OKO 50. godine Pavao je sa svojim suradnikom Silom bio na svom drugom misionarskom putovanju. Na tom su putovanju, među ostalim gradovima, posjetili i Solun te su prvi put bili u prilici objavljivati dobru vijest o Isusu Kristu na prostorima današnje Europe.

U Solun su doputovali iz Filipa, jednog od vodećih gradova u Makedoniji. Filipi su im ostali u gorkom sjećanju jer su ondje bili išibani i bačeni u zatvor. Nije nikakvo čudo što je Pavao kasnije rekao suvjernicima u Solunu da su on i Sila, nakon onoga što su doživjeli u Filipima, “uz tešku borbu” skupili hrabrosti i odvažili se propovijedati im dobru vijest Božju (1. Solunjanima 2:1, 2). Ta dvojica propovjednika nedvojbeno su se pitala kako će na dobru vijest reagirati Solunjani i hoće li njihovo propovijedanje polučiti ikakav rezultat. Najprije ćemo kazati nekoliko riječi o drevnom Solunu.

Utemeljitelj Soluna (grč. Thessaloníki) bio je Kasandar, koji je kao nasljednik Aleksandra Velikog vladao Makedonijom. Grad je osnovao oko 315. pr. n. e. i nazvao ga po svojoj ženi, Tesaloniki. Makedonska princeza Tesalonika bila je polusestra Aleksandra Velikog, a ime je dobila u čast pobjede koju je njihov otac, kralj Filip II., 352. pr. n. e. izvojevao nad pokrajinom Tesalijom. Zato je svoju kćer nazvao Tesalonika, što u doslovnom prijevodu znači “tesalijska pobjeda”. Tijekom povijesti Solun je preživio mnoga burna razdoblja.

Zaljev u kojemu je smješten Solun tvori jednu od najsigurnijih prirodnih luka na Egejskom moru, a u drevno doba do njega je vodila Via Egnatia, vrlo važna cesta u Rimskom Carstvu. Zbog svog položaja Solun je postao bogat grad i jedno od glavnih trgovačkih središta Carstva. Kroz povijest pljačkali su ga i silom osvajali Goti, Slaveni, Franci, Mlečani i Turci. No vratimo se natrag u 1. stoljeće, u vrijeme kad je apostol Pavao došao u Solun kako bi ondje objavio dobru vijest o Isusu Kristu.

Kad bi Pavao došao u neki grad, obično bi najprije propovijedao Židovima, koji su poznavali  Božju Riječ i stoga mogli lakše razumjeti dobru vijest. Jedan izučavatelj Biblije kaže da je Pavao postupao tako zato što mu je bilo stalo do njegovih sunarodnjaka ili zato što je mislio da će mu propovijedanje Židovima i onima koji su poštovali židovsku vjeru omogućiti da dobru vijest kasnije lakše objavi ne-Židovima (Djela apostolska 17:2-4).

Pavao nije odstupio od tog običaja ni kad je došao u Solun. Biblija kaže da je ušao u sinagogu i sa Židovima “raspravljao na temelju Pisama, objašnjavajući i dokazujući onim što je napisano da je trebalo da Krist trpi i ustane iz mrtvih. I govorio je: ‘Taj Isus kojega vam ja objavljujem — to je Krist’” (Djela apostolska 17:2, 3, 10).

Spomenuvši da je Isus Mesija, odnosno Krist, Pavao je dotaknuo temu koja je u to vrijeme izazivala mnoge polemike. Gledište da je Mesija umro kao mučenik, o čemu je Pavao govorio, bilo je potpuno suprotno predodžbi koju su o Mesiji imali Židovi. U njihovim očima on je bio vođa od kojega su očekivali da ih oslobodi ugnjetavanja. Da bi svojim slušateljima pomogao shvatiti istinu, Pavao je vješto raspravljao s njima te iznosio i objašnjavao uvjerljive argumente zapisane u nadahnutim proročanstvima. * Kako su Solunjani reagirali na njegove riječi?

Pavlovu poruku prihvatili su neki Židovi, mnogi obraćenici na židovstvo koji su bili grčkog porijekla te “mnogo uglednih žena”. Zanimljivo je spomenuti da su žene u Makedoniji imale određena građanska prava, da su sudjelovale u nekim javnim službama, mogle posjedovati zemlju te imati vlastiti posao. U njihovu su se čast čak podizali spomenici. Poput Lidije, prodavačice purpura koja je živjela u Filipima, dobru vijest o Kristu prihvatile su i mnoge žene iz Soluna. Budući da ih Biblija naziva uglednim ženama, lako je moguće da su potjecale iz cijenjenih obitelji ili da su njihovi muževi bili istaknuti članovi ondašnjeg društva (Djela apostolska 16:14, 15; 17:4).

Ipak, nisu svi povoljno reagirali na Pavlovu poruku. Biblija kaže: “Židovi su postali ljubomorni, pa su poveli sa sobom neke opake uličare i okupili svjetinu te uzbunili grad” (Djela apostolska 17:5). Jedan izučavatelj Biblije za te “uličare” kaže da su bili propalice najgore vrste te da ih Pavlova poruka nije ni najmanje zanimala. Pored toga vrlo su se lako dali nagovoriti na zlo i samo su čekali priliku da na nekome iskale svoj gnjev.

Znajući da je kršćanin po imenu Jason ugostio Pavla i Silu, okupljena je svjetina nasrnula na njegovu kuću i tražila da ih se izvede pred njih. Budući da ih ondje nisu našli, posegnuli su za drugačijom metodom. U izvještaju dalje stoji: “Odvukli su Jasona i neku braću pred gradske poglavare, vičući: ‘Oni ljudi koji su pobunili sav svijet došli su i ovamo’” (Djela apostolska 17:5, 6).

