“MOLILA sam Jehovu da mi oprosti što sam ga povrijedila svojim postupcima i primi me natrag u svoje okrilje”, rekla je žena koja je u jednom periodu svog života zanemarila biblijska načela kojima su je roditelji poučavali i prestala služiti Jehovi. Njezina iskrena molba uistinu je dirljiva. No kako Bog gleda na one koji su mu nekad vjerno služili? Obraća li pažnju na njih? Je li im spreman oprostiti kad mu se požele vratiti? Kratak osvrt na riječi zapisane u Jeremiji 31:18-20 pomoći će nam da dobijemo odgovore na ta pitanja. Ono što saznate o Jehovi sigurno će vas ohrabriti. (Pročitajte Jeremiju 31:18-20.)

Prije nego što se osvrnemo na Jeremijine riječi, spomenimo u kojim ih je okolnostima pisao. Godine 740. pr. n. e., nekoliko desetljeća prije Jeremijinog vremena, Asirija je pokorila desetplemensko kraljevstvo Izrael. * Bog je dozvolio da se to dogodi zato što se izraelski narod teško ogriješio o njegov zakon te zanemario opomene koje mu je on s ljubavlju opetovano davao preko svojih proroka (2. Kraljevima 17:5-18). Zbog svega toga Izraelci su izgubili njegovu naklonost i podršku. Bili su odvedeni u izgnanstvo, daleko od svog zavičaja. Jesu li ih te nevolje potaknule da se pokaju i prestanu činiti ono što je neispravno u Božjim očima? Je li im Jehova okrenuo leđa ili im je oprostio i vratio ih u njihovu zemlju?

Dok su bili u zarobljeništvu, Izraelci su uvidjeli da su zgriješili Bogu te su se iz dubine srca pokajali zbog svojih djela. Je li Jehova zapazio njihovo pokajanje? Pogledajmo kako je opisao razmišljanje i osjećaje izraelskog naroda, koji je u Jeremijinoj knjizi nazvan Efrajim.

“Čujem dobro kako Efrajim sažalijeva sebe”, rekao je Jehova (redak 18). On je vidio koliko boli Izraelcima zadaju posljedice njihovog grešnog postupanja. Izraz koji je u Jeremiji 31:18 preveden sa “sažalijevati se” u hebrejskom se jeziku koristio kad se htjelo opisati pokrete kojima se iskazivao očaj, napisala je jedna teologinja. Izraelci su skrušeno pognuli glave i sa žaljenjem se prisjećali koliko su zla sami sebi nanijeli svojim bezbožnim djelima. Mogli bismo kazati da su bili poput sina koji se kaje zbog grijeha što ih je učinio i žarko se želi vratiti svome ocu (Luka 15:11-17). Kojim se riječima narod obratio Bogu?

“Ti si me ukorio, da se popravim, kao tele još neukroćeno” (redak 18). Izraelci su ponizno priznali da ih je Jehova s razlogom ukorio jer su bili “kao tele još neukroćeno”. Usporedba kojom se narod poslužio zorno dočarava njegovu nepokornost Jehovinim zakonima. Prema jednom biblijskom priručniku, moglo bi se reći da su bili “poput mladog  bika koji se opirao jarmu i stoga je morao osjetiti bolan ubod ostana”.

“Vrati me k sebi, i ja ću ti se vratiti, jer ti si Jehova, Bog moj!” molio se narod (redak 18). Izraelci su skrušeno vapili Jehovi za pomoć. Zbog svog su grešnog postupanja zastranili i udaljili se od Boga, ali sada su ga preklinjali da im pomogne upraviti korake na pravi put. Željeli su ponovno zadobiti njegovu milost. U jednom biblijskom prijevodu taj redak glasi: “Dovedi me kući, ja ću se obratiti! Jer si ti Gospodin, moj Bog” (Šarić).

“Žao mi je bilo zbog djela mojih (...). Posramio sam se i ponizio” (redak 19). Narodu je bilo iskreno žao zato što se okaljao grijehom. Priznali su da su pogriješili i iznevjerili svog Boga. Sramili su se svojih djela te su osjećali da nisu dostojni Jehovinog milosrđa (Luka 15:18, 19, 21).

Izraelci su priznali svoje grijehe Bogu i odvratili se od neispravnih postupaka. Je li njihovo iskreno kajanje dirnulo srce njihovog Boga? Je li im iskazao milost i dozvolio im da mu se vrate?

Jehova je osjećao duboku naklonost prema izraelskom narodu. Kazao je: “Ja sam Otac Izraelu, a Efrajim je prvorođenac moj” (Jeremija 31:9). Bi li otac pun ljubavi bio bešćutan prema svome sinu koji se iskreno kaje? Vrijedno je zapaziti kako je Jehova izrazio što osjeća prema svome narodu.

“Je li Efrajim mili sin moj ili dijete voljeno? Jer koliko god govorio protiv njega, opet ću ga se sjetiti” (redak 20). Te Jehovine riječi doista odišu ljubavlju. On ljubi svoj narod, ali ipak se dosljedno drži svojih načela. Zato je bio primoran prekoriti Izraelce zbog grijeha koje su učinili. Budući da su bili tvrdoglavi i nisu htjeli poslušati njegove opomene, dozvolio je da ih njihovi neprijatelji odvedu u zarobljeništvo. Iako ih je kaznio, nije ih odbacio od sebe. Zar bi ijedan otac mogao zaboraviti svoje dijete koje voli svim srcem? Kako se Jehova osjećao kad je vidio da se Izraelci iskreno kaju zbog toga što su ga razočarali?

“Zato se utroba moja uznemirila zbog njega. * Doista ću mu se smilovati”, rekao je (redak 20). Iskreno kajanje izraelskog naroda dirnulo je Jehovu te je iz dubine duše poželio da mu se njegova djeca vrate. Poput milosrdnog oca iz usporedbe o rasipnom sinu, koju je Isus ispričao stoljećima kasnije, Jehova se sažalio na svoj narod i srdačno ga primio k sebi (Luka 15:20).

Riječi zapisane u Jeremiji 31:18-20 otkrivaju dubinu Jehovinog milosrđa i njegove ljubavi. On ne zaboravlja one koji su mu nekad vjerno služili. Spreman je oprostiti i drage će volje pokazati milosrđe svakome tko mu se želi vratiti (Psalam 86:5). Nikad neće odvratiti svoj pogled od onih koji se iskreno kaju i traže njegovu milost (Psalam 51:17). Upravo suprotno. Naš je Bog neizmjerno sretan kad vidi da takve osobe žele ponovno izgraditi prisan odnos s njime (Luka 15:22-24).

Žena koju smo spomenuli u uvodu silno je željela vratiti se Jehovi. Odlučila je učiniti prvi korak te je otišla na sastanak Jehovinih svjedoka. Ona se prisjeća: “Osjećala sam se nedostojnom Jehovinog milosrđa.” Borila se da nadvlada te negativne osjećaje i uz pomoć starješina uspjela je u tome. Oni su joj pružali ohrabrenje i pomagali joj da ojača svoju vjeru. Zahvalna za ljubav i podršku koju je osjetila, kazala je: “Prekrasan je osjećaj vratiti se u Jehovino okrilje!”

Ako ste nekad služili Jehovi i imate želju ponovno se zbližiti s njim, srdačno vas pozivamo da dođete na sastanak Jehovinih svjedoka. Nemojte nikad smetnuti s uma da je Jehova milosrdan Bog koji je uvijek spreman pružiti ruku svakome tko se pokaje i iskreno mu se želi vratiti.