“POZNAŠ li zakone koji nebom upravljaju?” (Job 38:33). To je pitanje Bog postavio svom sluzi Jobu kako bi mu pomogao shvatiti da je ljudsko znanje neznatno u usporedbi sa Stvoriteljevom bezgraničnom mudrošću. Što mislite, može li se ljudsko znanje mjeriti s Božjim?

Znanstvenici su definirali mnogo fizikalnih zakona koji vladaju svemirom, ali većina njih otvoreno priznaje da su još uvijek na početku. Nove ih spoznaje navode da preispituju svoje postavke o ustroju svemira. Znači li to što je astronomija proniknula u neke tajne svemira da pitanje koje je Bog postavio Jobu više nema osnove ili pak znanstvena otkrića govore u prilog tome da je Jehova Bog postavio zakone koji upravljaju svemirom?

Biblija nam može pomoći da dođemo do odgovora. Naravno, ona nije znanstveni priručnik. U njoj se to nigdje i ne tvrdi. No pojedinosti koje nam otkriva o nebeskim prostranstvima nevjerojatno su točne, a mnoge od njih dokazane su stoljećima nakon što su bile napisane.

Da bismo uvidjeli koliko su biblijska zapažanja bila ispred svog vremena, vratimo se načas u 4. stoljeće pr. n. e. Prošlo je gotovo sto godina otkako je napisan Stari zavjet, hebrejski dio Biblije. U to je vrijeme grčki filozof Aristotel iznosio svoje teorije o zakonitostima koje vladaju u svemiru. Svojim je učenjima oblikovao znanost antičkog doba, a i danas se ubraja među najutjecajnije znanstvenike svih vremena. (Vidi  okvir na 25. stranici.) Encyclopaedia Britannica navodi da je ‘Aristotel bio prvi pravi znanstvenik i da je suvremena znanost njegov dužnik’.

Nakon pomnog proučavanja nebeskih pojava i kretanja nebeskih tijela Aristotel je načinio model svemira. Tumačio je da je svemir sastavljen od preko 50 koncentričnih prozirnih sfera, a da se Zemlja nalazi u njegovom središtu. Prema njegovom mišljenju, zadnja je sfera držala zvijezde, a sfere bliže Zemlji planete. Sve u svemiru smatrao je nepromjenjivim i vječnim. Jedina je iznimka bila Zemlja. Iako njegova teorija danas zvuči poput priče za malu djecu, ona je oko 2 000 godina utjecala na znanost.

A što kaže Biblija? Slaže li se ona s Aristotelovim tumačenjima? Možemo li vjerovati onome što govori o svemiru? U ovom ćemo članku u svjetlu suvremenih znanstvenih otkrića razmotriti tri pitanja koja će jasno pokazati da Biblija nije zastarjela. Vidjet ćemo i zašto imamo razloga vjerovati njenom Autoru, Stvoritelju što je postavio “zakone koji nebom upravljaju” (Job 38:33).

Aristotel je tumačio da su dimenzije nebeskih sfera nepromjenjive, konačne. Nijedna od njih nije se mogla ni širiti ni sažimati.

Iako se Biblija ne bavi tom temom niti iznosi dogmatične  tvrdnje, pruža slikovit opis koji privlači pažnju. U njoj stoji: “[Jehova Bog] boravi nad krugom zemaljskim, čiji su stanovnici njemu kao skakavci. On razastire nebesa kao veo, razapinje ih kao šator za stanovanje” (Izaija 40:22). *

Je li suvremena astronomija potvrdila Aristotelovo viđenje svemira? Kako se slikovit biblijski opis uklapa u današnja saznanja o veličini svemira? Astronomi 20. stoljeća bili su jako iznenađeni kad su na temelju istraživanja utvrdili da se svemir širi te da se galaksije velikom brzinom udaljuju jedne od drugih. Vjerojatno nijedan znanstvenik starog doba nije mogao ni zamisliti brzinu i razmjere širenja svemira. Danas se općenito smatra da je svemir u početku bio malen, da se počeo širiti iz jedne točke te da se širi i dalje. Nitko se više ne oslanja na Aristotelovu teoriju jer je dokazano da nije točna.

A što je s riječima zapisanima u Bibliji? Nije nam teško predočiti si kako prorok Izaija zadivljeno gleda u noćno nebo protkano blistavim zvijezdama i razmišlja o tome kako je nebeski svod razapet iznad Zemlje poput šatora. * Možda je na tamnom nebu vidio i magličast krak Mliječne staze koji ga je podsjetio na prekrasan veo od fine tkanine.

Izaijin opis stvara u našim mislima živu sliku. Dok čitamo njegove riječi, možemo zamisliti čovjeka koji uzima uredno složen, malen zavežljaj, otvara ga i iz njega izvlači čvrsto,  izdržljivo platno koje potom širi i razapinje preko kolaca kako bi podignuo šator. Na sličnu pomisao može nas navesti i usporedba nebesa s velom. Možda nam na um dođe trgovac što pred kupcem razastire veo koji je prethodno bio složen. U oba slučaja možemo si dočarati kako se nešto, u početku maleno, širi i postaje veće.

