OPROSTIVŠI se s obitelji i prijateljima, moj muž i ja krenuli smo prema svom misionarskom području — Madagaskaru. Iako smo osjećali zebnju u srcu, oslonili smo se na Jehovu Boga, potpuno sigurni da će on biti uz nas.

Nikad nećemo zaboraviti kako nam je bilo kad smo prvi put došli na sastanak Jehovinih svjedoka na tom prekrasnom otoku. Brat koji je vodio razmatranje Stražarske kule činio nam se poput dirigenta pod čijom se palicom svaka riječ novog nam jezika stapala u predivnu skladbu. Barem je nama tako zvučalo budući da smo znali svega dvije-tri riječi malgaškog. Dugo nam je vremena trebalo da odgonetnemo značenje riječi od kojih je satkan taj melodičan jezik.

Prvi put kad sam razumjela pitanje koje je bilo postavljeno na sastanku, isti sam čas naglas odgovorila na njega. Shvativši što sam napravila, prasnula sam u smijeh i rukama prekrila usta. Iako mi je bilo neugodno, bila sam izvan sebe od sreće jer sam konačno uspjela razumjeti barem nešto što nije bilo napisano u časopisu.

Umjesto da ja druge učim kako propovijedati, što se od misionara i očekuje, moji su suvjernici morali pomagati meni. Ponekad mi je to teško padalo, no oni su bili strpljivi sa mnom i pomagali mi da naučim kazati nekoliko smislenih riječi na njihovom jeziku i pročitati biblijski redak kako bih mogla razgovarati s ljudima koje susretnem u propovijedanju.

Živo se sjećam doživljaja iz propovijedanja kad je jedan dječak povikao za mnom: “Vazaha! Vazaha!” što na malgaškom znači “strankinja”. Sestra koja je bila sa mnom i ja ubrzale smo korak kako bismo otišle odande, nadajući se da se tom dječaku neće pridružiti druga djeca. No dogodilo se nešto neočekivano. Do njega je došao jedan njegov prijatelj i rekao mu: “Nije ona strankinja. Čuo sam je da govori naš jezik.” Sestra mi je morala prevesti što su dječaci rekli jer su govorili tako brzo da nisam razumjela ni riječ. Bila sam presretna kad sam čula što je kazao. Unatoč mojoj borbi s jezikom Madagaskar mi je polako počeo postajati dom.

Bilo je trenutaka kad sam se osjećala usamljeno i obeshrabreno. Tada bi djeca, kao da su znala da me nešto muči, bez riječi stavila svoju malenu  ručicu u moju i od srca mi se nasmiješila. Imala sam osjećaj kako mi time žele reći da su sretna što sam s njima i da nema veze što ne znam njihov jezik. Djeca su pravi dar od Jehove. Jedna djevojčica, po imenu Hasina, postala je moja osobna prevoditeljica. Činilo mi se da ona razumije što želim reći, čak i kad bi me svi ostali zbunjeno gledali. Kad bi me vidjela kako nespretno pokušavam razmijeniti nekoliko riječi s braćom i sestrama u vjeri, nerijetko bi mi pritekla u pomoć i objasnila im što hoću kazati.

Moj muž i ja bili smo u skupštini koja je bila toliko velika da se trebala podijeliti na dvije manje. Zbog toga me jedna sestra, koja je trebala prijeći u drugu skupštinu, zamolila da umjesto nje nastavim proučavati Bibliju s jednom ženom. Uporno sam joj govorila da još uvijek ne znam jezik dovoljno dobro da bih nekoga poučavala biblijskim istinama, ali ona se nije dala razuvjeriti. Rekla mi je da će mi Jehova pomoći pobijediti taj strah. Blago me pogledala u oči i najjednostavnijim mi riječima rekla da moram biti strpljiva i ustrajna te da ću uskoro moći poučavati druge onako kako bih htjela. Te su mi riječi ulile novu snagu, stoga sam pristala proučavati Bibliju s tom ženom.

S vremenom je ona sve više usklađivala svoj život s onim što je učila. Jednog dana, dok sam bila u gradu, čula sam da me doziva. Došla je do mene i sva sretna rekla da se ona i čovjek s kojim živi upravo idu vjenčati. I on je počeo proučavati Bibliju, a po ciljevima koje su odredili jasno se moglo vidjeti da iskreno žele živjeti po Božjoj volji. Čak su odlučili da u dogledno vrijeme predaju svoj život Bogu i krste se. Ta me vijest jako obradovala, iako znam da nisam ja zaslužna za promjene koje su učinili, nego Jehova koji želi da ljudi budu bliski s njim.

Misionarska služba mog je muža i mene naučila mnogočemu. Istina, obitelj i prijatelji veoma nam nedostaju, no uvijek su nam u mislima i srcu. Često ih spominjemo u razgovoru sa svojim suvjernicima, tako da imam osjećaj kao da ih zahvaljujući našim pričama već dobro poznaju. Zato nije čudo što nas često pitaju za njih. Žarko želimo svoje nove prijatelje upoznati s našim obiteljima.

Malgaški jezik i danas mi zvuči poput glazbe, ali sretna sam što ga iz dana u dan sve bolje razumijem. Iako znam da moje riječi još uvijek nalikuju reskim isprekidanim tonovima nevještog trubača, ne dam se obeshrabriti. Isus je rekao: “Ne budite, dakle, zabrinuti za sutrašnji dan, jer će sutrašnji dan imati svoje brige” (Matej 6:34). To mome mužu i meni pomaže da ustrajemo i strpljivo se trudimo učiti riječ po riječ, nadajući se da ćemo uz pomoć svoje braće i sestara u vjeri što prije svladati taj melodičan jezik.