To načelo, zapisano u Mateju 5:41, Isus je izrekao u svojoj poznatoj Propovijedi na gori. Njegovi slušatelji vjerojatno su shvatili da je tim riječima ukazao na prisilni rad koji je vlast imala pravo nametnuti svojim podanicima.

U 1. stoljeću Izrael je bio pod vlašću Rima. Rimljani su nerijetko prisiljavali ljude na rad te uzimali njihove životinje ili bilo što drugo što im je bilo potrebno da bi se ubrzalo izvršavanje državnih poslova. Primjerice rimski su vojnici primorali Šimuna iz Cirene da nosi stup na koji je Isus trebao biti pribijen (Matej 27:32). Židovi su bili izuzetno ogorčeni zbog toga što ih se tjeralo na prisilni rad i prezirali su svoje tlačitelje.

Jedan od najčešćih oblika prisilnog rada bilo je prenošenje teških tereta. Nije poznato koliko je dug put morao prevaliti onaj koga bi se natjeralo na takav rad, ali teško je i zamisliti da bi bio spreman učiniti išta više od onoga što se zahtijevalo od njega. Stoga kad je Isus kazao te riječi, svojim je slušateljima zapravo poručio da spremno i bez negodovanja obave službu koju vlast od njih traži (Marko 12:17).

Ana, odnosno Anan, u Bibliji je nazvan svećeničkim glavarom, a tu je službu obnašao i u vrijeme Isusovog suđenja (Luka 3:2; Ivan 18:13; Djela apostolska 4:6). On je bio tast izraelskog velikog svećenika Kajfe. I sam je Ana jedno vrijeme bio veliki svećenik, točnije od 6. ili 7. do otprilike 15. godine, kad ga je s tog položaja smijenio rimski upravitelj Valerije Grat. Iako više nije služio kao veliki svećenik, bio je vrlo utjecajna ličnost u Izraelu. Petorica njegovih sinova te njegov zet također su bili veliki svećenici.

Dok je izraelski narod bio nezavisan, veliki svećenici vršili su tu službu do kraja života (4. Mojsijeva 35:25). Međutim kad je Palestina postala rimska provincija, rimski su upravitelji i kraljevi koji su vladali pod upravom Rima postavljali i smjenjivali velike svećenike kako su htjeli. Povjesničar Josip Flavije napisao je da je Kvirinije, rimski upravitelj Sirije, 6. odnosno 7. godine s mjesta velikog svećenika smijenio Joazara te na njegovo mjesto postavio Anu. Ipak, izgleda da su ti poganski vladari velike svećenike odabirali iz svećeničkih porodica.

Anina obitelj bila je vrlo bogata i na zlu glasu zbog svoje pohlepe. Po svemu sudeći, u svom su posjedu imali glavninu stolova na kojima su se u hramu prodavali golubovi, ovce, vino, ulje i druge potrepštine koje su narodu bile neophodne za prinošenje žrtava. Prema zapisima Josipa Flavija, sluge Aninog sina Ananije bili su “prepredeni lupeži (...) koji su silom otimali desetine što su pripadale svećenicima te pribjegavali nasilju ako bi tko odbio udovoljiti njihovim zahtjevima”.