Naravno, ne želimo reći da slikovitim uspoređivanjem svemira sa šatorom i velom Biblija objašnjava njegovo širenje. No uistinu je zadivljujuće što se taj opis podudara sa suvremenim otkrićima. Izaija je živio oko tristo godina prije Aristotela i više od dvije tisuće godina prije nego što je znanost neosporno dokazala da se svemir širi. Ipak, riječi koje je taj skromni prorok zapisao u svojoj knjizi odgovaraju današnjim znanstvenim spoznajama koje su pokazale da je Aristotelov model svemira, koliko god u svoje doba bio napredan, zapravo pogrešan.

Aristotel je smatrao da u svemiru nema praznog prostora. Tvrdio je da se Zemlja i njena atmosfera sastoje od četiriju elemenata — zemlje, vode, zraka i vatre. Svemir je, po njegovom mišljenju, bio ispunjen sferama, načinjenima od nepropadljive tvari koju je nazvao eter, a nebeska tijela nalazila su se na tim nevidljivim sferama. Njegova se teorija održala dugo vremena i s njom su se slagali mnogi učenjaci budući da je odgovarala pretpostavci da svaki predmet mora na čemu počivati ili biti pričvršćen za što jer bi u suprotnom pao.

Govori li Biblija išta o tome? U njoj su zapisane riječi bogobojaznog čovjeka Joba, koji je rekao da Jehova “zemlju drži ni o što obješenu” (Job 26:7). Gledište da se Zemlja nalazi u praznom prostoru Aristotelu bi vjerojatno zvučalo kao čista ludost.

U 17. stoljeću, oko 3 000 godina nakon Jobovog vremena, većina je znanstvenika mislila da u svemiru nema praznog prostora. Doduše, više nisu smatrali da ga ispunjavaju prozirne sfere, nego neka vrsta fluida, to jest fine nevidljive supstancije. Krajem tog stoljeća fizičar Sir Isaac Newton iznio je posve drugačiju teoriju. Rekao je da među nebeskim tijelima djeluje gravitacija, sila uzajamnog privlačenja. Tom je teorijom otvorio put shvaćanju da se Zemlja i druga nebeska tijela gibaju u praznom prostoru, odnosno da nisu “ni o što obješeni”, kao što stoji u Bibliji.

Newtonova teorija gravitacije izazvala je brojne polemike. Mnogi znanstvenici nisu mogli prihvatiti misao da zvijezde i druga nebeska tijela nemaju neki krut oslonac, već da se nalaze u praznom prostoru. Nije im bilo jasno kako je to uopće moguće. Sve do Newtonovog vremena većina znanstvenika smatrala je da svemir mora biti nečim ispunjen.

 Naravno, Job nije znao ništa o nevidljivim silama što Zemlju drže u orbiti kojom postojano kruži oko Sunca. Što ga je onda navelo da kaže kako naš planet nije “ni o što obješen”?

Nameće se i pitanje što utječe na međusobni položaj nebeskih tijela. Zapazite zanimljive riječi koje je Bog uputio Jobu: “Možeš li svezati sveze zviježđu Kima ili razdriješiti užad zviježđu Kesil?” (Job 38:31). Tijekom svog dugog života Job je zacijelo mnogo puta promatrao kako se te skupine zvijezda pojavljuju na noćnom nebu. * Možda se pitao zašto iz godine u godinu izgledaju isto i što ih drži na njihovom mjestu. Razmišljanje o tome sigurno ga je ispunilo strahopoštovanjem prema Stvoritelju.

Već smo spomenuli kako su znanstvenici starog doba smatrali da se zvijezde nalaze na nebeskim sferama. Da je ta tvrdnja točna, ne bi bilo potrebe ni za kakvom privlačnom silom koja bi ih držala na okupu. No stoljećima kasnije suvremena je znanost otkrila da postoje “sveze” ili “užad”, to jest sile zahvaljujući kojima se nebeska tijela već vjekovima skladno kreću tamnim nebeskim prostranstvima. Astronomska otkrića proslavila su Isaaca Newtona, a kasnije i Alberta Einsteina. Dakako, Job nije znao kojim silama Bog nebeska tijela drži na okupu. Ipak, vrijeme nije pregazilo ono što je izrekao pod Božjim nadahnućem, a teorije vrsnog učenjaka Aristotela pokazale su se netočnima. Nije li stoga logično zaključiti da je Job svoje riječi zapisao pod nadahnućem onoga koji je postavio zakone što vladaju svemirom?

