GOTOVO svakodnevno izloženi smo vijestima o obračunima narkomafije, lancima prostitucije, trgovanju ljudima i mnogim drugim zlodjelima kriminalnog miljea. Vjerojatno nitko neće zanijekati da iza takvih strahota stoje okrutni i moćni vođe zločinačkih organizacija. Premda mnogi od njih vrlo vješto kriju svoj identitet, a neke čak ni zatvorske rešetke ne uspijevaju spriječiti da iz potaje upravljaju podzemljem, znamo da takve osobe postoje jer društvo trpi užasne posljedice njihovih djela.

Božja Riječ, Biblija, otkriva da se Sotona, poput moćnog vođe zločinačke organizacije, služi lažima te “nepravdom i prijevarom” kako bi ostvario svoje ciljeve. Ona pokazuje da on podmuklo prikriva svoj identitet tako što se “pretvara da je anđeo svjetla” (2. Solunjanima 2:9, 10; 2. Korinćanima 11:14). Ipak, po utjecaju koji vrši na ljudsko društvo jasno se vidi da je on stvarna osoba. No mnogima je teško vjerovati u postojanje tog zlog duhovnog bića. Razmotrimo neka pogrešna vjerovanja zbog kojih mnogi ne prihvaćaju činjenicu da je Đavo stvaran.

“Kako je Bog pun ljubavi mogao stvoriti Đavla?” Mnogi se pitaju kako je Bog — za kojeg Biblija kaže da je savršen, dobrostiv i pravedan — mogao stvoriti zlo, podmuklo duhovno biće. Međutim Biblija jasno pokazuje da to gledište nije točno. Ona o Bogu kaže: “On je Stijena, djelo mu je savršeno, jer su svi putevi njegovi pravda. Bog je on vjeran, bez nepravde, pravedan je i istinoljubiv” (5. Mojsijeva 32:4; Psalam 5:4).

Iz tih je riječi očito da je Bog sve savršeno stvorio. Stoga se nameće pitanje mogu li savršena stvorenja postupati neispravno. Bog ih je, istina, načinio bez mane, ali nije ih programirao da budu poput robota, već im je podario slobodnu volju, sposobnost da sami donose vlastite odluke. Dakle savršena, razumom obdarena stvorenja mogu sama odabrati hoće li činiti dobro ili zlo. Da im Bog nije podario tu mogućnost izbora, njihovi se postupci ne bi mogli vrednovati kao moralno ispravni ili neispravni.

Ne bi bilo logično zaključiti da je Jehova Bog svojim stvorenjima dao slobodnu volju, a istovremeno im onemogućio da čine zlo. Slobodu izbora dao im je zato što ih ljubi i ima povjerenja u njih. No Đavo je zloupotrijebio taj Božji dar. Isus je ukazao na to, rekavši: “Nije ostao postojan u istini” (Ivan 8:44). Iz tog se retka jasno vidi da je Đavo nekad bio savršena duhovna osoba i da je u početku bio “postojan u istini”. *  (Vidi okvir  “Može li savršeno stvorenje postati nesavršeno?” koji se nalazi na 6. stranici.)

“Đavo je Božji sluga.” Neki smatraju da biblijska knjiga o Jobu upućuje na taj zaključak. Komentirajući Joba 1:7, jedan profesor religijskih znanosti objasnio je da Đavlova izjava: “Prolazio sam zemljom i obilazio je”, ukazuje na to da je Đavo postupao poput uhoda iz stare Perzije koji su po naredbi kralja obilazili zemlju i podnosili mu izvještaje. No da se Đavo doista vratio sa zadatka koji mu je Bog povjerio, bi li mu morao objašnjavati da je “prolazio zemljom i obilazio je”? U Knjizi o Jobu Đavla se ne opisuje kao Božjeg slugu, nego ga se naziva Sotonom, što dolazi od hebrejske riječi koja znači “protivnik”. Iz toga jasno proizlazi da je on Božji glavni neprijatelj (Job 1:6). Odakle onda potječe gledište da je Đavo Božji sluga?

Neke židovske apokrifne knjige iz 1. stoljeća za Đavla kažu da je podčinjen Božjoj volji. U svojoj knjizi Mephistopheles povjesničar Jeffrey Russell kaže da je protestantski reformator Martin Luther smatrao da je Đavo Božja alatka kojom se on služi “kako bi očistio i okopao svoj vrt”. Po njegovim riječima, ona “uživa uništavati korov”, ali to  čini po Božjem nalogu i zapravo izvršava njegovu volju. To je vjerovanje kasnije prihvatio i francuski teolog Jean Calvin. Ipak, mnogi pravdoljubivi ljudi ne mogu se pomiriti s time. Nije im jasno kako Bog pun ljubavi može dopuštati zlo, pa čak ga i uzrokovati (Jakov 1:13). Zbog učenja da je Đavo Božji sluga i svih strahota koje su se dogodile u 20. stoljeću mnogi ljudi ne vjeruju ni u Boga ni u Đavla.

“Đavo je samo princip zla.” Kad bismo Đavla poistovjetili s principom zla, neke bi biblijske izvještaje bilo naprosto nemoguće razumjeti. Kako bismo naprimjer protumačili Joba 2:3-6, gdje se spominje da je Bog razgovarao s Đavlom? Neki smatraju da je Bog tom prilikom razgovarao s principom zla koji se krije u svakom čovjeku, pa tako i u Jobu. No zašto je hvalio Jobovu čestitost i pravednost ako je znao da je zlo dio njegove osobnosti? Drugi pak tvrde da je Bog tom prilikom razgovarao sa samim sobom, iz čega proizlazi da u njemu prebiva zlo. Ako je to istina, onda je on uzrok Jobovih patnji, što bi značilo da je opak i pokvaren. Međutim te se osobine ne mogu pripisati Bogu, za kojeg Biblija kaže: “Nema u njemu nepravde” (Psalam 92:15). Knjiga o Jobu jasno pokazuje da je Jobove muke uzrokovao Sotona, a ne Bog. Ona bez ikakve dvojbe otkriva da Đavo nije princip zla koji prebiva u Bogu i ljudima, već duhovna osoba koja je sama odlučila postati Božji neprijatelj.

Mnogi smatraju da samo neuki ljudi vjeruju u Đavla. No ako odbacimo činjenicu da Đavo vlada svijetom, ne preostaje nijedno logično objašnjenje zašto ima toliko zla.

“Đavlova najveća prijevara jest to što je mnoge uvjerio da uopće ne postoji”, napisao je Charles Baudelaire, francuski pjesnik koji je živio u 19. stoljeću. Đavo se svim silama trudi sakriti svoj identitet kako bi krivnju za zlo prebacio na Boga. Doista, kad on ne bi postojao, ne bi li Bog bio odgovoran za sve zlo? Sijući takve sumnje, Đavo je postigao svoj lukavi cilj jer je uspio navesti mnoge da odbace Boga i njegova moralna načela.

Biblija jasno otkriva što je Sotonina namjera kad kaže: “Bog ovoga svijeta zaslijepio je umove nevjerničke, da do njih ne prodre svjetlost slavne dobre vijesti o Kristu, koji je slika Božja” (2. Korinćanima 4:4).

Hoće li Bog išta poduzeti kako bi zaustavio to duhovno biće koje stoji iza zla i patnji? O tome će biti riječi u sljedećem članku.