu vjeru? Događaji koji su uslijedili pružaju nam odgovor na to pitanje. Marta je otišla od Isusa i pošla po Mariju. Dok je promatrala kako Isus razgovara s Marijom i ljudima koji su došli s njom, jasno je mogla opaziti tugu koja se ocrtavala na njegovom licu. Primijetila je da su mu potekle suze. Isus se očito nije ustezao pokazati svoje najdublje osjećaje kad je vidio koliko je ljude pogodila Lazarova smrt. Došao je do pećine u koju je bilo položeno Lazarovo tijelo te je rekao ljudima da odmaknu kamen s ulaza u grob (Ivan 11:28-39).

Kad je to čula, Marta se umiješala jer je ljude koji su ondje stajali htjela poštedjeti neugodnosti. Rekla je da tijelo njezina brata sigurno već zaudara jer su prošla četiri dana otkad je umro. Isus joj je nato kazao: “Nisam li ti rekao da ćeš, budeš li vjerovala, vidjeti slavu Božju?” Tako je i bilo. Upravo je u tom času Jehova Bog dao svome Sinu moć da Lazara vrati u život! Teško si možemo dočarati kako se Marta osjećala kad je začula Isusov povik: “Lazare, izađi!” Najednom su iz pećine počeli dopirati slabašni, potmuli zvuci. Mora da je širom otvorenih očiju promatrala kako se nejasni obrisi primiču izlazu iz mračne pećine. A onda je korak po korak iz pećine izašao čovjek još uvijek omotan zavojima. Bio je to njezin brat! Čula je kako Isus ljudima koji su stajali u blizini zapovijeda: “Odmotajte ga i pustite neka ide!” Možemo  samo zamisliti s kolikim su oduševljenjem dvije sestre poletjele svome bratu u zagrljaj. Sva tuga i bol istog su trena iščeznule iz njezina srca. Trenutak kad je ponovno ugledala svog brata živog Marta je zacijelo pamtila do kraja svoga života (Ivan 11:40-44).

Ovaj izvještaj pokazuje da uskrsnuće nije samo san i da su neki ljudi u prošlosti doista ustali iz mrtvih. Marta, Marija i Lazar uvjerili su se da Jehova i njegov Sin rado nagrađuju vjeru svojih slugu. Nagradit će i vas budete li izgradili jaku vjeru kakvu je imala Marta. *

Marta se u Bibliji spominje još samo jednom — početkom posljednjeg tjedna Isusovog života na Zemlji. Isus je znao da ga u narednim danima čekaju strašne patnje, pa je odlučio posljednji put potražiti utočište u kući Lazara i njegovih sestara, samo tri kilometra od Jeruzalema. U izvještaju u kojem se opisuje kako su Isus i Lazar večerali u kući gubavca Šimuna posljednji se put susrećemo s Martom. Za nju se ondje kaže: “Marta je posluživala” (Ivan 12:2).

Da li se od te vrijedne žene išta drugo moglo očekivati? Kad nas je Biblija upoznala s Martom, zatekli smo je u poslu; sad se od nje opraštamo, a ona još uvijek ima pune ruke posla. Žene koje poput Marte svoju vjeru dokazuju nesebičnim i velikodušnim djelima pravi su blagoslov za današnje skupštine Kristovih sljedbenika. Marta je vjerojatno do kraja života sačuvala snažnu vjeru koja joj je pomogla izdržati kušnje koje su stajale pred njom.

Svega nekoliko dana nakon tog posljednjeg susreta njezin je voljeni Učitelj, Isus, umro mučnom smrću. Osim toga licemjerni svećenički glavari koji su se pobrinuli da Isus bude pogubljen željeli su ubiti i Lazara, budući da su zbog njegovog uskrsnuća mnogi povjerovali u Isusa (Ivan 12:9-11). Naravno, smrt je na koncu ipak rastavila Martu, Mariju i Lazara. Ne znamo kada ni kako se to dogodilo, no možemo biti sigurni da je Marti snažna vjera pomogla da do kraja života ostane vjerna Bogu. Stoga je važno da se kršćani ugledaju na Martinu vjeru.