Aristotel je smatrao da je Zemlja podložna mijeni i propadljiva, dok su nebesa, načinjena od etera, nepromjenjiva, bez mane i vječna. Nebeske sfere i tijela koja su one nosile nisu se mogli promijeniti, istrošiti prolaskom vremena niti propasti.

Potvrđuje li Biblija to mišljenje? U Psalmu 102:25-27 piše: “Davno si položio temelje zemlji i nebesa su djelo ruku tvojih. Njih će nestati, a ti ćeš ostati, i kao haljina sve će se to istrošiti. Kao odjeću zamijenit ćeš ih i doći će kraju svojemu. A ti si isti i godinama tvojim nema kraja.”

Zanimljivo je da se u riječima ovog psalma, koji je napisan otprilike dvjesto godina prije Aristotela, ne uspoređuje Zemlja s nebesima niti se kaže da je Zemlja propadljiva, dok su nebesa vječna. Iz njih se jasno vidi da je vječan i nepromjenjiv jedino Bog, moćni Duh koji je vodio stvaranje svemira, a da su i nebesa i Zemlja propadljivi. * Dakle zvijezde su propadljive jednako kao i sve što postoji na Zemlji. Slaže li se s time suvremena znanost?

Geološka istraživanja potvrđuju da je Zemlja podložna propadljivosti. U tome su i Biblija i Aristotel u pravu. Stijene koje tvore Zemljinu koru stalno erodiraju, odnosno troše se djelovanjem vode, leda, vjetra i drugih pojava, a erupcijama vulkana i drugim geološkim aktivnostima nastaju nove.

Može li se nešto slično reći za zvijezde? Jesu li i one propadljive, kao što kaže Biblija, ili su pak vječne, kao što je tvrdio Aristotel? Europski astronomi počeli su dovoditi u pitanje Aristotelovo tumačenje o vječnosti zvijezda kad su u 16. stoljeću prvi put vidjeli supernovu, veličanstvenu eksploziju zvijezde. Otada su  znanstvenici promatranjima došli do zaključka da zvijezde umiru urušavanjem, polaganim izgaranjem ili u katastrofalnim eksplozijama. No primijetili su i da se u oblacima plinova koji nastaju nakon eksplozija umirućih zvijezda rađaju nove. Stoga se može reći da je slikovit biblijski opis Zemlje i nebesa što se troše poput haljine koju s vremenom treba zamijeniti doista prikladan. * Nije li zadivljujuće što se riječi koje je psalmist napisao u dalekoj prošlosti tako dobro slažu sa suvremenim otkrićima?

Budući da su Zemlja i nebesa propadljivi, možda se pitate uči li Biblija da će oni u budućnosti doći svom kraju i biti zamijenjeni novima. Biblija jasno kaže da se to neće dogoditi. Zemlja i nebesa postojat će zauvijek, ali ne zato što su sami po sebi nepropadljivi, već zato što je Bog, koji ih je stvorio, naumio da postoje vječno (Psalam 104:5; 119:90; 148:4-6). Premda Stvoritelj nije otkrio na koji će se način pobrinuti da postoje zauvijek, sasvim je logično zaključiti da ima moć to učiniti, kao što čovjek koji je osmislio i sagradio kuću za svoju obitelj može i održavati tu građevinu.

Dovoljno je obratiti pažnju samo nekim zakonima koji vladaju svemirom da bismo dobili odgovor na to pitanje. Zar ne osjećamo strahopoštovanje kad razmišljamo o Stvoritelju, koji je po nebeskim prostranstvima razasuo nebrojene zvijezde, koji ih gravitacijskom silom drži na njihovom mjestu i koji već vjekovima održava njihovo postojanje?

Riječi zapisane u Izaiji 40:26 nedvojbeno pokazuju da imamo razloga za to. Ondje stoji: “Podignite uvis oči svoje i gledajte! Tko je to stvorio? Onaj koji izvodi vojsku njihovu po broju njihovu i sve ih zove po imenu.” Nebrojene zvijezde doista se mogu usporediti s ogromnom vojskom. Da nema naredbi koje izdaje zapovjednik, među vojnicima bi vladala pomutnja. Da nema zakona koje je postavio Jehova, u svemiru bi nastao kaos jer se planeti, zvijezde i galaksije ne bi kretali točno određenim orbitama. No ondje vlada savršen red, a zapovjednik te ogromne nebeske vojske određuje njeno kretanje te zna svaki detalj o njoj — poznaje ime svakog nebeskog tijela i u svakom trenutku zna gdje se koje nalazi.

Zakoni koji upravljaju svemirom otkrivaju tek djelić neizmjerne mudrosti našeg veličanstvenog Stvoritelja. Bi li itko drugi mogao postaviti te zakone i nadahnuti ljude da zapišu točne pojedinosti o svemiru koje je znanost otkrila tek stoljećima kasnije? Posve je jasno da se s Jehovom nitko ne može mjeriti i da je dostojan “primiti slavu i čast” budući da je sve stvorio (Otkrivenje 4:11).