 Solun je kao glavni grad rimske provincije Makedonije imao određenu mjeru samouprave. Gradsko vijeće rješavalo je aktualna društvena pitanja koja su se javljala u području pod njegovom nadležnošću. Gradski poglavari, to jest politarsi, * bili su dužni čuvati red i mir te riješiti svaku situaciju koja je mogla dovesti do intervencije Rimljana i tako grad lišiti samouprave. Pavlovi protivnici znali su da će vlasti reagirati ako steknu dojam da bi u gradu moglo doći do nereda.

Međutim ni to im nije bilo dovoljno. Pavla i Silu optužili su riječima: “Oni rade protiv carskih odredbi, govoreći da ima drugi kralj — Isus” (Djela apostolska 17:7). To je, prema izjavi teologa Alberta Barnesa, bila izuzetno ozbiljna optužba budući da se “ni u jednoj rimskoj provinciji nikoga nije smjelo zvati kraljem, osim uz dopuštenje samog cara”. Takav postupak smatrao se “veleizdajom i pobunom protiv države”. U prilog toj optužbi išla je i činjenica da su Isusa, za kojega je Pavao govorio da je kralj, Rimljani pogubili upravo zato što je bio okrivljen za pobunu protiv rimske vlasti (Luka 23:2).

Nije nikakvo čudo što su gradski poglavari bili uznemireni. No kako optužbe nisu bile potkrijepljene dovoljno čvrstim dokazima, a ni samim se optuženicima nije moglo ući u trag, “oni su od Jasona i ostalih uzeli jamčevinu, pa su ih pustili” (Djela apostolska 17:8, 9). Jamčevina koja se spominje u tom izvještaju možda je bila garancija da će Pavao zauvijek otići iz grada i da više neće uznemiravati narod. Pavao je, po svoj prilici, mislio na tu situaciju kad je Solunjanima napisao kako ga je Sotona spriječio da ponovno dođe k njima (1. Solunjanima 2:18).

Zabrinuti za Pavla i Silu, kršćani iz Soluna poslali su ih u Bereju čim je pala noć. I ondje su ljudi slušali Pavla i prihvaćali poruku koju je objavljivao, što je Židove iz Soluna toliko razbjesnilo da im nije bilo teško prevaliti osamdesetak kilometara do Bereje samo da bi podjarili i uzbunili svjetinu. Unatoč tome širenje dobre vijesti nije prestalo. Pavao se ubrzo nakon toga iz Bereje uputio prema Ateni (Djela apostolska 17:10-14).

Pavao i Sila nesumnjivo su bili sretni kad je, usprkos velikom protivljenju, u Solunu osnovana skupština. Ali tamošnji kršćani imali su i mnogo drugih kušnji s kojima su se morali uhvatiti u koštac. Živjeli su u poganskom gradu, među vrlo nemoralnim ljudima koji nisu marili za Jehovu Boga. Stoga se Pavao pribojavao za svoje suvjernike i pitao se kako će se oduprijeti iskušenjima (1. Solunjanima 2:17; 3:1, 2, 5).

Kršćani iz Soluna znali su da će na sebe navući gnjev drugih ljudi i izazvati njihov prezir kad se povuku iz društvenog života i prestanu sudjelovati u vjerskim obredima (Ivan 17:14).  U njihovom je gradu bilo mnogo svetišta podignutih u čast grčkim bogovima, primjerice Zeusu, Artemidi i Apolonu, te nekim egipatskim bogovima. Osim toga svi su građani morali sudjelovati u obredima povezanima sa štovanjem cara. Onoga tko bi to odbio smatralo se državnim neprijateljem.

Štovanje poganskih bogova bilo je usko vezano sa spolnim nemoralom. Vjerske obrede u čast boga Kabira, zaštitnika Soluna, zatim Dioniza i Afrodite te egipatske božice Izide karakterizirale su orgije i razuzdano ponašanje. Konkubinat je bio normalna pojava, a prostitucije je bilo na svakom koraku. Blud se nije smatrao grijehom. U tom gradu, koji je bio pod utjecajem rimske kulture, “građani su mogli koristiti usluge mnogih muškaraca i žena koji su bili spremni udovoljiti svim njihovim spolnim željama, a liječnici su upozoravali da te želje nije dobro susprezati” (Trinity Journal). Sasvim je razumljivo što je Pavao upozorio kršćane u Solunu da se uzdržavaju od bluda, neobuzdane spolne požude i nečistog načina ponašanja (1. Solunjanima 4:3-8).

Kršćani u Solunu morali su se jako truditi da sačuvaju svoju vjeru. To su i uspjeli unatoč protivljenju, mnogim problemima i utjecaju nemoralnog društva u kojem su živjeli. Pavao ih je pohvalio zbog dobrih djela na koja su ih poticale ljubav i vjera te zbog ustrajnog i revnog propovijedanja (1. Solunjanima 1:3, 8).

Godine 303. u Rimskom je Carstvu započeo žestok progon kršćana. Taj progon pokrenuo je car Galerije, koji je živio u Solunu. Ruševine drevnih građevina od kojih je mnoge dao sagraditi taj car još uvijek privlače pažnju turista.

U Solunu se dobra vijest propovijeda do današnjeg dana. Objavljuju je Jehovini svjedoci, a to nerijetko čine u blizini zdanja koja su sagradili nekadašnji zakleti neprijatelji kršćanstva. Iako su se tijekom prošlog stoljeća mnogi protivili propovijedanju biblijske poruke, danas u Solunu i njegovoj široj okolici postoji šezdesetak revnih skupština Jehovinih svjedoka. To pokazuje da ništa ne može zaustaviti širenje dobre vijesti, koju su prvi kršćani počeli objavljivati prije gotovo dva tisućljeća.