JUTARNJE sunce što je zasjalo iznad grada Gome obojilo je nebo prekrasnim nijansama ružičaste i narančaste boje. Visoko iznad krovova kuća ponosno se uzdizao vulkan Nyiragongo obavijen oblakom dima koji neprestano izbija iz njegovog užarenog kratera. Pogled na tu veličanstvenu planinu naročito je upečatljiv noću kada taj oblak poprimi žarkocrvenu boju, pa cijela planina nalikuje golemoj baklji.

Na svahiliju se Nyiragongo naziva Mulima ya Moto, što znači “vatrena planina”. To ime doista i zaslužuje jer je jedan od najaktivnijih vulkana na svijetu. Posljednja velika erupcija dogodila se 2002. Mnogi naši susjedi i prijatelji iz Gome u toj su katastrofi izgubili sve što su imali. Iako je od te razorne erupcije prošlo nekoliko godina, neki dijelovi grada još su uvijek prekriveni crnom lavom. Dok prolazimo onuda, ponekad mi se učini kao da hodam po Mjesecu. Ljudi koji žive podno vulkana puni su života. Uvijek su nasmiješeni i veseli te vrlo rado slušaju biblijsku poruku koju im propovijedamo. Moj muž i ja neopisivo smo radosni što imamo priliku ovdje služiti kao misionari.

No ne propovijedamo samo u gradu. Kad su nam jednom u posjet došli prijatelji, s njima i još nekim misionarima odlučili smo otići propovijedati u izbjegličko naselje u Mugungi, mjestu koje se nalazi u blizini Gome. Mnogi koji ondje žive bili su primorani pobjeći iz svojih domova kad je pobunjenička vojska bez imalo milosti napala njihova sela i gradove.

U kamionet smo ukrcali biblijsku literaturu na francuskom, svahiliju i kinjaruandi te krenuli na put. Vozili smo se neravnom prašnjavom cestom koja je vodila kroz grad. Ulice su vrvjele životom. Mladići su gurali svoje chukudue, drvena vozila nalik velikim romobilima, nakrcane svakojakom robom, a žene odjevene u šarene haljine živopisnih boja graciozno su hodale uz rub ceste iako su na glavama nosile teške zavežljaje. Pored nas jurile su trokolice kojima se ljudi voze na posao ili tržnicu. Na izlazu iz grada pogled su nam privukle tamnosmeđe drvene kućice ukrašene plavim motivima.

Po dolasku u selo Ndosho otišli smo u dvoranu Jehovinih svjedoka, gdje smo se našli sa svojim suvjernicima koji su namjeravali s nama poći u Mugungu. Oči su mi se napunile suzama kad sam pred dvoranom vidjela djecu i mlade, udovice, siročad te čak i one koji su bolesni ili imaju neka tjelesna oštećenja. Mnogi od njih preživjeli su strahote i mnogo su propatili, ali biblijska poruka pružila im je utjehu i čvrstu nadu u bolju budućnost. Snažna vjera u Božja obećanja potiče ih da svesrdno pomažu drugima saznati što Biblija uči. Stoga su i ovaj put jedva čekali krenuti u propovijedanje. Prije polaska  održali smo sastanak na kojem smo ukratko razmotrili kojim biblijskim recima možemo ohrabriti i utješiti ljude. Nakon toga nas 130 ukrcalo se u pet malih autobusa i jedan kamion te smo se zaputili prema izbjegličkom naselju.

Pola sata kasnije stigli smo na svoje odredište. Na crnom vulkanskom tlu bilo je razasuto na stotine bijelih šatora. U središtu naselja nalazio se niz uredno poredanih zahoda te improvizirana zajednička praonica. Ljudi su bili veoma zaposleni: prali su rublje, kuhali, čistili grah i meli ispred svojih šatora.

Najprije smo upoznali čovjeka kojeg svi znaju po imenu Papa Jacques. On nadgleda jedan dio naselja. U razgovoru s njim saznali smo da ga najviše brine kako u ovo teško vrijeme dobro odgojiti djecu. Bio je presretan kad smo mu dali knjigu Pitanja mladih — djelotvorni odgovori. Rekao je da će je pročitati, a onda u nekoliko navrata pozvati roditelje iz naselja kako bi im prenio ono što je naučio.

Idući od šatora do šatora, susreli smo i ženu koja se zove Mama Beatrice. Pitala nas je zašto Bog dopušta patnje. Njen je muž ubijen u jednom sukobu, kći joj je samohrana majka koja naporno radi da bi zbrinula svoje dijete, a sin joj je otet prije nekog vremena i otada nije čula ništa o njemu. Rekla nam je kako misli da je sve to Božja kazna za njene grijehe.

Njena me životna priča podsjetila na Joba. On se zacijelo slično osjećao kad je čuo strašne vijesti da je izgubio djecu i sve što je imao. Iz Biblije smo joj pročitali zašto danas u svijetu ima toliko patnje i rekli joj da može biti potpuno uvjerena kako nevolje koje proživljava nisu Božja kazna (Job 34:10-12; Jakov 1:14, 15). Potom smo joj ispričali koje će sve promjene Bog putem svog nebeskog Kraljevstva ubrzo učiniti na Zemlji. Kad je čula kakvu nam je divnu budućnost namijenio, na licu joj se pojavio osmijeh. Kazala je da je čvrsto odlučila proučavati Bibliju i moliti se Bogu za pomoć.

Imali smo priliku razgovarati s mnogo ljudi i prenijeti im utješnu poruku iz Biblije. No dan se uskoro približio kraju i morali smo krenuti kući. Srca su nam bila ispunjena radošću jer smo osjetili da nam je Jehova pomogao ohrabriti te ljude. Na odlasku smo vidjeli kako nam mašu knjigama, časopisima i traktatima koje smo im dali.

Cijelim putem kući razmišljala sam o ljudima koje sam upoznala. Nikad neću zaboraviti s kolikom je zahvalnošću Papa Jacques uzeo knjigu o mladima niti kako su Mami Beatrice zasjale oči kad je čula da će Bog stati na kraj svemu zlu i patnjama. Na um mi je došla i jedna ostarjela žena koja mi je sa širokim osmijehom na licu srdačno stisnula ruku iako nije razumjela ni riječ onoga što sam joj govorila. U sjećanju će mi ostati i mnogi mladi po čijim se pitanjima vidjelo da su dječju bezbrižnost morali prebrzo zamijeniti ozbiljnošću. Bilo mi je lijepo provesti taj dan s tim dragim ljudima. Uistinu je nevjerojatno što se unatoč nezamislivim patnjama koje su proživjeli nisu zaboravili smijati.

U Demokratskoj Republici Kongu ima mnogo pojedinaca i organizacija što se iskreno trude pomoći onima koji pate. Mi smo jako sretni što pomoću Biblije ljudima možemo ukazati na Božje obećanje da će uskoro zauvijek otkloniti sve njihove probleme. Iznimna je čast sudjelovati u propovjedničkom djelu koje se vrši po cijelom svijetu i ljudima donosi utjehu i nadu.