“OVO nevjerojatno otkriće uznemirit će mnoge.” “Ovo otkriće uzdrmat će temelje kršćanstva i promijeniti sve što znamo o njegovom postanku.” Tim snažnim riječima neki su izučavatelji Biblije komentirali objavljivanje “Judinog evanđelja”, djela koje je bilo izgubljeno više od 1 600 godina (fragment tog evanđelja prikazan je na slici).

U posljednje vrijeme raste zanimanje za apokrifna evanđelja. Neki ljudi tvrde da ta djela na svjetlo dana iznose Isusova učenja i opisuju važne događaje iz njegovog života koji su dugo bili skrivani od očiju javnosti. Što su apokrifna evanđelja? Možemo li iz njih doista saznati istinu o Isusu i počecima kršćanstva koja je namjerno izostavljena iz Biblije?

U razdoblju od 41. do 98. godine Matej, Marko, Luka i Ivan zapisali su svoja evanđelja, u kojima su opisali događaje iz Isusovog života i službe na Zemlji (Matej 1:1). Riječ “evanđelje” znači “dobra vijest”, a izvještaji koji govore o Isusu Kristu s pravom se mogu tako nazvati (Marko 1:1).

Mnoge priče o Isusu širile su se tijekom povijesti usmenom predajom i tekstovima koji nisu nadahnuti od Boga. Međutim biblijska evanđelja pisana su pod Božjim nadahnućem i stoga zavređuju da se nađu u Božjoj Riječi. Jedino nam ona pružaju točan opis Isusovih učenja i njegovog života na Zemlji (Luka 1:1-4; Djela apostolska 1:1, 2; 2. Timoteju 3:16, 17). Budući da se ta četiri evanđelja spominju u svim drevnim popisima grčkih knjiga Biblije, nema razloga sumnjati u to da su ona kanonska, to jest da su sastavni dio nadahnute Božje Riječi.

No s vremenom su otkriveni i neki drugi spisi koji su se nazivali evanđeljima. Ta su djela postala poznata kao apokrifna evanđelja. *

Pretkraj 2. stoljeća Irenej Lionski napisao je da su oni koji su se odrekli kršćanstva imali “nebrojeno mnogo apokrifnih spisa vrlo upitne vjerodostojnosti”. U takve spise ubrajala su se i apokrifna evanđelja, “koja su sastavili ti otpadnici kako bi lakovjerne doveli u zabludu”. Nije nikakvo čudo što se smatralo da čitanje, pa čak i posjedovanje, tih djela može biti pogubno za vjeru kršćana.

Ipak, srednjovjekovni redovnici i prepisivači pobrinuli su se da apokrifni spisi ne padnu u zaborav. U 19. stoljeću jako je poraslo zanimanje za apokrife te su otkrivene mnoge zbirke takvih spisa i kritičkih osvrta na njih. U tim zbirkama našla su se i neka apokrifna evanđelja. Danas su apokrifi prevedeni na mnoge suvremene jezike.

Apokrifna evanđelja često govore o osobama koje se gotovo uopće ne spominje u kanonskim evanđeljima ili pak opisuju izmišljene događaje iz Isusovog djetinjstva. Navest ćemo samo nekoliko primjera.

• “Jakovljevo protoevanđelje”, poznato i pod naslovom “Rođenje Marijino”, opisuje Marijino rođenje i djetinjstvo te njenu udaju za Josipa. To je djelo označeno kao izmišljena priča s vjerskom tematikom, što nije neobično budući da mu je glavna svrha veličati Mariju i poduprijeti učenje o njenom vječnom djevičanstvu (Matej 1:24, 25; 13:55, 56).

• “Tomino evanđelje o djetinjstvu Isusovu” govori o razdoblju od Isusove pete do dvanaeste godine života. U njemu se Isusu pripisuje niz nadnaravnih, čudesnih djela. (Vidi Ivana 2:11.) Taj spis prikazuje Isusa kao neposlušnog, gnjevljivog i osvetoljubivog dječaka koji je svoje čudesne moći koristio kako bi se osvećivao učiteljima, susjedima i svojim vršnjacima. Kaže se da je neke od njih oslijepio, osakatio, pa čak i ubio.

