GODINE 1956. prvi put prisustvovala sam kongresu Jehovinih svjedoka. On se održavao u Bombayu (današnji Mumbai). Taj mi je skup promijenio život. Posebno me se dojmio govor u kojem je bilo riječi o Jiftahovoj kćeri.

Tko je bila Jiftahova kći? U Bibliji stoji da je ona, po svemu sudeći, dok je još bila vrlo mlada, pristala ostati neudana kako bi njen otac mogao ispuniti zavjet koji je dao Jehovi Bogu. Služila je u Božjem svetištu do kraja života i nikad se nije udala (Suci 11:28-40).

Jako mi se dopala njena životna odluka i u meni se javila želja da živim poput nje. No to nije bilo nimalo lako jer je u to vrijeme u Indiji bilo nezamislivo da žena ostane neudana.

Sa svojim roditeljima, Benjaminom i Marcelinom, te petero braće i sestara živjela sam u Udupiju, gradu na zapadnoj obali Indije. Iako je naš materinji jezik tulu, kojim govori oko dva milijuna stanovnika, poput većine ljudi u Udupiju školovali smo se na jeziku kannada.

U mom rodnom kraju jako se drži do braka i rađanja djece. Ne sjećam se da sam kao dijete ikad čula izraze “samaštvo”, “nostalgija za domom” ili “usamljenost”, kao da takvo što ne postoji. Naš je dom uvijek bio pun ljudi. Živjeli smo s bakama i djedovima te dvadesetak članova šire obitelji.

U našoj je kulturi bilo uobičajeno da se podrijetlo djece određuje po majci te da kćeri dobiju veći dio nasljedstva. Nije bilo neobično da nakon udaje kći sa svojim mužem ostane živjeti u domu svoje majke.

Budući da su moji roditelji pripadali jednoj kršćanskoj crkvi, naš se način života donekle razlikovao od svakodnevice naših susjeda. Svake večeri moj bi djed okupio cijelu obitelj i zajedno se s nama molio i naglas čitao Božju Riječ na jeziku tulu. Jako sam voljela te obiteljske večeri. Kad god bi djed otvorio svoju pohabanu Bibliju, svi smo bili jako sretni jer nam se činilo kao da otvara kutiju punu dragocjenosti. Sjeli bismo oko njega i pozorno slušali. Jednom je pročitao Psalam 23:1, gdje piše: “Jehova je Pastir moj. Ništa mi neće nedostajati.” Te su riječi pobudile moju znatiželju. Pitala sam se tko je Jehova i zašto ga se naziva pastirom.

Zbog teške ekonomske situacije koja je uslijedila nakon Drugog svjetskog rata preselili smo se u Bombay, koji je od našeg doma udaljen više od 900 kilometara. Ondje su 1945. dvojica Jehovinih svjedoka posjetila mog oca i dala mu jednu brošuru koja se temeljila na Bibliji. Otac je bio oduševljen brošurom, pa je ono što je iz nje saznao odmah počeo prenositi drugima koji su govorili jezikom kannada. Početkom 1950-ih mala grupa za proučavanje Biblije prerasla je u prvu skupštinu u Bombayu koja je sastanke održavala na tom jeziku.

 Roditelji su nas poticali da marljivo proučavamo Bibliju i drugima govorimo o njenoj poruci. Svaki su dan pronašli vremena da se s nama mole i razgovaraju o Bogu (5. Mojsijeva 6:6, 7; 2. Timoteju 3:14-16). Jednog dana dok sam čitala Bibliju, napokon sam dobila odgovor na pitanje koje me dugo kopkalo — saznala sam da je Jehova uspoređen s pastirom zato što vodi i štiti svoje sluge te im daje obilje duhovne hrane (Psalam 23:1-6; 83:18).

Krstila sam se nedugo nakon nezaboravnog kongresa u Bombayu održanog 1956. Poučena primjerom svog starijeg brata, šest mjeseci nakon krštenja postala sam pionir, odnosno počela sam velik dio svog vremena provoditi u propovijedanju biblijske poruke. Žarko sam željela drugima prenositi ono što sam saznala iz Biblije, ali kad god bih to pokušala, obuzela bi me strašna trema i jedva bih uspjela izustiti nekoliko riječi. Počela bih mucati, a glas bi mi podrhtavao. U takvim bih trenucima sama sebi znala reći: “Ako mi Jehova ne pomogne, nikad od mene pravog propovjednika.”

Jehova je uslišio moje molitve i pružio mi pomoć baš kad mi je trebala. U naš grad stigli su Homer i Ruth McKay, misionari iz Kanade koji su 1947. završili misionarsku školu Jehovinih svjedoka u Sjedinjenim Državama. Strpljivo su mi pomagali da takoreći napravim svoje prve korake u propovjedničkoj službi. Ruth je sa mnom redovito vježbala kako započeti razgovor s ljudima u propovijedanju od kuće do kuće. Uvijek je znala kako me umiriti i ohrabriti. Kad bi vidjela da drhtim od straha, uzela bi me za ruke i rekla: “Ne brini se, dušo. Bit će bolje na sljedećim vratima.” Njene bi mi riječi ulile novu snagu.

