RODIO sam se 2. veljače 1958. u Demokratskoj Republici Kongu, u pokrajini Kasai-Orientalu. Otac mi je umro kad sam imao devet godina, pa je brigu o meni preuzeo moj stariji brat. On me praktički odgojio.

Nakon što sam završio školu, zaposlio sam se na jednoj plantaži kaučukovca. Jedno jutro 1989, dok sam u svom uredu sređivao neke papire, dogodilo se nešto strašno. Odjednom više ništa nisam vidio. Najprije sam pomislio da je nestalo struje, ali čuo sam generator kako radi. Osim toga vani je bio bijeli dan! Prestravljen, shvatio sam da sam oslijepio i da ne vidim ništa pred sobom, čak ni dokumente koje sam držao u ruci.

Istog časa rekao sam jednom radniku da me odvede u ambulantu. Liječnik u ambulanti utvrdio je da mi je mrežnica na oba oka jako oštećena te mi savjetovao da odem na liječenje u glavni grad, Kinshasu.

U Kinshasi su mi mnogi oftalmolozi rekli da mi ne mogu pomoći. Nakon 43 dana provedena u bolnici liječnici su kazali da ću biti slijep do kraja života. Rodbina me vodila u razne crkve nadajući se čudesnom izlječenju, ali sve je bilo uzalud.

Naposljetku sam izgubio svaku nadu da ću ikad više progledati. Nakon toga sve je krenulo nizbrdo. Ostao sam bez posla, a žena me ostavila i iz naše kuće uzela sve što smo imali. Zbog svega toga bilo me sram izaći među ljude. Povukao sam se u sebe i dane provodio među svoja četiri zida. Osjećao sam se posve bezvrijedno.

Dva puta pokušao sam počiniti samoubojstvo. Drugi pokušaj izjalovio se kad je sinčić jednog mog rođaka uzeo čašu u koju sam usuo otrov. Na svu sreću, nije popio smrtonosni napitak koji sam pripremio za sebe, nego ga je slučajno prolio dok sam se kupao. Kad sam se vratio u kuhinju, shvatio sam, na svoje veliko razočaranje, da čaša nije ondje gdje sam je ostavio. Bezuspješno sam je pokušavao naći, a onda sam svojoj obitelji rekao što tražim te sam priznao što sam htio učiniti.

Danas sam zahvalan Bogu što je sve tako završilo i što je moja obitelj bila uz mene.

Jedne nedjelje 1992, dok sam kod kuće sjedio i pušio, na moja su vrata došla dvojica Jehovinih  svjedoka. Kad su vidjeli da sam slijep, pročitali su mi riječi zapisane u Izaiji 35:5: “Tada će se otvoriti oči slijepima i uši gluhima otvorit će se.” Ne trebam ni reći da sam bio presretan kad sam to čuo. Za razliku od lažnih nada koje su mi ranije davale mnoge crkve, Jehovini svjedoci nisu obećavali nikakvo čudesno izlječenje. Rekli su da će mi Bog vratiti vid u novom svijetu koji će uspostaviti, ali da ga trebam dobro upoznati ako želim doživjeti prekrasnu budućnost koju on obećava (Ivan 17:3). Odmah sam prihvatio biblijski tečaj koji su mi ponudili i započeo proučavati Bibliju pomoću knjige I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji. Počeo sam ići na sastanke Jehovinih svjedoka te sam svoj život polako mijenjao u skladu s onim što sam učio iz Božje Riječi. Između ostalog, prestao sam pušiti.

Budući da nisam mogao sam čitati Bibliju ni biblijske publikacije, sporo sam usvajao biblijska učenja. Stoga sam otišao u jednu udrugu za slijepe želeći naučiti čitati i pisati brajicu. To mi je omogućilo da na sastancima Jehovinih svjedoka sudjelujem u školi propovijedanja, u kojoj oni uče kako prenositi biblijsku poruku drugim ljudima. Ubrzo sam počeo propovijedati susjedima. Bio sam sretan jer sam osjećao da radim nešto korisno. Svoj sam život sve više usklađivao s biblijskim načelima te sam na koncu odlučio postati Jehovin svjedok. Krstio sam se 7. svibnja 1994.

Kako je rasla moja ljubav prema Jehovi Bogu i ljudima, tako se produbljivala moja želja da više vremena odvojim za propovijedanje biblijske poruke. Prvog prosinca 1995. ispunilo se ono što sam priželjkivao. Tada sam postao stalni pionir, kako Jehovini svjedoci zovu osobe koje velik dio svog vremena posvećuju propovijedanju. Pored toga od veljače 2004. služim kao starješina u svojoj skupštini. Ponekad iznosim biblijske govore i u drugim skupštinama. Sve to uvjerilo me da nikakvo tjelesno oštećenje ne može spriječiti čovjeka da radosno služi Jehovi Bogu ako to svim srcem želi.

Već sam ispričao da me žena ostavila zato što sam oslijepio. No kad sam počeo služiti Jehovi, dogodilo se nešto na čemu ću mu uvijek biti zahvalan. Upoznao sam Anny Mavambu, koja se unatoč mojoj sljepoći pristala udati za mene. Uvijek me prati u propovijedanju i pomaže mi kad pišem biblijske govore tako što mi čita gradivo na temelju kojeg ih sastavljam. Budući da je i ona stalni pionir, velik dio vremena provodimo propovijedajući dobru vijest o Božjem Kraljevstvu. Moja voljena žena pravi je dokaz istinitosti riječi zapisanih u Mudrim izrekama 19:14. Ondje stoji: “Kuća i bogatstvo nasljeđuju se od otaca, a od Jehove je žena razborita.”

Anny i ja imamo dvoje prekrasne djece — dječaka i djevojčicu. S nestrpljenjem očekujem raj koji je Jehova obećao jer žarko želim vidjeti njihova lica. Jako me raduje što je i moj stariji brat, na čijem imanju živimo, prihvatio biblijsku istinu te postao Jehovin svjedok. Svi smo članovi iste skupštine.

Iz dubine duše želim još više služiti Bogu, koji mi je dobrostivo podario toliko toga (Malahija 3:10). Svaki dan molim se da dođe njegovo Kraljevstvo i ukloni probleme zbog kojih mnogi ljudi pate. Otkad sam upoznao Jehovu, iz vlastitog iskustva znam da “blagoslov Jehovin obogaćuje i nikakvu bol Bog pritom ne zadaje” (Mudre izreke 10:22).