• U nekim apokrifnim evanđeljima, naprimjer “Petrovom evanđelju”, zapisani su događaji koji su se odigrali neko vrijeme prije ili poslije Isusovog suđenja, smrti i uskrsnuća. Neka pak govore o osobama koje se spominju u povezanosti s tim događajima. Takav je primjerice spis s naslovom “Povijest muke”, koji je dio “Nikodemovog evanđelja”. No ti se tekstovi s valjanim razlogom smatraju nepouzdanima i lažnima jer se u njima spominju izmišljene osobe i iznose netočni podaci. “Petrovo evanđelje” opravdava Poncija Pilata, nastojeći ga osloboditi svake odgovornosti za Isusovu smrt, a Isusovo uskrsnuće opisuje na nerealan način.

U prosincu 1945, u blizini egipatskoga grada Nag Hammadija, slučajno je pronađeno 13 papirusnih rukopisa koji sadrže 52 teksta. Smatra se da su te tekstove, koji potječu iz 4. stoljeća, napisali pripadnici gnosticizma. U tom filozofsko-religijskom pravcu, čije su ideje razorile vjeru nekih pravih kršćana, stopili su se elementi misticizma, poganskih vjerovanja, grčke filozofije, židovstva i kršćanstva (1. Timoteju 6:20, 21).

U “Tominom koptskom evanđelju”, “Filipovom evanđelju” i “Evanđelju istine”, što pripadaju zbirci Nag Hammadi, mnoga se gnostička učenja prikazuju kao dio Isusovog nauka. I nedavno otkriveno “Judino evanđelje” ubraja se u gnostička evanđelja. Ono opisuje Judu Iskariota u pozitivnom svjetlu, kao jedinog apostola koji je shvaćao tko je zapravo Isus. Jedan stručnjak koji se bavi izučavanjem tog evanđelja rekao je kako ono navodi na zaključak da je Isus “učitelj u kojega su bili mudrost i znanje, a ne spasitelj koji je umro da izbavi ljude od grijeha”. Biblijska evanđelja, napisana pod Božjim nadahnućem, ne slažu se s tom predodžbom jer ona jasno kažu da je Isus svoj život dao kao žrtvu kako bi očistio grijehe ljudskog roda (Matej 20:28; 26:28; 1. Ivanova 2:1, 2). Nema nikakve dvojbe da cilj gnostičkih evanđelja nije ojačati, već potkopati vjeru u Bibliju (Djela apostolska 20:30).

Temeljito razmatranje apokrifnih evanđelja pokazuje da se u njima ne može pronaći istina o Isusu. Kad se usporede s biblijskim evanđeljima, nedvosmisleno se može zaključiti da iza njihovog pisanja ne stoji Bog (2. Timoteju 1:13). Budući da su ih napisale osobe koje nisu poznavale niti Isusa niti njegove apostole, nerazumno je tvrditi da kriju istinu o Isusu i počecima kršćanstva. Apokrifna evanđelja puna su izmišljotina i netočnih podataka koji nikome ne mogu pomoći da Isusa i njegova učenja upozna u pravom svjetlu (1. Timoteju 4:1, 2).

Pisci biblijskih evanđelja dobro su poznavali Isusa i njegovu službu. Matej i Ivan bili su Isusovi apostoli, Marko je blisko surađivao s Petrom, a Luka s Pavlom. Osim toga pisali su pod vodstvom Božjeg svetog duha (2. Timoteju 3:14-17). Stoga je zaključak sasvim jasan: Četiri biblijska evanđelja pružaju nepobitne činjenice na temelju kojih svatko može jasno uvidjeti da je “Isus doista Krist, Sin Božji” (Ivan 20:31).