Jednog dana saznala sam da ću u propovijedanju surađivati s Elizabeth Chakranarayan, koja je bila puno starija od mene i imala više iskustva u prenošenju biblijske istine. Kad sam čula tu vijest, pomislila sam: “Pa kako ćemo nas dvije surađivati? Ona je toliko starija od mene!” No pokazalo se da nisam mogla dobiti boljeg suradnika.

Prvo područje na kojem smo zajedno propovijedale bio je prekrasan stari grad Aurangabad, smješten gotovo 400 kilometara istočno od Bombaya. Kad smo stigle, ubrzo smo shvatile koliki nas posao čeka jer smo nas dvije bile jedini Jehovini svjedoci u gradu od skoro milijun stanovnika. Osim toga ja sam morala naučiti marathi, jezik koji je govorila većina ljudi u gradu.

Bilo je trenutaka kad sam se osjećala jako usamljeno, kao da sam sama na svijetu. Elizabeth me tješila kad god bi vidjela suze u mojim očima. “Čak i kad smo usamljeni, znaj da nikad nismo u potpunosti sami”, znala bi blago kazati. “Istina, tvoja obitelj i prijatelji su daleko, ali Jehova je uvijek s tobom. Ako ti on bude prijatelj, nikad nećeš biti usamljena.” I dan-danas sjetim se njenih mudrih riječi.

Ponekad smo se morale snalaziti s malo novca. Tada smo dnevno pješačile i po 20 kilometara. Ljeti se temperatura često znala popeti na 40 Celzijevih stupnjeva, a tijekom monsunskog razdoblja, koje je trajalo mjesecima, inače prašnjavi putevi pretvarali su se u blatne kaljuže. Ipak, puno nam je teže bilo priviknuti se na običaje i uvriježena gledišta ljudi s kojima smo dolazile u kontakt.

Žene nisu u javnosti razgovarale s muškarcima ako s njima nisu bile u rodu i gotovo ih nikad nisu poučavale. Zbog našeg propovijedanja  ljudi su nam se rugali i grubo se odnosili prema nama. Organizirale smo sastanke na kojima se svaki tjedan razmatrala Biblija, ali prvih šest mjeseci jedino smo nas dvije bile prisutne. Međutim s vremenom su nam se pridružili i oni koji su pokazali zanimanje za biblijsku istinu, a neki od njih čak su s nama išli propovijedati. Nedugo nakon toga u Aurangabadu osnovana je mala grupa koja se redovito sastajala.

Otprilike dvije i pol godine kasnije bile smo poslane u Bombay. Elizabeth je i dalje bila pionir, a ja sam počela pomagati svom ocu u prevođenju biblijske literature na jezik kannada. Moja mu je pomoć bila dobrodošla jer je dotad sav taj posao radio sam. Zahvaljujući tome mogao se više posvetiti mnogim dužnostima koje je imao u skupštini.

Godine 1966. moji su se roditelji odlučili vratiti u Udupi. Otac mi je na odlasku kazao: “Kćeri moja, nikad nemoj prestati učiti. Neka tvoji prijevodi budu jednostavni i jasni. Nemoj biti samouvjerena, nego ostani skromna. Uvijek se oslanjaj na Jehovu.” Nažalost, to je bio posljednji savjet koji mi je dao jer je umro ubrzo nakon što se vratio u Udupi. Još i danas radim na prevođenju biblijske literature te se trudim primjenjivati taj njegov savjet.

U indijskoj je kulturi uobičajeno da roditelji ugovore brak za svoju djecu dok su još mala te ih potiču da osnuju obitelj. Stoga su me mnogi pitali: “Zar ne želiš imati obitelj? Tko će se brinuti za tebe kad ostariš? Nećeš li biti usamljena?”

Takve primjedbe znale su me jako pogoditi. Svoje osjećaje nisam pokazivala pred drugima, ali jedva sam čekala da budem sama kako bih mogla Jehovi reći što mi je na srcu. Tješila me spoznaja da me on ne smatra manje vrijednom zato što se nisam udala. Često sam razmišljala o Jiftahovoj kćeri i Isusu, kojima je vršenje Božje volje bilo najvažnije u životu. Budući da nikad nisu stupili u brak, mogli su se potpuno posvetiti službi Bogu. Njihov me primjer i danas veoma hrabri (Ivan 4:34).

Elizabeth i ja bile smo bliske prijateljice gotovo 50 godina, sve do njene smrti. Umrla je 2005, u dobi od 98 godina. Zbog slabog vida pretkraj života više nije mogla čitati Bibliju, pa se svaki dan često i od srca molila Bogu. Ponekad bi mi se učinilo da u sobi razgovara s nekim o nekom biblijskom retku, no onda bih shvatila da se moli Jehovi. On joj je bio stvaran i to je pokazivala cijelim svojim životom. Uvidjela sam da je potrebno imati upravo takvu vjeru da bismo ustrajno služili Bogu, kao što je to činila Jiftahova kći. Zahvalna sam Jehovi što sam imala priliku družiti se sa starijom i duhovno zrelom kršćankom koja mi je cijeli život davala dobre savjete i pružala mi podršku (Propovjednik 4:9, 10).

Jehova me uistinu bogato nagradio zato što sam, poput Jiftahove kćeri, svoj život provela u službi njemu. Iako nemam bračnog druga, sretna sam, a moj život ima pravi smisao jer se trudim živjeti po biblijskim načelima. Radosna sam što još uvijek mogu “neprestano i nesmetano služiti Gospodinu” (1. Korinćanima 7:35).